utorak, 25. lipnja 2013.

Pobunjenik ili svetac



Prije punih 25 godina svi su svjetski mediji prenijeli vijest: francuski nadbiskup Marcel Lefebvre u švicarskom Ecônu želi rediti biskupe bez dopuštenja Svete Stolice.

To se zbilja i dogodilo: 30. lipnja 1988. uz nazočnost brazilskog biskupa mons. Antonija de Castro Mayera zaredio je četiri patera Svećeničkog bratstva svetog Pija X. za biskupe: Bernarda Tissier de Malleraisa (F), Richarda Williamsona (GB), Alfonsa de Galarretu (RA) i Bernarda Fellaya (CH). Ta je vijest odjeknula poput atomske bombe. Uslijedile su rijeke komentara, kritika i pohvala.

Nadbiskup je to bio već najavio u propovijedi prigodom svećeničkih ređenja 29. lipnja 1987. u Ecônu, dakle godinu dana ranije. Želio je zarediti pomoćne biskupe koji mogu rediti svećenike i dijeliti sakrament sv. Potvrde kako bi Bratstvo, koje je on utemeljio još davne 1970. godine, moglo preživjeti, ali se i razvijati i čuvati katoličku Tradiciju i poglavito tradicionalnu svetu Misu, tridentsku ili staru Misu kako je se već naziva.

Nije želio prenijeti nikakvu jurisdikciju, nije želio stvarati nikakvu paralelnu hijerarhiju, želio je omogućiti katoličkoj Tradiciji da preživi u nepovoljnom modernističkom okruženju te bude svjetionikom svetoj Crkvi koja se nalazi u strašnoj oluji nevjere i izdaje, a koju je on, kao malo tko drugi svim srcem ljubio i kojoj je posvetio svoj cijeli život: kao mlad svećenik, potom misionar u Africi, a onda kao nadbiskup i apostolski delegat Svete Stolice za frankofonu Afriku, potom kao koncilski otac, jedan od predvodnika konzervativnih koncilskih otaca, potom kao Generalni poglavar Misijske Družbe Duha Svetoga (spiritanaca), a onda kao utemeljitelj Svećeničkog bratstva sv. Pija X.

Mons.Lefebvre je vjerovao u neprolaznost i neuništivost Crkve. Znao je da vrata paklena Crkvu ne mogu i neće nadvladati. Usuprot sedisvakantističkom rigorizmu i malovjerju te inertnosti i glavinjanju krugova koji su dopuštali prodor modernizma, pravdajući to nekakvom fiktivnom poslušnošću, nadbiskup je Lefebvre ostao s jedne strane djetinje odan vječnom Rimu i Petrovu nasljedniku, ne određujući tko je, a tko nije papa, poslušan u svemu što ne škodi katoličkoj vjeri, no opet, s druge strane, čvrsto se držeći Tradicije i nepromijenjenog i nepromjenjivog nauka Crkve, jasno priznajući da ni sam Sveti Otac ne može mijenjati ili zabraniti katoličku vjeru. Za takvo nešto od Krista i nije dobio vlast.

Nije želio da se ova ređenja shvate kao raskolnički, šizmatički čin. Zbog toga je zaredio pomoćne biskupe koji će jednog dana, kad prođe strašna modernistička pohara te počne ozdravljenje crkvenih struktura, svoju službu staviti na raspolaganje Rimskom prvosvećeniku koji je bio i ostaje poglavarom svete Crkve Katoličke i kome su predani ključevi Kraljevstva nebeskoga.


Mons. Lefebvre je bio izmoren silnim putovanjima po cijelom svijetu. Već u poodmakloj dobi, znao je da mora imati nasljednike. Po cijelom je svijetu vidio dizastrozno stanje koje su stvorile koncilske reforme. Vidio je prodor liberalizma u svaku poru crkvenog života.

Jasno je bilo da se ne može većma govoriti o normalnom životu Crkve. Status necessitatis je bio posve jasan. A u takvom stanju nužde valja donijeti velike odluke kako bi se spasilo što se spasiti može.

Tu odluku mons. Lefebvre nije donio preko noći. Prethodile su godine molitve, posta, razmišljanja i savjetovanja s mnogim klericima i laicima.

27. kolovoza 1986. godine nadbiskup Lefebvre sedmorici kardinala upućuje okružnicu o predstojećem međureligijskom susretu u Asizu, najusrdnije ih moleći da dignu svoj glas i javno se suprotstave tom velikom poniženju Crkve, pomažući na taj način biskupima, svećenicima i vjernicima. U toj okružnici primjećuje “…jer o Vašem mišljenju u ovom smislu ne mogu biti u dvojbi.“

O tome se očitovao samo jedan jedini kardinal, naime đenovski kardinal Giuseppe Siri i to odbivši prijedlog.

Bilo je jasno da je modernistička sljedba okupirala mistično Tijelo Kristovo. A svi oni koji žele biti katolicima, posve su blokirani ili neutralizirani i životare, promatrajući pustošenje koje zablude nanose.

Rim je pokušao spriječiti ređenja. Uslijedili su dugi i iscrpljujući pregovori. Kurija se najprije nadala „biološkom“ rješenju slučaja Tradicije. Onda se pokušao postići kompromis, dopuštajući jednog kandidata za ređenje. Međutim, sve se odugovlačilo, bez kraja i konca.

Nadbiskup Lefebvre je donio odluku, nakon četvrt stoljeća možemo reći samo Bogu hvala, i zaredio četiri pomoćna biskupa. U svojoj propovijedi prigodom biskupskih ređenja mons. Lefebvre je istaknuo: "Daleko od nas neka budu tako bijedne misli da bismo se odvojili od Rima. Naprotiv, vršimo ove obrede da bismo pokazali svoju povezanost s Rimom, da bismo pokazali svoju povezanost s Crkvom svih vremena, s Papom i svim onima koji su bili prethodnici papa, koji su pak od Drugog vatikanskog sabora naovamo nažalost mislili da moraju prihvatiti zablude, teške zablude koje žele razoriti Crvu i uništiti katoličko svećenstvo.“

Nakon biskupskih ređenja papa Ivan Pavao II. je u svom motupropriju „Ecclesia Dei afflicta” 2. srpnja 1988. izjavio da su ova biskupska ređenja neposlušnost koja „predstavlja raskolnički čin“, nastavljajući: „Vršeći taj čin unatoč formalnim kanonskim opomenama koje im je odaslao kardinal pročelnik Kongregacije za biskupe prošloga 17. lipnja, mons. Lefebvre i svećenici Bernard Fellay, Bernard Tissier de Mallerais, Richard Williamson i Alfonso de Galarreta upali su u tešku kaznu izopćenja predviđenu crkvenim zakonom.“ A to je bila takozvana ekskomunikacija latae sententiae koju je Bratstvo kao i mnoštvo prelata i vjernika držalo nepravednom, a po prosudbi mnogih priznatih stručnjaka za kanonsko pravo ekskomunikacije su bile nevažeće. Crkveno-pravno ova su ređenja, dakako, bila nedopuštena, jer nije bilo Papina dopuštenja, a mons. Lefebvreu i ređenicima bilo je stalo do Papina dopuštenja. Svima je bilo jasno da je situacija abnormalna. No, ova je strašna kriza zahtijevala takav odgovor, upravo iz ljubavi prema Crkvi, prema Rimu i Petrovu nasljedniku.

Ekskomunikacije je poništio papa Benedikt XVI. 21. siječnja 2009.godine.


U ovim 25 godina su biskupi FSSPX-a zaredili više svećenika nego što ih je bilo 1988.godine, po cijelom su svijetu propovijedali, dijelili sakrament sv. Potvrde, posjećivali i učvršćivali u vjeri tradicionalne zajednice, posvećivali kupljene ili novoizgrađene crkve Bratstva te nastavili borbu protiv koncilskih stranputica i modernističke kuge.

U vrijeme pontifikata pape Benedikta XVI. glas Bratstva, a time i glas Tradicije odjeknuo je u cijeloj Crkvi, zahvaljujući zauzetosti Bratstva oko pregovora s crkvenim vlastima. Bratstvo je dobilo popularnost koju nikada nije imalo, a cijela izmorena i prodrmana Katolička Crkva čula je za Tradiciju i za prokušani tradicionalni recept izlaska Crkve iz posvudašnje krize.

Čuvajući katolički nauk i Tradiciju Crkve, te celebrirajući isključivo svetu Misu svih vremena, i u današnjoj teškoj situaciji u Crkvi Bratstvo predano služi Katoličkoj Crkvi i vječnom Rimu više nego bilo tko drugi.

Žao nam je da naši vjernici premalo poznaju život i djelo nadbiskupa Lefebvra. I kod nas se od 1988. ništa veliko nije dogodilo na području vjere. Premda je pao bezbožni komunizam i premda smo izborili pravo na ispovijedanje vjere u javnosti, ne možemo reći da je došlo do preporoda katoličanstva. Crkva može doduše dići svoj glas, nesmetano propovijedati Riječ Božju, dobiva veliku financijsku potporu od države, ali što se tiče same vjere, ne vidimo prevelik ushit kod naših vjernika. Modernistička peta kolona ratuje protiv Crkve, i to iznutra.


Liberalizam ulazi u svaku poru života, samostani se prazne, svećenici su sve više posvjetovnjačeni, a vjernici sve nezadovoljniji. Nestaje polet i zanos koji može imati samo Crkva koja ispovijeda svetu katoličku vjeru bez kompromisa s duhom vremena zatrovanim liberalizmom, Crkva u kojoj se ne služi okljaštreni i loš obred, sastavljen iz ekumenskih razloga, nego sveta Misa svih vremena.

Ova je obljetnica šansa za nas da više upoznamo velikog Božjeg ugodnika nadbiskupa Marcela Lefebvrea i njegovo djelo Svećeničko bratstvo sv. Pija X. i da se kao Kristovi bojovnici, s Krunicom u ruci, a Isusovim imenom na čelu i u srcima, uključimo u križarsku vojnu protiv rušenja Crkve i katoličanstva, na što smo pozvani po sakramentima Krštenja i Potvrde, onako hrabro kao što su to činili naši pređi koji ostaše semper fideles Jednoj, Svetoj, Katoličkoj i Apostolskoj.

Broj komentara: 11:

  1. Iskrene čestitke, divna fotografija!
    Inače, svi oni koji su nazočili tom velikom događaju ređenja četvorice biskupa 30.lipnja 1988. godine kažu da je to bio velik i nezaboravan događaj. Tih dana u svijetu je Tradicije vladalo veliko oduševljenje, tijekom ređenja također. I mons.Fellay se prisjeća da je atmosfera bila nezaboravna.
    Mislim da nije nužno tumačiti koliko je odluka mons.Lefebvrea bila ispravna. Događanja u FSSPX-u posljednjih godina pokazuju koliko je ljubav prema Crkvi i Sv.Ocu živa i jaka, unatoč svijesti o krizi koja sve razara.
    Nadbiskupu hvala za veliki čin ljubavi prema svetoj Crkvi, a biskupima čestitamo ovu veliku obljetnicu!
    Kikii

    OdgovoriIzbriši
  2. Više smo puta čuli mišljenje pape Benedikta XVI. o Nadbiskupu i njegovo mišljenje dok je bio kardinal: čovjek Crkve, kasnije "poštovani mons.Lefebvre" itd. Znamo i koliko mu je biskupa i kardinala došlo odati počast nakon sprovoda. Osim toga, tko ima imalo poštenja priznat će njegov golem utjecaj na sve one koji se bore za očuvanje katoličke vjere!
    Poništenje ekskomunikacija još su jedan u nizu dokaza da je riječ o velikom sinu Katoličke Crkve.

    Klement

    OdgovoriIzbriši
  3. Izniman događaj! Biskupska ređenja još i danas pokazuju svoju opravdanost. Liberalni otrov i dalje pustoši po mističnom Tijelu Kristovu!

    Klement

    OdgovoriIzbriši
  4. Mons. Lefebvre je bio izmoren silnim putovanjima po cijelom svijetu. Već u poodmakloj dobi, znao je da mora imati nasljednike.

    Da nije smiješno, bilo bi tragično... Čovjek si umislio da je Mesija...
    Eh kako je lakše slijediti svoju volju, nego ljubiti Crkvu... kojoj je na čelu Papa... Onda Ivan Pavao II...

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Emocionalni odgovor bez predznanja o problematici, uz zamjenu teza.

      Slijediti vjekovno naučavanje Katoličke Crkve nije slijediti svoju volju. Sijediti zablude i novitete suprotne vjekovnom naučavanju nije ljubiti Crkvu, već činiti raskol od Crkve i Krista.

      Vi očito niste čuli za crkvenog naučitelja sv. Atanazija i način na koji je on ljubio Crkvu. U njegovo vrijeme također je, kao i danas, većina biskupa svijeta pala u zabludu, a puno i u otvorenu herezu (arijanizam), te je puno mjesta autoriteta bilo okupirano od strane tih neprijatelja Crkve. Sv. Atanazije nije, kao neki, sjedio i šutio, nego se desetljećima žarom borio protiv heretika, među ostalim i išao svijetom i redio biskupe bez dopuštenja pape, i to ne samo da je redio biskupe izvan svog teritorija, ne samo da ih je redio unatoč tom da su te biskupije već imale biskupe, koji su ispovijedali arijanstvo, a pretvarali se da su katolici, nego je čak novim biskupima davao i kanonsku misiju (tj. redio ih za biskupe tih lokalnih crkava), što je više od onog što je učinio mons. Lefebvre.

      Njega je također papa "izopćio", a arijanski biskupi osuđivali. No ubrzo su neprijatelji Crkve bili poraženi i potpuno uništeni, a danas sv. Atanazija štujemo kao crkvenog naučitelja i jednog od četvorice glavnih crkvenih otaca Istoka.

      Izbriši
    2. Puno krivih podataka ste iznijeli. Onda ipak nije većina biskupa svijeta pala u zabludu.
      Uz to, ako su primjerice hispanski biskupi prihvatili herezu arijanizma, a Nicejski Koncil definira istobitnost Sina, onda to čini dijelom i zbog Sensus Fidelium. Naime, vjerni puk je Isusa štovao kao Boga. Tako vam je i danas. Vjerni puk je odmah nakon smrti Ivana Pavla klicao "Santo subito"...
      Sapienti sat...

      Izbriši
    3. "Onda ipak nije većina biskupa svijeta pala u zabludu."
      O, itekako jest, velika većina, a pogotovo na istoku.

      "...a Nicejski Koncil definira istobitnost Sina, onda to čini dijelom i zbog Sensus Fidelium."
      Ovo je ili smiješno ili žalosno - pojam da jedan crkveni koncil proglašava dogmu jer tako misli puno vjernika. To zvuči blizu onoj osuđenoj modernističkoj zabludi da su učenja i definicije Crkve došli ne od Božanske Objave nego iz unutrašnjosti i dubine srca vjernika. Istina je, kao što kažu i crkveni oci, da je to katoličko učenje svečano definirano jer je to ono što se uvijek naučavalo, ono što naučava Apostolska Tradicija, i budući da je Tradicija bila tad ugrožena i pogažena od strane heretika, bila je potrebna svečana dogmatska definicija.

      No ne čudim se takvom argumentu jer je za Koncilsku crkvu vrhovni uzor demokracija i demokratičnost (tj. kolegijalizam), a ne Sveta Tradicija. Zato, dakle (možda i nesvjesno), kao razlog definicije navodite da je tako smatrala većina vjernika, a ne da je to neprekidna Tradicija i dio Božanske Objave, te vučete paralelu s Ivanom Pavlom II., kao da je samim tim što ga je puno vjernika iza njegove smrti proglašavalo svecem nekakav dokaz njegove svetosti. Dakle, demokracija, ono što većina kaže je uvijek točno itd.
      Božja Crkva tako ne funcionira.

      To me podsjeća na to kako neokonzervativci sve izrečeno na Drugom vatikanskom i od modernih papa smatraju 'dogmom', iako ništa od tog nema oznaku nepogrješivosti, a Svetu Tradiciju, nepogrješive izjave dogmatskih koncila i neprekidno naučavanje papa kroz stoljeća (redovni i univerzalni Magisterij), npr. u pitanju ekumenizma tj. communicatio in sacris, ili u vezi nemogućnosti spasenja izvan Katoličke Crkve i Vjere (Sveti firentinski koncil, nepogrješiva definicija u buli Cantate Domino), ili u pitanju Mise - Sveti tridentski koncil proglašava anatemu za onog tko kaže da se postojeći obredi Mise mogu promijeniti u nove, od strane bilo kojeg pastira - (Kanoni o sakramentima općenito, 7. sjednica, 13. kanon), nečim promjenjivim, zastarjelim i u drugom planu.

      To je ono što je papa sv. Pio X. osudio u enciklici Pascendi kao "evolucija nauke".

      Izbriši
    4. Malo ste se zanijeli. Sveti Firentinski. Točno! Sveti Vatikanski II. Jednako točno.
      Osim za one kojima evolucija nauke nije omogućila da imaju svoje mišljenje jače od Učiteljstva i Tradicije koja je živa...

      Izbriši
    5. Sveti firentinski koncil je službeni naziv, koji usto odražava istinu.

      S druge strane, po čemu je svet jedan koncil koji nije definirao nijednu dogmu, nije osudio nijednu zabludu, nego je propovijedao mnoštvo dvosmislenosti koje favoriziraju heretičko tumačenje, i nekoliko otvorenih zabluda?

      "Živa Tradicija" (u smislu Tradicije koja se mijenja) je modernistički izraz i pojam koji je također osuđen u enciklici Pascendi. Učiteljstvo ne može naučavati suprotno prijašnjem vjekovnom ili svečanom naučavanju, jer inače to ne naučava Učiteljstvo, a takvo učenje je krivotvorina.

      Izbriši
    6. Tradicija je živa a sadrži istinu koja se ne mijenja. I Bog je živ a ne mijenja se. Umro je fra Zvjezdan Linić. Nije bio tradicionalist, ali je živio za Tradiciju Crkve... Za razliku od mnogih koji su začahureni...
      P.S. Nije uvjet da Koncil bude Koncil to da definira neku dogmu. Jednako kao što se dogma može definirati i bez Koncila...

      Izbriši
  5. Povijest je svijedok mnogih biskupa koji su poput svetog Atanazija obranili Katoličku Crkvu od hereza i zabluda koje su se duboko ucijepile u postojeću crkvenu hijerarhiju u onim mjestima gdje su nastala krivovjerja, pa i šire. Borci protiv krivovjerja nisu bili mekušci koji su 'gladili' krivovjerce, nego po gorljivosti za Istinu bijahu katkad ne samo verbalno oštri, već su svoje protivnike znali i fizički ozlijediti, izritirani tvrdnjama heretika koje su biskupi pozvali da osobno pred okupljenim ocima iznesu svoje teze, te ih obrane. Na portalu 'Quo vadis Croatia', u postu pod naslovom 'Kako se suočiti s heretikom' - autor je spomenuo sv. Nikolu Biskupa koji bijaše pozvan na koncil u Niceji 325. godine. Pročitajte kako je sv. Nikola reagirao na heretičko izlaganje pozvanoga Arija! Crkveni su oci bili veoma osjetljivi kad su u pitanju dogme.
    Svima mir i milost Gospodnja!

    Augustin

    OdgovoriIzbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.