srijeda, 27. studenoga 2013.

Je li priznanje Svećeničkog bratstva svetog Pija X. dovođenje u pitanje II. vatikanskog sabora?



Sljedeći je prilog nedavno objavljen na web stranici američkog Distrikta Bratstva sv. Pija X., ali se odnosi na članak iz prošle godine koji je, međutim, i danas značajan i stoga ga objavljujemo u hrvatskom prijevodu:

Nekoliko izvadaka iz usporedbe dr. Johna Lamonta pojašnjava kako je Bratstvo svetog Pija X. izopćeno iz ljudske zajednice zbog pitanja koje se odnose na II. vatikanski sabor dok heterodoksni liberali dobivaju slobodnu ulaznicu jer prihvaćaju ono što društvo želi.

Iz nedavne medijske bujice o očekivanom (i sada danom) odgovoru biskupa Fellaya Kongregaciji za nauk vjere s obzirom na doktrinarnu preambulu, ima jedan vrijedan članak.

Mnogi su novinari spoznali da je ovaj događaj, koji se tiče Bratstva sv.Pija X., od velikog značaja za cijelu Crkvu. Oni ga označavaju „povijesnim trenutkom“ od „odlučujućeg značaja za Crkvu“ i čak „prijelomnom točkom“ koja će imati dugoročne posljedice za katolički svijet. Izvrstan komentar o ovome vidiku potječe od urednika od Inside the Vatican, dr.Roberta Moynihana:
„Ali važnije od djelovanja na povijesnu prosudbu ovoga pontifikata, na način kako će se ova stvar riješiti, bit će dalekosežno djelovanje na samu Crkvu, kako ona vidi samu sebe i svoje poslanje u svijetu, u vremenu i u povijesti i stoga na to kako Crkva orijentira svoje djelovanje i život s obzirom na sekularni svijet izvan Crkve“.

Ipak, dr Moynihan ne završava ovdje-on navodi razlog zašto je to tako:
„Prijeporno je pitanje tradicionalističko Svećeničko bratstvo svetog Pija X…ali dublje pitanje jest pitanje Drugog vatikanskog sabora i kako bi se trebalo interpretirati Koncil. [2]“

Ovo dovodi do srži stvari: Koju mjeru autoriteta posjeduje Drugi vatikanski sabor? Kako se može određena koncilska učenja, koja nisu u skladu s predkoncilskim Učiteljstvom, međusobno pomiriti?

Dodatno uz takva pitanja, koja su postavili i Msgr. Brunero Gherardini i Roberto de Mattei, dr.John Lamont je u Chiesa objavio pomnjivu analizu pismene rasprave između mons. Fernanda Ocariza i Svećeničkog bratstva sv. Pija X., koje je zastupao Fr. Jean-Michel Gleize [7] koji također slično postavlja odlučujuća pitanja. Dr.Lamont u tome jasno donosi doktrinarnu poziciju Svećeničkog bratstva sv. Pija X. prema II. vatikanskom saboru vis-à-vis s autentičnim Učiteljstvom:

„Prvo pitanje, koje se nekom teologu postavlja o poziciji Svećeničkog bratstva svetog Pija X., tiče se pitanja o autoritetu Drugog vatikanskog sabora.[Članak mons.Ocariza]…čini se da tvrdi da je neprihvaćanje autoriteta II. vatikanskog sabora temelj jaza prema Svetoj Stolici. Ali za svakoga tko poznaje i teološku poziciju Svećeničkog Bratstva sv.Pija X. kao i klimu teološkog mišljenja u Katoličkoj Crkvi, ovu je tvrdnju teško razumjeti. Točke koje je spomenuo pater Gleize, samo su četiri od voluminoznih učenja II. vatikanskog sabora. Svećeničko bratstvo svetog Pija X. ne odbija II. vatikanski sabor u njegovoj cjelovitosti: naprotiv. Biskup je Fellay izjavio da Bratstvo sv.Pija X. prihvaća 95% učenja.“

Dr.Lemont ironično dodaje:
„Ovo znači da je Bratstvo sv.Pija X. lojalnije prema nauku II. vatikanskoga nego mnogi svećenici i hijerarhija Katoličke Crkve.“

Važno je naglasiti da tekstove Drugog vatikanskog sabora koje Svećeničko bratstvo svetog Pija X. odbacuje prihvaćaju skupine (liberali, nap. prev.) unutar Crkve koje odbacuju druga učenja ovoga Sabora.

U nastavku analize kaže se:
„Moglo bi se pretpostaviti da su ovi posebni tekstovi-o vjerskoj slobodi, Crkvi, ekumeni i kolegijalnosti-ti koji predstavljaju problem. Jaz između Svete stolice i Svećeničkog bratstva sv. Pija X. nastaje jer Bratstvo odbija ove pojedinačne elemente II. vatikanskog sabora, ne zbog namjere Svete Stolice da obrani Drugi vatikanski sabor kao cjelinu…

(…)

Posljednja skupina (liberali) tvrde jednostavno da određena učenja Katoličke Crkve nisu istinita. Oni odbacuju katolički nauk, točka. Svećeničko bratstvo svetog Pija X., na drugoj strani ne tvrdi da je nauk Katoličke Crkve kriv. Umjesto toga tvrdi da neke izjave Drugog vatikanskog sabora stoje u proturječju s drugim papinskim učenjima koja posjeduju veći autoritet i da time prihvaćanje učenja Katoličke Crkve zahtijeva prihvaćanje ovih učenja s više autoriteta te odbacivanje malenog udjela pogrješaka II. vatikanskoga. Bratstvo tvrdi da se istinski nauk Katoličke Crkve nalazi u ranijim i mjerodavnim izjavama.“
Dr.Lamont pokreće jedno drugo pitanje: „Kako može biti bilo kakvih prigovora protiv Svećeničkog bratstva sv. Pija X. koje velikim autoritetom insistira na čuvanju papinskih dokumenata?“

Ovo pitanje u stvari samo sebi daje odgovor. Takav prigovor ne može postojati. Ako se pozicija Svećeničkog Bratstva sv. Pija X. prema samom crkvenom nauku prosuđuje kao vrijedna prigovora, mora se reći da ova pozicija ne odgovara onome što dokumenti Učiteljstva zbilja uče i time da Svećeničko bratstvo sv. Pija X. iskrivljuje značenje ovih izjava. Ovu tvrdnju nije lako održati jer kada su svečano proglašeni raniji dokumenti, pridonosili su supstancijalnom djelu teološkog rada po kojem se interpretacija ravna. Značenje koje Svećeničko bratstvo sv. Pija X. njima pripisuje, izvedeno je iz ovoga djela i odgovara onome kako su se ove izjave u to vrijeme razumjele kada su načinjene.

Autor onda logično postavlja ovo posljednje pitanje:

„Ova činjenica dovodi do točke veće prešnosti s trećim pitanjem koje se postavlja teologu: što zbilja naučavaju ove izjave ako to nije ono što Svećeničko bratstvo svetog Pija X. kaže da one naučavaju?
...što je mjerodavni nauk katoličke Crkve o točkama koje su kontroverzne između Svećeničkog bratstva sv. Pija X. i Svete Stolice?“

Dr. Lamont zaključuje svoju analizu ovom izjavom koja naglašava sveopći značaj odnosa Svećeničkog bratstva sv. Pija X. prema Rimu:
„Narav nauka Katoličke Crkve o vjerskoj slobodi, ekumeni, Crkvi i kolegijalnosti od velikog je značaja za sve katolike. Pitanja koja su pokrenuta kod razgovora između Svete Stolice i FSSPX-a, tiču se time cijele Crkve, a ne samo strana koje sudjeluju u razgovorima.“


Napomene su u prijevodu izostavljene.

4 komentara:

  1. Veritas liberabit vos27. studenoga 2013. u 02:00

    “Što više čovjek analizira dokumente Drugog vatikanskog, i što više čovjek analizira njihovo tumačenje od strane crkvenih autoriteta, to više shvaća da nisu u pitanju samo površne zablude, nekoliko grešaka, ekumenizam, vjerska sloboda, kolegijalnost, određeni liberalizam, nego pak cjelovito izopačenje uma, jedna cijela nova filozofija utemeljena na modernoj filozofiji, na subjektivizmu."
    (nadbiskup Marcel Lefebvre, http://sspx.org/en/two-years-after-consecrations)

    “Sigurno da smo zajedno s 250 koncilskih otaca svim sredstvima koja su nam bila na raspolaganju pokušali spriječiti da liberalne zablude budu izrečene u tekstovima Koncila. To je značilo da smo ipak uspjeli ograničiti štetu, promijeniti te neprecizne ili tendenciozne tvrdnje, dodati koju rečenicu da se ispravi tendenciozna propozicija, nejasna izjava.
    ...
    "Međutim, moram priznati da nismo uspjeli pročistiti Koncil od liberalnog i modernističkog duha koji je prožimao većinu shema. Oni koji su ih pripremili bili su upravo oni eksperti i (koncilski) Oci koji su bili zaraženi tim duhom. Sad, što možete učiniti kad je neki dokument u svim svojim dijelovima napisan s lažnim značenjem? Praktički je nemoguće očistiti ga od tog značenja. Morao bi biti u cjelovitosti sastavljen od početka kako bi mu se dao katolički duh."

    (nadbiskup Marcel Lefebvre, knjiga “They Have Uncrowned Him”, Angelus Press, 1988, poglavlje “The Robber Council of Vatican II”)

    “Vjerujemo da možemo reći, čisto preko unutarnje i izvanjske kritike Drugog vatikanskog, tj. analizirajući tekstove i proučavajući detalje Koncila, da okretanjem leđa tradiciji i raskidanjem s Crkvom prošlosti to je raskolnički koncil."
    ...
    Ovaj Koncil predstavlja, u našem viđenju i u viđenju autoritetâ u Rimu, novu crkvu koju oni nazivaju Koncilska crkva."

    (nadbiskup Marcel Lefebvre, Le Figaro, 4. kolovoza, 1976.)

    Znamo da je Koncil sam sebi vezao ruke i odlučio se odreći nepogrješivosti u dokumentu "Nota praevia". Nadbiskup Lefebvre dodaje i da je Koncil sav prožet duhom liberalizma.
    Dakle, nijedan katolik nije obvezan prihvatiti taj Koncil. Čak se može dogoditi da sljedeći tradicionalni papa svojim autoritetom proglasi i da nije bio ni ekumenski.

    OdgovoriIzbriši
  2. Zanimljiv-tipično amerski pristup trady problematici.
    Njihov izraženi pragmatizam katkad vrlo jasno pokaže ludost modernizma dok mi Europljani filozofiranjem sve to zatamnimo.

    Kikii

    OdgovoriIzbriši
  3. Dakle, suvremeni pragmatizam anglosaksonskog mentaliteta s jedne, te nova filozofija s druge strane. Skolastička je filozofija u velikoj prednosti!
    A neki iz nove škole ne znaju zavezati pertle na svojim cipelama - tragedija je tim veća što nekim čudom jedva znaju čemu služe pertle, a nisu sposobni napraviti adekvatnu petlju. Opasno je izvesti potez Aleksandra Makedonskog glede čvora na petlji. Petlja nije toliko zamršena: potrebno je samo koristiti tehniku vezanja klasičnog čvora.
    Brate Kikii, navezujem se na Vaš komentar i po tko zna koji put sve pokvarim svojim komentarom. Odličan post ( kao i obično) i čestitke blogu Christus Rex!
    Laudetur Iesus Christus!

    Augustin - u svojevrsnoj magli, no Gospodin je za kormilom!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Podrazumijeva se, dakako, kako je riječ o liberalima i modernistima (logika petlje i čvora) u gornjem komentaru koji sam napisao!

      Augustin

      Izbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.