srijeda, 2. listopada 2013.

Papin intervju - bezbožni svijet likuje!



Intervju koji je papa Franjo dao isusovačkom časopisu Civiltà cattolica može se označiti šakom u lice svakom katoliku koji se odano pridržava svoje vjere, a svaki protestant vjeran Bibliji može se osjećati potvrđenim u svojoj krivoj vjeri da Katolička Crkva nije pravom Kristovom Crkvom.
Papa je nazdravio za revoluciju, čitalo se po medijima. On navješćuje novi tolerantni svijet, a fundamentalistima je dao korpu. Bezbožni svijet likuje i trijumfira - a mi plačemo.


Papi rado želimo priznati da se vjera ne može reducirati na same moralne propovijedi, nego propovijedanje vjere mora najprije doći, ove vjere iz koje moral, u neku ruku, sam proizlazi. Ne mora se beskrajno govoriti o moralnim pitanjima, ali ako ga se upita, katolik mora, a još više svećenik, a tek pravo papa - reći istinu.
Život u teškome grijehu - nije tako strašan?
Ali to Papa ne čini. Na pitanje o homoseksualnosti on govori o homoseksualnim osobama koji osjećaju da ih Crkva osuđuje i kaže: „Ali to Crkva ne želi. Na povratku iz Rija de Janeira rekao sam ako homoseksualna osoba ima dobru volju i traži Boga, onda nisam taj koji je osuđuje.“ Papa je trebao reći da je homoseksualnost težak grijeh i onaj koji u tome ustrajava i ne želi se obratiti, neće zadobiti život vječni. Uopće nije posrijedi osuda nekoga, nego govorenje istine. To je također čin ljubavi prema bližnjemu da se one, koji su u pogibelji da budu vječno prokleti, upozori i pozvati na obraćenje. Umjesto toga Papa ih umiruje u njihovu krivom držanju.
Čini se da Papa Boga drži podijeljenim: s jedne strane on daje svoje zakone i zapovijedi, ali ako ih netko ne drži, ionako je svejedno. Glavno je da se traži nekoga Boga. „Jedanput me netko provokativno pitao odobravam li homoseksualnost. Odgovorio sam mu drugim pitanjem: 'Reci mi: Kada Bog vidi homoseksualnu osobu, gleda li on na činjenicu s ljubavlju ili je on osuđuje i odbacuje?'“ Problem je da takav čovjek u neku ruku kaže Bogu: „Doduše, želim biti s tobom u dobrom odnosu, ali u mojem privatnom životu ne smiješ mi određivati pravila.“ Za takvoga čovjeka dragi je Bog još dovoljno dobar da sve blagoslovi što on čini.
I nerazrješivost braka ne čini se tako važnom za Papu: „Mislim i na situaciju jedne žene čiji je brak propao, u kojem je ona također izvršila pobačaj. Sada je ponovno udana, zadovoljna je i ima petero djece. Pobačaj je opterećuje i ona se doista kaje. Ona želi dalje hoditi kao kršćanka. Što će učiniti ispovjednik?“ Ako se žena pokaje zbog abortusa i ako se ispovjedila, Bog joj je to nesumnjivo i oprostio. Crkva nikada nije naučavala ništa drugo. Ali što je s njezinim brakom? Njezin je brak propao, ali ona se ponovno udala. Sada je zadovoljna, ima puno djece i sve je u redu. Zar za Papu nije problem da žena živi u preljubu, u divljem braku?

Je li crkveni nauk samo neobvezatna ponuda?

Papa Franjo kaže da je sin Crkve i kao takav prihvaća crkveni nauk, očito i crkveni nauk o homoseksualnosti i rastavi braka. Ali čini se da ovaj nauk za njega nije obvezatan: „Religija ima pravo izraziti vlastito uvjerenje u službi čovjeku, ali Bog ju je u stvorenju učinio slobodnom: Ne smije biti duhovnog miješanja u osobni život.“ Možda je ovo najgora rečenica u cijelom intervjuu. „Ne smije biti duhovnog miješanja u osobni život.“ To je novovjekovna ideologija ekstremnog liberalizma po kojoj je čovjek maleni bog koji može raditi što god želi dok ne ometa malene bogove pokraj sebe da i oni rade što hoće. „Uvijek je potrebno pogledati osobu. Ovdje stupamo u tajnu osobe“, kaže Papa. Očito da većma ne postoji objektivni moral, nego svatko mora sa svojom vlastitom savješću dogovoriti što drži ispravnim. Čak ni dragi Bog mu pri tome ne smije određivati propise i ne smije se uplitati.
Nauk Svetoga pisma
Sveto Pismo naučava nešto posve drugo. Krist nikada nije grijeh prikazivao bezazlenim. Ako je oprostio nekom grješniku, uvijek je nadodao: „Idi i od sada ne griješi više.“ Tako primjerice prema preljubnici. (usp.Iv 8,11) Ili prema uzetome na ribnjaku Bethesdi: „Eto ozdravio si! Više ne griješi, da ti se što gore ne dogodi.“ (Iv 5,14) Grješnici koji se prihvatio, obratili su se kao Matej, Zakej ili Marija Magdalena. Odrekli su se grijeha i nisu većma u njemu živjeli.
Kod Posljednje večere reče Isus svojim učenicima: „Tko pozna moje zapovijedi i vrši ih, taj me ljubi.“ (Iv 14,21) Nije dakle dovoljno samo reći Kristu, ja te ljubim. Tko ima njegove zapovijedi, a ne obdržava ih, on ga ni ne ljubi. Isto tako stoji u Propovijedi na gori: „Neće svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine!' ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju moga nebeskog Oca.“ (Mt 7,21)
Ozbiljna je riječ koju sveti Pavao piše Korinćanima: „Zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Nemojte se varati! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni oskvrnitelji dječaka, ni lopovi, ni lakomci, ni pijanice, ni klevetnici, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega. (1 Kor 6,9) Upravo ovu varku, na koju Pavao upozorava, sada Papa propovijeda: Ako preljubnik ili bludnik samo traži Boga, onda ga Bog ne osuđuje. On se ne treba obratiti, Bog ga usprkos tome gleda s ljubavlju. Nigdje se u Papinom intervjuu ne nalazi jedna riječ o potrebi obraćenja.
Bog je beskonačno milosrdan, ali milosrđe može djelovati samo ondje gdje se čovjek odriče svojih grijeha i kaje se za njih. Po onome što je Papa rekao, grješnici se pak osjećaju potvrđeni na njihovom lošem putu. Sam Papa kaže da ih Bog ne osuđuje.

Prava vjera - ne tako važna?
Čini se da Papi ni prava vjera nije tako važna. „Učenja Crkve - dogmatska i moralna - sva nisu jednakovrijedna. Misionarsko dušobrižništvo nije opsjednuto time da bez razlike nametne mnoštvo učenja. Misionarsko naviještanje usredotočuje se na bitno, na nužno.“ Gdje je to Crkva ikada nametala „bez razlike mnoštvo učenja“? Ali kao katolik mora se biti spreman prihvatiti sve što je Bog objavio, čak i ako se sve ne mora izričito znati. Riječ „hereza“ znači upravo „izuzimanje“. Heretik ne vjeruje sve, nego izabire što želi vjerovati. On sebi vjeru dotjeruje po vlastitom ukusu.
Rimski dikasteriji se „u pojedinim slučajevima ako ih se ispravno ne razumije“ izlažu pogibelji da postanu „mjestima cenzure“. Kao da Rim od II. vatikanskog sabora nije već dovoljno laksistički. Normalno, svaki teolog može naviještati toliko hereza koliko želi. Dok ne nastupa odveć drsko, u Rimu se za to nitko ne zanima.
Ne smije se, kaže dalje Papa, tražiti „na pretjeran način 'sigurnost' u nauku, jer inače bismo imali „statičnu i unatrag usmjerenu viziju“. Vjernici koji žele ostati vjernima nauku Crkve, prema tome prave od vjere „jednu ideologiju među mnogima“.
Za Papu postoji samo jedna važna „dogmatska sigurnost: Bog je u životu svake osobe. Bog je u životu svakoga čovjeka.“ To čak nije ni specifično kršćanska istina.
II. vatikanski sabor i stara liturgija
II. vatikanski sabor je bio „novo čitanje Evanđelja u svjetlu suvremene kulture“. Njegovi su „plodovi bili enormni“. Zbilja, Sveti Oče, plodovi su bili enormni: tisuće je svećenika napustilo svećeništvo, redovništvo se urušilo, prazne bogoslovije, prazne crkve, gotovo totalno nepoznavanje vjere kod katolika. U nekim zapadnim zemljama kod mlade generacije vjersko znanje - unatoč vjeronauku koji jamči država - ide prema ništici.
Odluku papa Benedikta da dopusti celebraciju stare liturgije papa Franjo doduše drži mudrom, ali odmah dodaju: „Ali držim rizik ideologiranja „Vetus Orda“, njegovo instrumentaliziranje, vrlo opasnim“. Zajednice Ecclesia Dei, kojima je pod papom Benediktom bilo relativno dobro, opet dakle mogu strepiti za svoje postojanje.

Koja nada preostaje?
Kao katolik koji svoju vjeru ozbiljno doživljava, možemo nad izjavama pape Franje biti samo zgranuti. Možda se barem otvore oči nekome od konzervativnih katolika koji su dosada vazda crkvenu krizu prikazivali bezazlenom.
Inače, ostaje sigurnost da ni Papa ne može uništiti Crkvu. „Non praevalebunt - vrata pakla neće je nadvladati.“ (Mt 16,18).



Broj komentara: 9:

  1. Dobra analiza. A mi zbilja plačemo...zbunjeni smo i uplašeni. Neprijatelji Crkve slave. Zašto-kako ?!

    Anselmo

    OdgovoriIzbriši
  2. Zanimljivo i opasno!
    Evo dokaza koje je autor naglasio u tekstu.
    Relativizam, liberalizam, modernizam, podilaženje duhu svijeta...
    Svi oni -izmi koji su osuđeni od predkoncilskih papa!
    Ovakvo veliko zlo Gospodin će okrenuti na dobro, tj. na Sebe - samo
    On koji je Bog, ima posljednju Riječ!!!

    Augustin

    OdgovoriIzbriši
  3. Nitko ne može promjeniti dogme i nauk Crkve a da se pritom žestoko ne zamjeri
    osobno Bogu.
    Ne čude izjave svih ovakvih koji su odgajani u duhu II. vatikanskog koncila.
    Imaju toliku odgovornost pred Bogom da često nisu uopće svijesni te činjenice.
    Bit će im isplaćeno po dijelima njihovim.
    Katoličku Crkvu nemoguće je uništiti, jer Gospodin ne zanemaruje svoja obećanja kao neki prelati svoju prisegu.

    Augustin

    OdgovoriIzbriši
  4. Budi mudar, prijatelju.
    I moli za mudrost.

    DD

    OdgovoriIzbriši
  5. Za uputiti kritiku potrebno je dobro poznavati ono što se kritizira. Autorima ovog bloga od srca želim da rastu u vjeri, ne u fundamentalizmu već u vjeri. I da uvijek imaju na umu da "vjera" bez razuma nije vjera već fanatizam.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Autori ovoga bloga nisu neznalice koji u duhu modernizma relativiziraju probleme današnje Crkve i liberali koji si dozvoljavaju promišljanja u duhu pokoncilskih strujanja koji svakodnevno šminkaju 'mrtvace' i u stilu samoobmane serviraju svim katolicima trulež nekatoličkih ideja za koje ni sami ne bi dali život.
      Po novoj teologiji Bog uvelike postaje samo apstraktni humanistički princip i ideja ljudskog univerzalizma što svakodnevno producira vidno slabljenje katoličke vjere i
      Crkve u mnogim njenim vitalnim segmentima.
      Biste li dali život za tu svoju percepciju ili za čisti tradicionalni nauk Katoličke Crkve,
      odnosno za Boga osobno?
      Dosljednost Katoličkom nauku nije fanatizam!
      A ja Vama tvrdim: razum bez vjere je ludost!
      A ta ludost vlada u glavama i srcima mnogih koji su se usudili uzdrmati fundamente Katoličkog nauka i stare pravovjerne teološke misli, te promijeniti liturgijski obred - koji je producirao novi duh i mentalitet.
      Pokoncilska sloboda, biskupska demokratska kolegijalnost i mnoge zablude samo su potvrda loših saborskih zaključaka sa stravičnim posljedicama današnjeg katoličkog mentaliteta neznanja, nevjere i pasivizma svih vrsta.
      Bože, spasi nas!
      Bezgrešna Djevice, zagovaraj nas pred prijestoljem Presvetoga Trojstva!

      Augustin

      Izbriši
  6. Likujte vi, bezbožni svijete, likujte.
    Ne padamo mi na te "fore". Ostali smo mi vjerni papi i u težim vremenima, u vrijeme komunizma kad su letile glave tolikih mučenika.
    Nije vam ovo ni luteranska ni liberalna Njemačka u kojoj u tri grada ne možeš naći četiri vjerna katolika. Ovo je Hrvatska "semper fidelis".
    A prikaz vam je kao u liberalnim, antikatoličkim medijima, citirati isječke isječaka, pa ih onda "objasniti" na svoj način. Kako se lijepo slažete s tim antikatoličkim medijima. Divota.
    Budite pošteni pa objavite cijeli razgovor: http://www.ffdi.unizg.hr/images/papa.pdf

    Alojzije

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. A kako bi bilo da Vi nešto od teksta komentirate (pokušate opovrgnuti ako se ne slažete), umjesto da ponavljate otrcane neokonzervativne fraze?

      Ne vidimo razloga zašto bismo objavljivali cijeli razgovor kad je svrha ovog teksta osvrt na njega - da li inače uz recenzije knjiga i članaka čitatelji dobivaju na poklon kompletne izvornike?

      Izbriši
    2. Blaženi Alojzije Stepinac, moli za nas!

      Alojzije

      Izbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.