četvrtak, 12. rujna 2013.

Kada je Marija štitila Beč…


U povodu blagdana Imena Marijina donosimo prijevod teksta o opsadi Beča. Uz Marijinu su pomoć kršćani, vođeni Božjom Providnošću, uspjeli poraziti Turke i spasiti kršćanski Zapad koji je bio ozbiljno ugrožen. Papa Inocent XI. ovaj je blagdan kao „Dan pobjede“ proširio na cijelu Crkvu.



Četiri velike bitke kršćanstva radi obrane od islama ne bi se u svijesti kršćana nikada trebale zaboraviti: Bitka kod Toursa i Poitiersa (732.), Obrana Beograda (1456.), Pomorska bitka kod Lepanta (1571.) i Opsada Beča ili Druga bitka kod Beča (1683.). Bile su to bitke u kojima su se kršćani u velikoj muci morali obraniti od navale islama. Sve su dobivene premda su kršćani brojno bili puno slabiji. „Bogu hvala“ možemo reći u punom smislu riječi.

Kada se Turska bila oporavila od teških unutarnjih nereda u koje je bila upletena u prvoj polovici 17. stoljeća, i kada je pod sposobnim velikim vezirima Mehmedom i Ahmedom Köprülüjem ponovno otpočela preuzimati tradiciju Sulejmana Veličanstvenoga, Sveto Rimsko Carstvo njemačkog naroda po riječima velikog satiričara Voltairea nije bilo ni sveto, ni rimsko, a niti carstvo. Iskrvarilo je zbog razbojničkih pljačkaških pohoda, Tridesetogodišnjega rata, poharano neprijateljskom soldateskom koja je palila ili pljačkaškim marodirajućim četama plaćenika, ono je bilo bezvoljnim oruđem interesa stranih sila.

Sjever je bio pod švedskom kontrolom, na Zapadu je kralj sunce Luj XIV. krenuo k ostvarenju svojih pretjeranih zahtjeva, a na Jugoistoku su žestoki udarci Osmanskog imperijalizma protiv Mletačke Republike, protiv Poljske i Rusije pripravljali glavni juriš na srce Europe. Dok se njemački kneževi nisu mogli osloboditi uskogrudnosti svoje partikularističke politike, Austrija je držala stražu na Rajni i na Dunavu. Njezinomu caru, Habsburgovcu Leopoldu I., tihomu i mirotvornomu čovjeku, pripala je dužnost od važnosti za svjetsku povijest da u nizu slavnih pohoda zaustavi francuski nagon za širenjem kao i da se na Jugoistoku suoči s turskom opasnošću koja je dugo pritiskivala Europu. Austrijska najprirođenija i najobvezatnija zadaća čuvanja europskog središta, ušla je u kulminirajuće razdoblje smrtne ugroze.

Godine 1664. domišljati je vojskovođa Raimund Montecuccoli mogao još spriječiti prodor turske vojske pod Ahmedom Köprülüjem na austrijsko područje. Teške su pak brige zacijelo već mučile i austrijske državnike ovoga vremena: Polumjesec je postavio svoj sveti barjak pred vratima Donje Austrije, Francuska je posegla za Rajnom, u Mađarskoj su se pobunili Kuruci, a dvorski je ratni rizničar javljao da u blagajni nije bilo većma ni sto guldena. 
 
U međuvremenu su naznake sveobuhvatnih turskih priprava za rat prerasle u prijeteću sigurnost.

U ožujku 1683. godine Osmanlijska je vojska s ogromnom opremom i opskrbom iz Adrijanopolisa, gdje se okupila, krenula prema Sjeveru. Sultan Mehmed IV., koji sam nije bio ratnikom, nije se dao odgovoriti da sa svojom cijelom dvorskom svitom - samo je harem zahtijevao preko sto kola - isprati svoju vojsku do Beograda. Gonili su sa sobom krda stoke, a kontingenti svih naroda Orijenta i Okcidenta, turske spahije, janjičari, Bošnjaci, Slaveni i Tatari ovome su pohodi davali šaroliki okvir. S preko 300 000 ljudi, skupa s mađarskim Tököly-četama i silnom opremom i opskrbom, krenuli su Turci, predvođeni slavohlepnim velikim vezirom Kara Mustafom, iza zelenog Prorokova barjaka koji se vijorio, preko Beogradskog mosta put Zapada. Njihovo je geslo glasilo: Beč, Prag, onda Rajna. U Rimu, tako se zakleo turski vezir Köprülü, trebali su se smjestiti konji u visokom prostoru crkve sv. Petra.

U ovoj je situaciji Europa bila sve drugo nego jedinstvena i udružena. Naprotiv. Diplomati Kralja Sunca trudili su se u svakom pogledu podržati Turke protiv Austrije. Kada je car Leopold tražio saveznike, samo su malobrojni kneževi bili spremni pružiti pomoć. Kao prvi se pojavio Papa s bogatim subsidijama koje su očajnog Dvorskog ratnog rizničara djelomično mogle umiriti. Španjolska, Portugal i talijanski gradovi države slijedile su ovaj primjer. Poljska pod kraljem Sobjeskim izmijenila je s Austrijom obećanje recipročnog pružanja pomoći. Niz njemačkih kneževa, nadasve iz Bavarske, Saske, Franačke, pridružili su se Caru. Mnogobrojni drugi pak nisu imali veze s ratom, na čelu s Velikim izbornim knezom Brandenburga.

Koordinacija mnogolikog pružanja pomoći vojsci od 80 000 ljudi zahtijevala je uz sto drugih muka, ponajprije vrijeme - a upravo je toga nedostajalo. Tako je carski vojskovođa, vojvoda Karlo Lotrinški uvidio da je suočen s nerješivom zadaćom, s operativnim postrojbama koja su brojila 24 000 ljudi spriječiti deset puta jačeg neprijatelja kod prodora u glavni grad i rezidenciju Carstva. Bilo je nemoguće sučeliti se s neprijateljem. Tako je odlučio vratiti vojsku natrag iza utvrđenoga Beča i pričekati dolazak pomoćnih naroda sa Sjevera i Zapada. Tek kad su čopori Tatara prodrli do u Bečku Šumu - 7. srpnja - Car je sa svojim dvorom napustio grad koji se sada velikom brzinom počeo spremati za opsadu. U međuvremenu je napredovala Turska vojska do granice na rijeci Litavi (Leitha), mjesto je za mjestom nestalo u plamenu. Pokraj glavnog grada prolazili su divlji čopori, paleći i rušeći, do duboko u unutrašnjost. Bez daha se u svim dijelovima Europe pratila sudbina Austrije. Već je onda Beč bio poznat kao društven grad pun životnog poleta. S obzirom na neposrednu opasnost nestala je lakoumnost i obijest, odlučnost, vrijedna divljenja, obuzela je građane. Jako zapuštene utvrde grozničavo su brzo opet osposobljene; ispred sviju stajao je primjer neumornog, hrabrog gradonačelnika Liebenberga. Glavni vojni stožer utvrde preuzeo je Rüdiger grof Starhemberg kojemu je za obranu stajalo na raspolaganju oko 16 000 ljudi, postrojbe gradskih dobrovoljaca već uračunate. Studenti su se formirali pod vodstvom svojeg rektora, cehovi su stvorili slobodne čete, čak su i žene živo sudjelovale u utvrđivanju. 14. se srpnja pojavila glavnina Turske vojske pred Bečom i počela se spremati za opsadu. Već se sljedećeg dana prostirao grad šatora od Laaerberga pa sve do Heiligenstadta. Glavni se napad usmjerio na gradska vrata Burgtor i Schottentor. Ovdje su logorovali također i janjičari i druge turske elitne postrojbe. Pomoćni narodi te narodi iz balkanskih zemalja koji su plaćali danak postrojili su se na sjeverozapadu kod Heiligenstadta, a azijsko-afričke postrojbe na Laaerbergu. 16. srpnja vojvoda se Karlo Lotrinški, koji se dotada zadržao u Leopoldstadtu, sa svojom malenom vojskom konjanika - pješaštvo je bio predao Starhembergu - prebacio preko Dunava i iza sebe je porušio most. Onda su Turci prešli kanal i zatvorili su Beč i sa sjevera.

Već u prvim danima opsade mogao se Veliki Vezir osvjedočiti da se grad ne može zauzeti iznenadnim napadom. Pa čak i pobjeda koja bi se izvojevala neprestanim topničkim bombardiranjem, pokazala se bezizglednom s obzirom na činjenicu da su Bečani u 312 topova postavljenih na bedemima imali dovoljnu topničku protutežu. Osvajanje se moralo dakle pokušati polako i mučno korak po korak. Srdobolja i bolesti svake vrste znatno su oslabile obrambenu snagu opkoljenih. Grad je bio izložen gotovo neprestanom bombardiranju te je više puta najteže bio ugrožen od vatrene stihije.

Podmukle mine koje su Turci, predvođeni jedinicama francuskih inženjera, postavljali podzemno uz bedeme i gradske zidine, komad su po komad uništavale gradsko utvrđenje. Osim toga, uskoro se zamijetio osjetljivi nedostatak namirnica. Pod neprekidnim janjičarskim navalama svednevice se otapala mala hrpica branitelja, a jedva su se mogli ukloniti leševi s ulica.

U noći na 10. rujan 1683. - na Beč se jurišalo već 60 dana i 7 noći -odvažni je konjanik u velikoj opasnosti plivao mnogobrojnim rukavcima Dunava s posljednjim pismom, posljednjim Starhembergovom pozivom upomoć, koje je sadržavalo malobrojne, ali značajne riječi: „Ne gubite većma vrijeme, milostivi gospodine, da, ne gubite većma vrijeme!“

Vojvoda Karlo Lotrinški nije ni gubio vrijeme. Istog je dana, 10. rujna oslobodilačka vojska dovršila prijelaz preko Dunava kod Tullna i Kremsa, 27 000 austrijanaca, 20 000 Poljaka, potom Sasi, Bavarci, Šveđani i Franci, sve skupa oko 80 000 ljudi. Sljedeće noći Karlo je Lotrinški svoj logor postavio na Kahlenbergu, u spaljenim i porušenim zidinama samostana kamaldoljana, rakete s gorske glavice Hermannskogel nagoviještale su skoru pomoć, s kule Mölkerbastei odgovorila su tri pucnja. Zaštićeni malenim odredima vojske u smjeru Dunava, Klosterneuburga i Nussdorfa u kolonama su umarširale ujedinjene Armije u šumama Bečke šume što je Kara Mustafa držao nemogućim.

Blaga i ugodna, izvješćuje kroničar, bila je noć na subotu 12. rujna. U 4 sata ujutro služio je kapucinski redovnik i papinski legat Marko iz Aviana sv. Misu na oltaru načinjenu od bubnjeva u sakristiji crkve na Kahlenbergu. U svitanje se vojska pripravila za bitku. Kara Mustafa, koji protiv savjeta iskusnoga podvojskovođe Ibrahima nije odustao od opsade grada kod dolaska pomoćnih vojnih postrojbi, bio je sada uvučen u borbu na dvije bojišnice koja ga je uskoro dovela u najnepovoljniji položaj. Lijevo krilo Karla Lotrinškoga postiglo je prvi značajni uspjeh: na žilavo branjeni Nussdorf izvršen je juriš i Heiligenstadt je bio ugrožen. Odmah nakon toga dospio je do centra Grinzinga. Kada se lijevo krilo probilo čak dalje od Döblinga, odlučio se Karlo na zaokret udesno koji je Tursku vojsku napao s boka. Nakon napada rasterećene turske konjice na lijevom krilu koji je propao zbog oklopljenih poljskih konjanika, morao je tvrdokorni Turčin poražen predati bitku. Vojska koja se razbježala na sve strane mogla se tek kod Raaba u Mađarskoj opet skupiti.

Blago Velikog Vezira i bogati plijen orijentalnog logora pali su u ruke pobjednika. Beč je pak, tako je pisao kralj Sobjeski svojoj supruzi, bio mjesto jada. Samo se polako ponovno mogao oporaviti teško razoreni grad.

Utisak koji je prouzročila pobjeda na Kahlenbergu, u cijeloj je Europi bio snažan. Sada se Veliki izborni knez opet približio caru i dao se nagovoriti za sudjelovanje brandenburške čete u ugarskom pohodu koji je nakon toga uslijedio.

Među mnogobrojnim čestitkama koje su bile upućene Austriji, pristigle su zbog zahtjeva etikete čak i od francuskog Kralja. Za neočekivano, neshvatljivo oslobođenje Beča Luj XIV. je upotrijebio riječ „miracle“; čudo.

U carskoj se vojsci istaknuo hrabrošću slabunjavi časnik; princ Eugen Savojski. Godine 1684. izašla je knjiga profesora W. von Hörnigkha kojoj je autor stavio na početak : „Austrija iznad svega ako to samo želi.“

Velika je odluka donesena. Potučena Porta nije većma imala snage uspješno obraniti svoje posjede.

Izvor: Das Österreich buch, Beč 1948., str 66ff.

Iz Martirologija

Blagdan Presvetog Imena Marijina; papa Inocent XI. nakon veličajne je pobjede nad Turcima, koja je izvojevana uz pomoć Presvete Djevice Marije pred zidinama grada Beča (1683.), uveo ovaj blagdan.“

Božja je Providnost vodila kršćane:

13. rujna ušao je poljski kralj Sobjeski u grad. Starhemberg mu je jahao ususret, Sobjetski ga je zagrlio kao junaka i brata. U Augustinskoj crkvi Sobjeski je kleknuo u molitvi, a onda je zapjevao „Tebe Boga hvalimo“ što su svi prihvatili. Mnogi su plakali od ganuća. Prvi su put opet zazvonila sva zvona. Mnoštvo je ljubilo Kraljeve ruke, čizme, ogrtač kad je izišao iz crkve. „Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan!“ uzviknuše mnogi. Bio je to jedan od najljepših dana njegova života. Velika je pobjeda izvojevana i Beč je bio opet postao bedemom protiv barbarstva s Istoka.“ (Weiß, J.B.v., Weltgeschichte, svezak 10 (1893.), str. 519)

Tim je veličajnije bilo klicanje u Rimu. Inocent XI., bez čijih novaca Sobjeski svoju vojsku ne bi ni mogao pokrenuti iz Krakova, plakao je suze radosnice. Opće rasvjetljenje u Rimu slavilo je pobjedu. Kada je osvojena velika turska zastava nošena u Rim, u svim su talijanskim gradovima bile procesije i slavlja. Koliko je Papa bio zapravo dušom saveza protiv Turaka, vidi se po čestitkama koje mu nisu samo poslali Sobjeski, Karlo Lotrinški, car Leopold, nego i Mletačka Republika.“ (Weiß, Weltgeschichte, svezak 10, str. 522)
Još niti pet dana…

Danas sam razgledao grad: ne bi se mogao održati još niti pet dana. Carska je tvrđava izrešetana hitcima, bedemi, podrovani i urušeni, pružaju stravičan prizor, oni su samo još velike hrpe kamenja. Sve su postrojbe revno izvršile svoju dužnost (Pismo poljskog kralja Sobjeskoga; Weiß, Weltgeschichte, svezak 10, str. 519) 
 

3 komentara:

  1. U duhu međureligijskog dijaloga mislim da bi kardinal Schönborn mogao klanjati u Stefansdomu skupa s Turcima, ako već nije(nisam pratio ovogodišnju proslavu Imena Marijina). Ionako se samo fanatici danas protive masovnom useljavanju bez ikakava nadzora-ta, time će se razbiti slika zatucane, monolitne kršćanske Europe koja je ionako bila grozna, inkvizitorska i zaostala. Očekuje nas svijetla budućnost multikulturalnog društva-Europa će ponovno doživjeti što stoljećima nije vidjela. Neke epizode iz Sirije brzo će postati stvarnošću.
    Marija, naša Gospa, zbilja je jedina nada. Molimo se da opet obrani Europu.

    Mi fanatici, zatucani, Ewiggestrige koji ne razumijemo produbljenje vjere II.vatikanskog sabora(njemački progresisti to nazivaju Glaubenserweiterung što je za njih moderni naziv za stare hereze)osuđujemo braću karizmatike od kojih većina ima nove informacije izravno od Duha Svetoga koliko je dana Gospodin Isus proboravio u grobu-treba se riješiti nekakvih "nepovjerljivih izvora" tipa plašljivi evanđelisti, a obratiti se babi Mari, Barici ili Đurđi za svježe, ažurirane informacije; suprotstavljamo se hijerarhiji, a hijerarhija trenutno herojski naučava katolički nauk-osobito su bogoslovije kolijevke pravovjerja, molitvenog duha i neoskolastike-odnosno tomizma, latinske liturgije i gregorijanskog pjevanja-jer i jedno i drugo i treće stoji u koncilskim dokumentima kao prvo, najbolje i jedino, uz neka posebna dopuštenja.
    Sloboda za sve, samo ne za neprijatelje slobode-a to su tradicionalisti.

    Kikii

    OdgovoriIzbriši
  2. Hajde, Kikii, kao da je bitno koliko je dana Gospodin Isus proboravio u grobu. Lijepo nas uči Rahner da nije bitno je li on ustao iz groba, koliko percepcija učenika da "Isus živi".
    Mislim da bi iz kalendara trebalo maknuti takve zatucane ljude kao sv. Jozafata, sv. Marka Križevčanina, sv. Nikolu Tavelića, sv. Olivera Plunketta, sv. Ivana Kapistrana, bl. Marka iz Aviana (direktno u kontekstu Beča) koji su tako neekumenski postupali. I također blaženog cara i kralja Karla jer imati u Beču istodobno s Freudom toliko srednjovjekovnog nazadnog tipa je naprosto... srednjovjekovno.
    Blaženi Marko i Karlo, stanovnici Beča, molite za nas!

    OdgovoriIzbriši
  3. Blažena je Djevica zbilja više puta obranila Europu, ali i naše krajeve od protukršćanskih divljih hordi s Istoka.

    MK

    OdgovoriIzbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.