srijeda, 25. rujna 2013.

Jean Ousset: Infiltracija, ne frontalni napad II.




I komunizam se posvetio djelu unutarnje disgregacije.

Zašto se komunizam ne bi trebao posvetiti ovom djelu unutarnje disgregacije? Tim više što takvi načini djelovanja izravno potječu od onoga što se može nazvati duhom marksističkog djelovanja.
Jean Daujat to je jako dobro rekao: budući da je to praktični ateizam, a ne doktrinarni, „marksizam će širiti protuvjersku propagandu samo u slučaju kada je ona korisna revolucionarnom djelovanju“. Dakle, „istinska marksistička protuvjerska akcija ne sastoji se uopće u borbi protiv religije izvana propagandom koja joj je oprečna: sastoji se u uništenju religije iznutra, izvlačeći iz ljudi svaki vjerski život i svako vjersko poimanje, uzimajući ih i povlačeći ih posve u materijalističko djelovanje. Bit će stoga puno slučajeva u kojima će im, da bi se kršćane odvuklo u ovo čisto materijalističko djelovanje i time ih se ispraznilo iznutra od njihovog cijelog kršćanstva, trebati „pružiti ruku“ i ponuditi im suradnju (J.Daujat, Connaître le communisme).



„Ne isplati se - kaže Galperine - doći ka kršćanskoj mladeži s argumentima protuvjerske borbe; to bi bila teška psihološka greška. Međutim, lako ju je povući za nečim drugim: za borbom za svagdašnji kruh, slobodu, mir, idealno društvo… U mjeri u kojoj budemo privukli mlade kršćane u ove borbe, s točnim ciljevima, otrgnut ćemo ih Crkvi“. I zbilja, sličnu je metodu već preporučila Alta Vendita, kada je govorila: „Ne smije se boriti (protiv religije) frazama, jer bi to bilo širenje propagande u njezinu korist, trebalo bi je ubiti činjenicama“.
Ne trebamo se dakle čuditi što se može pročitati, primjerice, u Le Mondu od 1.-2. studenog 1953. pod naslovom „Dvojici špijuna će biti suđeno u Luzernu“: „Dva Švicarca, Xavier Schieper (pedeset šest godina) i Rudolf Roessler (četrdeset tri godine), zatočeni u ožujku 1953. zbog prenošenja vojnih informacija Čehoslovačkoj…pojavit će se u ponedjeljak 2. studenog pred sudom u Luzernu…Jedan od optuženih već je bio utamničen 1944. zbog pomaganja sovjetskoj špijunskoj mreži tijekom rata. Drugi je član švicarske komunističke partije i predstavljao je u Pragu katoličku instituciju Caritas“.
Ta se taktika jasno pokazala u dokumentu Li Wei Han koji su 1959. izdale „Tiskovine na stranom jeziku u Pekingu“, za uporabu latinoameričke sekcije Odjela za odnose Kineske komunističke partije (tekst je proširio DUD, u prodaji kod CLC, Rue des Renades 49, Pariz). Dokument koji istim riječima definira „Crtu djelovanja koju valja slijediti protiv Crkve… crta djelovanja koja se sastoji u obučavanju, odgoju, uvjeravanju… i, malo pomalo, u buđenju i posvemašnjem razvoju političke svijesti katolika kako bi se postigla njihova suradnja u studijskim kružocima i u političkim aktivnostima. Moramo se uhvatiti dijalektičke borbe u njedrima religije preko aktivista(komunističkih militanata). Postupno ćemo zamijeniti religiozni element marksističkim elementom; malo pomalo ćemo preoblikovati krivu svijest u pravu tako što će katolici eventualno dospjeti do toga da vlastitom inicijativom i autonomno unište božanske slike koje su oni sami stvorili. Ovo je naša crta djelovanja u borbi protiv kontrarevolucionarne Katoličke Crkve“.
* * *
Ovo su samo neki od mnogobrojnih primjera, izabrani iz raznih epoha revolucionarnog doba da bi se bolje evidentirala upornost i stalnost djela infiltracije.
* * *
Uostalom, u Evanđelju ima rečenica, na kraju razgovora Našeg Gospodina i Pilata, nad kojoj smo se zadržali i prošlom poglavlju: „Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti - odgovori mu Isus - kad ti ne bi bilo dano odozgo. Zato je onomu koji me tebi predade veći grijeh.“
Većma je kriv, dakle, Sinedrij; većma su krivi pismoznanci, učitelji Zakona, prvaci svećenički, jer su upravo oni bili ti koji su zbilja predali Gospodina političkoj vlasti. U ovome je velika tajna.
Naravno, Isusa su predali civilnoj vlasti u točno određenom povijesnom trenutku predstavnici duhovne vlasti koja je zastranila: ali činjenica je da se Isusa, u Crkvi, Isusa, kamen zaglavni sveg kršćanskog uređenja, u tijeku stoljeća i dalje predaje na isti način progonu raznoraznih Cezara, po duhovnoj, intelektualnoj izdaji određeni odjel pismoznanaca, tobožnjih poznavatelja Zakona, klerika koji su otišli u herezu.
I zbilja, vazda su herezijarsi oni koji su predavali Isusa progonima raznih Pilata. A uvijek nakon hereza kršćansko je društvo prodrmano, Crkva progonjena, društvena vladavina Isusa Krista zanijekana. U gotovo svim okolnostima hereza tome otvara put, dajući oholosti i ambiciji političke vlasti dio korisnog nauka za privid opravdanosti njezinih napada na Crkvu. S druge strane, hereza kao takva, sve većma biva unutarnjom disgregacijom, izdajom Isusa od nekoga od njegovih.
Sardà se nije bojao pisati: „Povijesno je sigurno da hereze, otpočete bez klerika koji su ih podupirali, ni u jednom stoljeću nisu prouzročile zabrinutost, niti su se proširile. Klerik apostat prvi je začetnik kojeg đavao traži za ovo djelo pobune. On to djelo pobune mora prikazati na neki način odobrenim, ovlaštenim u očima nepažljivih i, stoga, ništa mu nije korisnije od preporuke nekog službenika Crkve. (Liberalizam je grijeh, str.19).

Bilo bi lako pokazati kršćansko društveno uređenje demontirano prethodnom izdajom određenog broja predstavnika intelektualnih ili duhovnih vlasti: od Novacijana do Arija, od Lutera do Jansenija, to jest, od barbarskih kneževa do njemačke gospode koje je pobunio glas monaha buntovnika, a da se ne zaboravi jozefinizam.


Bijaše to izdaja nekih klerika baš u trenutku kada su gotovo imali monopol misli. Uslijedila je izdaja većeg broja laika, kada, pod utjecajem „odvojene filozofije“, intelektualni život svijeta nije prestajao odvajati se svednevice sve više od crkvenog nauka. To je lekcija i Evanđelja i povijesti.


Po izdaji učitelja misli Isus je predan svojim neprijateljima. To je gotovo uvijek malena skupina krivih učenjaka, pismoznanaca i pervertiranih intelektualaca koja će nadahnuti političku vlast argumentima kojih se valja uhvatiti da bi se raspelo Gospodina.


Kada vlada Istina, kada se autentičan crkveni nauk jasno upoznaje i vjerno širi, kako će se Država moći uznemiriti s obzirom na intelektualnu jednodušnost koja će, daleko od toga da je ugrožava, pospješivati njezino djelo, uvećavati joj moć i staviti neku vrstu aureole njezinom autoritetu?

Međutim, čim sofizam i zabluda uspiju razbiti jedinstvo kršćanske misli, Država neće oklijevati popustiti iskušenju varljivih teorija koje teže, kao gotovo sve hereze, podijeliti, ako ne i suprotstaviti, naravno i nadnaravno, svjetovnu i duhovnu vlast…




1 komentar:

  1. Ousset je zbilja nezaobilazan u razumijevanju ove duboke krize koja potresa svetu Crkvu. Žalosna je činjenica da se u svakom pokoljenju naďe onih koji spremno izdaju Gospodina, nažalost na svoju štetu.

    Kikii

    OdgovoriIzbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.