četvrtak, 31. listopada 2013.

Semper infideles (III.)



„1. Usporedba pretkoncilskog i koncilskog pristupa jedinstvu kršćana

Stav koji je Katolička crkva izrazila kroz Drugi vatikanski koncil prema činjenici postojanja drugih kršćanskih Crkava i crkvenih zajednica neki nazivaju i 'kopernikanskim obratom'. Možda se u određenom smislu može i tako reći, no pri tome ne treba previđati, da i 'koncilskom ekumenskom obratu' u Katoličkoj crkvi prethodi određeno vrijeme priprave za koncilske stavove, postoji vrijeme njihova 'dozrijevanja', vrijeme 'preteča' koncilskog ekumenizma, zahvaljujući kojima se već puno prije Koncila sve više i sve snažnije upućivalo na ono što je zajedničko svim kršćanima i što omogućuje ne samo dijalog nego i prakticiranje određenih stupnjeva međucrkvenog bogoštovnog zajedništva, što sve opravdava govor i o pretkoncilskom ekumenizmu u Katoličkoj crkvi.“


„Dakako, nije nedostajalo i ne nedostaje ni u Katoličkoj crkvi pojedinih radikalnih integrističkih skupina koje su eksplicitno i glasno odbile takav ekumenski pristup pitanju kršćanskog jedinstva – neke su primjerice sve koncilske oce proglasile sektom V-2, Vaticanum-2 – ali te su skupine, premda agresivno glasne, ipak relativno malene i rubne. Veću poteškoću od njih u Katoličkoj crkvi predstavljaju oni koji se koncilskom ekumenizmu ne protive izričito, ali ga svojim zaobilaženjem, ignoriranjem i pasivnošću praktično bojkotiraju.“

„Ponajprije, ne treba previdjeti da pojedine sredine i danas još imaju ozbiljnih poteškoća već i sa samim prihvaćanjem govora o ekumenizmu. Takvih radikalnih antiekumenskih skupina ima doduše u svima Crkvama, no katkada se stječe dojam da u nekima odbojnost prema ekumenizmu čak i dominira. Budući da je Katolička crkva na Koncilu artikulirala katolička načela ekumenizma i zauzela jasan službeni stav prema ekumenizmu, u njoj je relativno 'lako' utvrditi je li nečiji stav ili djelovanje u skladu s naukom Crkve. Tako je primjerice papa Ivan Pavao II. Motu proprijem 'Ecclesia Dei' od 2. srpnja 1988. 'lišio službe nadbiskupa Marcela Lefebvrea zbog njegovog tradicionalizma i otpora prema ekumenskom pokretu, prema slobodi savjesti i religije'.“

(Jure Zečević „Koncilski ekumenski zamah i današnja traženja“; BS 75 (3); 2006., Zagreb)

„Ne mogu se dakako upuštati u ocjene koliko je pojedinim konkretnim Isusovim učenicima doista stalo do jedinstva. No poslužit ću se izričajem svoga pokojnog profesora i ekumenskog učitelja Tomislava Šagi Bunića koji je još davne 1966. godine zapisao: 'Ja sam osobno uvjeren da bi jedva tko od onih koji u Krista iskreno vjeruju mogao osjećati otpor prema ekumenizmu kao novotariji kad bi dobro znao što se pod time misli. I mislim da bi svaki uvidio hitnost ovoga zadatka, kad bi imao priliku - te je iskoristio - da upozna na što nas ekumenizam poziva.' Može se kazati da je ekumenizam kao čežnja za jedinstvom Crkve i zajedništvom kršćana, a osobito prisutnost i njegovanje duhovnog ekumenizma, jedan od najpouzdanijih 'lakmus-papira', najjasnijih pokazatelja koliko nam je uistinu stalo do vršenja Kristove volje, koliko smo uistinu kršćani, koliko nasljedujemo Isusa Krista, onakvog kakav nam je ocrtan u evanđeljima.“



„Ova izložba je ekumenska i stoga što se tematski ne zaustavlja na konfesionalnim i međucrkvenim granicama. Među svetačkim likovima ovoga ciklusa nalazimo svece i istočne i zapadne Crkve. U Mirjaninu su opusu primjerice sv.Serafim Sarovski, sv. Paraskeva, sv. Sava, sv. Nektarije Eginski…, dakle sveci iz istočnih pravoslavnih crkava, sjedinjeni sa sv. Benediktom Nursijskim, sv. Patrikom, sv. Leopoldom Bogdanom Mandićem, bl. Katarinom Kosačom, bl. Alojzijem Stepincem, dakle svecima i blaženicima iz Rimokatoličke crkve…

Mirjana Nikolić spojila ih je u isti likovno-duhovni ciklus, nije se dala zaustaviti na konfesionalnim granicama ni ideološkim osporavanjima svetačkih crta ovoga ili onoga lika, na jednoj, drugoj ili trećoj strani. „Htjela sam da se objedini što više ikona iz svih kršćanskih crkava“ – kaže Mirjana. Vjerujem da to nije samo zbog toga što bi se pri izboru motiva ravnala željama možebitnih naručitelja i kupaca, nego jednostavno zato što je njezino unutarnje polazište spontano nadkonfesionalno, ekumensko. Da se ne shvati krivo, svaki realni i neideologizirani pristup, uključivo i Mirjanin, držat će potrebnim i visoko će vrednovati čovjekovu konfesionalnu i nacionalnu domicilnost i kontekstualiziranost. Ovdje je riječ o tome da čovjeku prožetom Bogom koji je Ljubav nužno postaju pretijesni oni rigidni i isključivi konfesionalni i nacionalni okviri, u kojima su ljudi kadri jedni drugima nanositi zlo.“

(Jure Zečević: „Međunarodna ekumenska izložba - Teodorine ikone’’, Nova prisutnost, vol XI., br. 2, Zagreb, srpanj 2013.)


Komentar: U današnje vrijeme pomutnje duhova, nepoštivanja Božjeg zakona i averzije prema katoličkoj Tradiciji i vjekovnom nauku, mnogima su ovakvi tekstovi postali čak i prihvatljivima. Katolički teolozi i klerici govore jezikom krivovjeraca, agnostika ili neprijatelja Crkve. Njima se odveć rigidni i pretijesni isključivi konfesionalni i nacionalni okviri. Što bi to samo trebalo značiti?

Ne bi li svakom katoliku ipak taj govor o „koncilskom ekumenskom kopernikanskom obratu“ trebao pobuditi određene sumnje?! Nisu li sve hereze u povijesti držane kopernikanskim obratima, a posljedice bile jezive - kao i danas. Posrijedi je bilo vazda isto miniranje katoličke misli i narušavanje crkvenog jedinstva.

Čak se otvoreno priznaje da je ekumenizam novotarija, pozivajući se na velikog teologa Šagi-Bunića, jednog od prvih podupiratelja ekumenizma te ostalih novotarija kod nas, međutim s onim nadmenim modernističkim uvjerenjem da je upravo to prava slika Gospodina Isusa. Od svetog Petra do pape Pija XII. živjelo se dakle u potpunoj iluziji ne poznajući stvarnog Gospodina Isusa kakvog nam opisuju Evanđelja?! Koje li drskosti, koje li uznositosti. Kojeg necrkvenog razmišljanja! Do takvih stavova mogu valjda doći samo intelektualni mediokriteti ili osobe posve zadojene modernizmom, posve oslijepile.

Danas, pak, kako smo čuli, nisu većma opasnost tradicionalni katolici-ta, oni su rubna skupina za koju nema mjesta u Crkvi premda ih se sve trpa u isti koš skupa sa sedisvakantistima, umobolnim tipovima itd. što je tipično za modernističku visoku teologiju. Koncilska je crkva taj problem disciplinski riješila. Problem su ostali, koji su, iako nisu smogli snage nositi Crkvu u izgnanstvo, ostali u okupiranoj Crkvi, ali ne žele ili ne mogu s radošću zaživjeti heretičan nauk jer ih naša tradicionalna vjera čuva da posve ne zastrane.

Što reći na sve ovo - na nov nauk odgovorit ćemo s nekoliko citata vjekovnog nauka:

„U ime sveprisutnog ekumenizma (Unitatis Redintegratio) i pustog međureligijskog dijaloga (Nostra aetate) prešućuje se istina o jedinoj Crkvi;pa tako se golema većina pastira i vjernika, ne spoznajući većma u Našem Gospodinu i u Katoličkoj Crkvi jedini put spasenja, odrekla obraćanja sljedbenika krivih vjera, prepuštajući ih nepoznavanju jedine Istine. Na taj je način ekumenizam doslovno ubio misijski duh u potrazi za lažnim jedinstvom, reducirajući prečesto misiju Crkve na proglašenje poruke čisto zemaljskog mira i na humanitarnu ulogu ublaženja bijede svijeta, slijedeći tako međunarodne organizacije.“ 

(Izjava prigodom 25. obljetnice Biskupskih ređenja 30. lipnja 1988., 30.lipnja 2013.)

„Ove i druge stvari neprestano ponavlja i proširuje taj sloj ljudi koji su poznati kao svekršćani; i ti ljudi, daleko od toga da su malobrojni i raštrkani, uzrasli su do razmjera čitavoga sloja, te su se grupirali u nadaleko raširena društva, kojima većinom ravnaju nekatolici, premda su nadahnuta različitim naukama koje se tiču vjere. Ovaj pothvat se tako zauzeto promiče na mnogo mjesta da dobiva pristanak priličnoga broja građana, te čak osvaja umove vrlo mnogo katolika te ih primamljuje nadom da bi ostvarivanje takvoga jedinstva bilo u skladu sa željama Svete Majke Crkve, kojoj zapravo ništa tako ne leži na srcu kao pozvati natrag svoje zalutale sinove i privinuti ih nazad svome krilu. No ustvari, iza ovih zamamnih riječi i laskanja krije se najteža zabluda koja posve uništava temelje katoličke vjere.“ 

(Pio XI, Mortalium animos, 4)

„Ovaj ekumenizam koji osuđuju moral i katoličko pravo, dolazi čak dotle da dopušta primanje sakramenata pokore, euharistije i bolesničkog pomazanja od 'nekatoličkih služitelja' (Kanon 844., Novi Zakonik) i podupire „ekumensko gostoprimstvo“, dajući ovlast katoličkim služiteljima da podijele sakrament Euharistije nekatolicima.“ 

(Mons. Marcel Lefebvre i mons. Antonio de Castro Mayer, „Biskupski manifest papi Ivanu Pavlu II.“, 1983.godine)

Veliki katekizam sv.Pija X.:

224. P. Tko su oni koji ne pripadaju općinstvu svetih?
O. Općinstvu svetih ne pripadaju u drugom životu oni koji su osuđeni, a u ovom životu oni koji su izvan prave Crkve.

234. P. Možemo li na neki način koristiti izopćenicima?
O. Možemo pomoći ne samo izopćenicima, nego i svima ostalima koji su izvan prave Crkve tako da im dajemo dobre savjete, za njih molimo, da im pomažemo dobrim djelima te molimo Boga da im dade milost obraćenja na pravu vjeru, da i oni uđu u općinstvo svetih.


Koje li razlike, koje li oprečnosti!


Broj komentara: 11:

  1. Svemu rečenom može se dodati ova zgodna primjedba:

    ,,Puno smo učinili ukoliko pođemo s ovoga svekršćanskog hrvatskog skupa s takvom odlukom'' (http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=19831)

    ,,Ove i druge stvari neprestano ponavlja i proširuje taj sloj ljudi koji su poznati kao svekršćani... Ovaj pothvat se tako zauzeto promiče na mnogo mjesta da dobiva pristanak priličnoga broja građana, te čak osvaja umove vrlo mnogo katolika te ih primamljuje nadom da bi ostvarivanje takvoga jedinstva bilo u skladu sa željama Svete Majke Crkve, kojoj zapravo ništa tako ne leži na srcu kao pozvati natrag svoje zalutale sinove i privinuti ih nazad svome krilu. No ustvari, iza ovih zamamnih riječi i laskanja krije se najteža zabluda koja posve uništava temelje katoličke vjere.'' (Mortalium animos, 4)

    Koje li razlike, koje li oprečnosti - koje li ironije povijesti!

    OdgovoriIzbriši
  2. Autor je naveo dva odgovora na konkretna pitanja iz Katekizma sv. Pija X.
    Veliki katekizam sv. Pija X. je monolit Božje Istine te predstavlja osovinu pravovjerja Katoličke Crkve!
    Mislim da bi današnja djeca trebala učiti osnove vjere upravo iz ovoga Katekizma, tako
    da se u budućnosti istrijebe svi silni 'korov-teolozi', koji su Katoličku Crkvu uvelike zarazili
    svojim herezama.

    Atanazije

    OdgovoriIzbriši
  3. "Ideje koje je Martin Luther promicao reformacijom prihvaćene su većim dijelom 2. Vatikanskim saborom!"
    Ove je riječi voditelj emisije Mir i dobro izgovorio u eter čitajući s blesimetra.
    Dakle, ta je izjava vjerojatno službena i od prelata Katoličke Crkve u Hrvatskoj.
    Na katoličkim sveučilištima je previše modernista opsjednuta kvaziteologijom posljednjega
    koncila i njegovim antikatoličkim posljedicama, pa s time u vezi ne čude ovakve konstatacije
    te namjere daljnje razgradnje jedinoga i istinskog Nauka Katoličke Crkve i blasfemije koja
    producira opasnu apostaziju.
    Približilo se vrijeme velikog progona pravovjernih i Bogu odanih katolika - vrijeme posljednjih , i svjedočanstva mučenika pred skorašnji Kristov povratak u slavi!
    In te Domine speravi!+

    Augustin

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. “Sigurno je da je pojava Martina Luthera i reformacije, kojoj će se 500. obljetnica slaviti za četiri godine, promijenila lice Crkve i usmjerila ju trajnoj potrebi njezine nutarnje obnove. Premda su, osobito na početku, njezini plodovi bili bolni, danas smo svjesni da je reformacija Crkvi pomogla da svoju glavnu pozornost pokloni Svetom pismu, da ga prevodi na narodne jezike i da probudi svijest kako su svi članovi Božjega naroda dionici zajedničkog svećeništva, što je Katolička Crkva prihvatila na Drugom vatikanskom saboru. U vremenu nakon Koncila svi kršćani, bilo katolici bilo protestanti bilo pravoslavni, sve smo više svjesni potrebe da se zalažemo za obnovu crkvenog jedinstva, te želim i Vama ovom prilikom da se ne umorite u tom nastojanju”, istaknuo je biskup u poruci.

      Ovo je poruka biskupa Vlade Košića u povodu Dana reformacije kako prenosi bitno.net
      Za ovakvo bi nešto prije Koncila katolički biskup bio odmah suspendiran a divinis.
      Ne samo da je posrijedi posvemašnja opijenost koncilskim novotarijama i drsko nametanje heterodoksnog pristupa jedinstvu kršćana, radi uvođenja revolucionarnih načela u tkivo Mističnog Tijela jedan biskup daje izjave koje niti jedan crkveni povjesničar kao takve ne bi prihvatio. Krivovjerja vazda odvode od istine, a time na kraju i od znanosti: diletantizam i šarlatantvo caruju.
      Pretpostavljam da bi ovaj put od samih protestanata mogle doći kritike Luthera-koji je bio pijanica, izjelica, ženskar. Znamo s kojom je opsesivnom mržnjom govorio o Svetom Ocu i Katoličkoj Crkvi. Svetu je Misu proglašavao sotoninim djelom, najgorom hulom i blasfemijom koja postoji. Osim toga, i sam je sumnjao da ga je možda sotona zaveo. No, to biskupa Košića očito ne zanima.
      Kod seljačkih buna u Njemačkoj pozivao je plemiće da seljake potuku kao pse.
      Bio je veliki antisemit. Sve je to problematična ostavština s kojom sami luterani moraju izići na kraj. No, sada imamo Zečevića i Košića koji će im smiriti savjesti. Krivnja je ionako kod katolika.
      Postoje i druge mračne točke u Lutherovu životu s kojima se "Lutherforschung" bori. Primjerice, ubojstvo jednoga od Lutherovih najvećih neprijatelja koje je ostalo nerazjašnjenjo te Lutherov nagli "odlazak"(ili bijeg?) u samostan, a potom grižnja savjesti i skrupule koje su ga morile te njegovo traženje milosrdnog Boga koji oprašta. Sve je to dovelo do onih nesretnih: Sola fides (ili sola fide), sola gratia, solus Christus!
      Moglo bi se štošta reći i o takozvanoj protestantskoj egzegezi koja je praktički uništila zdravo proučavanje Svetog pisma kakvo je odvajkada prakticiralo u Katoličkoj Crkvi. Kad su protestantski egzegeti u 18.stoljeću shvatili da Tradiciji Crkve moraju dati pravo barem u tome da je odredila koje su kanonske knjige, a koje nisu, radije su prešli na seciranje i uništavanje Sv.pisma, nego da prihvate pravovjerni katolički stav.
      Osim toga, reformacija je prouzročila strašne ratove, krvoprolića, pljačke, potom glad, epidemije bolesti koje su harale...na koncu, nepovratno je razbila europsko jedinstvo. Zacijelo najgori događaj novog vijeka do Francuske revolucije.

      Kikii

      Izbriši
    2. Izvrsno ste oslikali karakter starog heretika Luthera i njegova krivovjerja čiji se zloduh učenja savršeno uklapa u kontekste nove "teološke" misli i djelovanja (post)koncilske Crkve.
      Nadasve pronicljivo i napose zanimljivo, Kikii !!!

      Augustin

      Izbriši
    3. Hvala lijepa.
      Luher, Calvin i Zwingli otužan su primjer koliko hereze uništavaju ne samo vjeru i Crkvu, nego i samo društvo. Razaraju jedinstvo, unose nemir i dovode do trzavica, sukoba, ali i krvoprolića.
      Kako je biskup Košić mogao previdjeti sve one jade koji su nastali nakon reformacije: Tridesetgodišnji rat, otimanje crkvenih dobara, hugenotske zločine po Francuskoj, progon katolika u Engleskoj, Češkoj, Švicarskoj... I sam blaženi Marko Križevčanin žrtvom je njihovog terora.
      Možda nam život sv.Franje Saleškoga najljepše pokazuje koliko je protestantizam prazan, jadan i mizeran. Ovaj veliki Naučitelj svojom je dobrotom i blagošću u službi Kristove Crkve također na svoj način raskrinkao navodne plodove reformacije. Sv.Ignacije opet na svoj.
      Čemu onda toliko mučenika, višestoljetni angažman Družbe Isusove, toliko svetaca koji su svoj život posvetili obrani jedine prave Crkve ako je u konačnici reformacija bila nužna i polučila divne plodove?!

      Kikii

      Izbriši
  4. Sami studenti svjedoči kako ih dotični (poput svog komšije Kovača) poučava da nije potrebno da se pravoslavci i protestanti vrate u Katoličku crkvu. Što uopće komentirati na to, čovjek se već mora iscrpiti od svega...

    OdgovoriIzbriši
  5. Sva sreća da vas tradicionalista nema puno, manji ste i od makova zrna ( nisam rekao gorušičina da me se ne citira u evanđeoskom smislu) mak je opojno sredstvo, a tako i vi djelujete, kao drogirani nekom tradicijom za koju ste samo čuli. Ne razumijem čemu vraćanje na latinski, ako je grčki jezik bio jezik prve liturgije...mislim, logično bi bilo da onda nemamo crkve nego katakombe, ne? čemu vraćanje na 16 st ako se mozemo vratit u 1 st... eto ja se dobrovoljno prijavljujem da proganjam kršćane ako će to poboljšati autentičnost. Samo naprijed i molite za moju dušu draga braćo tradicionalna :D
    sve vas volim i pozdravljam sa II vat koncila, tog kopernikanskog obrata :)) i zelim da se i vi obrnete od srednjeg vijeka :)))
    p.s. zakaj ovaj blog nije na latinskom?? ili grčkom??

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Još veća sreća da ste vi modernisti određeni biološkim rokom trajanja (pogledajte malo vaše drage lcwr časne u Americi - kao da gledamo prizore iz staračkog doma ili penzionerskih izleta, uz svo dužno poštovanje prema tim ustanovama i događajima). I ne trebaš se ti nikud vraćat, vi modernisti ste ionako već u 'novom dobu' ;)

      jura

      Izbriši
    2. Puno dobrih pitanja i primjedbi koje se do sad nitko nikada nije sjetio prigovoriti tradicionalistima. Svaka čast! Mene ste uvjerili ... odoh sutra u budiste, oni su puno autentičniji.

      P.s. Kad bi pisali na latinskom ili grčkom isključili bi iz komunikacije većinu studenata kbf i klera, pa blog ne bi djelovao u duhu nove evangelizacije kako je to prethodni papa zaželio.

      Belaj Lama

      Izbriši
    3. Vaša izjava i oduševljenje o tako malom broju tradicionalista i usporedbama o makovu zrnu i njegovim svojstvima, te o konfuzno nabacanim tvrdnjama zorno
      nam govore o vašemu duhovnom stanju, inteligenciji, i dvodimenzionalnoj percepciji vaših stavova i neuspjela suvislog razmišljanja.
      Vaš vulgaran i 'sirov' ("duhovit") prijedlog kako se "dobrovoljno prijavljujete da proganjate kršćane ako će to poboljšati autentičnost", govori nam o nedostatku
      Božanske mudrosti i poniznosti koje rese normalna i pravovjernog katolika.
      Vaša tvrdnja da smo "kao drogirani nekom tradicijom za koju ste samo čuli", opet vas gura u uobičajenu kontradikciju - a to je vaš Lutherovski kompleks samopromišljenih "argumenata" potpunog prekida sa tradicijom Katoličke Crkve,
      nesvjesno gurajući sebe u čistu negaciju svih sakramenata i milosti koje ste u vašemu životu kao katolik primili od majke Crkve.
      Svi ti sakramenti plod su Sv. Tradicije Katoličke Crkve!
      Vaše teze o grčkom jeziku prve Crkve koristite kao argument "naše zaostalosti" te nepoznavanja cijelovitih povijesnih činjenica na koje ste se osvrnuli. Fragmentirate činjenicu o grčkome jeziku i postavljate ga kao apsolutno i općenito pravilo u kontekstu crkvene liturgije početaka Crkve, a niste uzeli u obzir
      kršćansku zajednicu ondašnjega Rima i latinski kulturološki krug, koji je sve molitve i liturgiju prakticirao na latinskome govornom jeziku.
      A o jeziku prve jeruzalemske kršćanske zajednice ne vrijedi trošiti riječi!
      Možda niste čuli kako je latinski jezik po tradiciji službeni jezik Crkve.
      Vi ne znate da je latinski jezik u Vetus ordo Missae artikuliran s veoma ozbiljnim razlogom, a da ne govorimo o Bibliji, spisima sv. otaca, dogmama, kanonu, i svemu što jest sveta Tradicija Katoličke Crkve.
      Latinski jezik je konzerviran tj. konačan, ne evoluira i ne mijenja se - u tome je smislu klasični jezik!
      Kao takav latinski je idealan za liturgiju, odn. Sv. Misu, jer se mijenjanjem i evolucijom govornih odn. narodnih jezika koji su uvedeni u Novom obredu mise vremenom mijenja smisao nekih riječi i sintakse, koji će u novome Misalu promjeniti samu prirodu upisanih molitvenih liturgijskih formi, tj. izobličit će na suptilan
      način cijeli misni obred, te dovesti do naknadnih zahvata (prepravljanja tekstova u Misalu).
      Dakle, žrtva ste svojih zabluda i tipičan produkt II. vatikanskog koncila glede "logike" u kojoj se taj promašeni pastoralni koncept u vama indoktrinirao sa svim svojim nekatoličkim posljedicama!
      Ovaj blog nije na latinskome ili grčkom jeziku zato što želi biti dostupan svima, a
      napose polupismenim osobama poput vas, te zbog toga što živimo na hrvatskome jezičnom prostoru.
      A o karakteru samoga bloga Christus Rex sud ćemo dopustiti onima koji znaju čemu služi razum i vjera koje nam je Bog u svojoj ljubavi podario.
      Bog vam darovao vječni život!
      Milost vam Kristova - uistinu!+

      Augustin

      Izbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.