četvrtak, 28. studenoga 2013.

Kako je biti lefevrovac



Poznajemo li zbilja Svećeničko bratstvo sv. Pija X.? Temelji li se naše znanje o Bratstvu na iskustvu, proučavanju i poznavanju stavova Bratstva i nadbiskupa Lefebvrea? Jesu li nas, pokoncilske generacije, upoznali s tradicionalnom Misom i tradicionalnim naukom? Je li nam itko spominjao staru Misu prije motuproprija Summorum Pontificum?

Čisto sumnjam. Ako u našim katoličkim krugovima postoje predrasude i stereotipi, onda je to svakako o Tradiciji i tradicionalistima. Pojednostavljene i posve iskrivljene mentalne slike dominiraju u razmišljanjima naših sunarodnjaka. Slučajno?! Jasno da to nije slučajnost. Ova stigmatizacija Tradicije prijeko je potrebna modernistima. Možda nigdje pokoncilska manipulacija nije jača nego u ovom slučaju. U ovom slučaju modernistička sljedba ne želi stavove, ne želi postojana vrednovanja ljudi. Uopće ne želi i ne dopušta teološku diskusiju. Ne želi mlade ljude upoznavati sa starim obredom, jer ne može dokazati razlog uvođenja novoga. Veliko je zlo zadesilo moderniste s motuproprijem Summorum Pontificum. Ali, ne predaju se oni!


I dok su svima puna usta tolerancije, osobito prema svemu nekatoličkome, grješnome ili čak i nastranome, ovdje nestaje snošljivost i dijalog. Tradicionalisti dijalog ne zaslužuju. Samo prijezir i čak i progone. Apostoli tolerancije najedanput se pretvaraju u nemani koje bljuju vatru.

Luthera se rehabilitira, neki ga žele proglasiti crkvenim Naučiteljem. Focija se rehabilitira. Sve se hereze proglašava političkim borbama nekog vremena, blagim pretjerivanjima. Traži se samo ono pozitivno u nekršćanskim religijama koje su utemeljili ljudi, a ne Bog. Ali kad je u pitanju Tradicija…

Ima li modernistička sljedba, koja je dobrim dijelom zagospodarila našim katoličkim tiskom, izdavaštvom i teološkim učilištima, jasan razlog, neku vidljivu motivaciju za prijezir prema tradicionalistima?

Naravno da ima. Modernisti žele uništiti Crkvu. Idejni pokretač modernizma je sam otac laži, sotona. On podržava i ovu kao i sve hereze ranije. Cilj mu je uništenje Katoličke Crkve, mističnog Tijela Kristova. Ne zezamo se. Modernisti zbilja ne žele Crkvu Katoličku. Ne žele! Žele ruševine Crkve!

Da su tradicionalisti jedna od sljedbi, ne bi imali problema. Vrata bi im bila svugdje otvorena. Kako tradicionalisti vole svetu Crkvu i nauk Kristov, to je veliki problem. Veliki je problem braniti čast Našega Gospodina, Blažene Gospe i čast i prava svete Crkve. Jasno, ima mnoštvo vjernika koji vole Crkvu i nauk Kristov, ali bez tradicionalne sv. Mise i tradicionalnog nauka samo je pitanje vremena kada će ih modernizam pregaziti. A upravo se to i dogodilo po zapadnim zemljama. Stare generacije nisu mogle vjerovati da mogu stasati ovakve generacije katolika. Ali, eto, i to je moguće.

Mislite li da ćemo se bez tradicionalnog pokreta moći oduprijeti himbi rušitelja katoličanstva? Odgovor je suvišan. Dobro ih se financira sa Zapada, podržavaju ih svjetovni anarho-liberalni mediji. Liberalizam i masonski način razmišljanja su sveprisutni: sve se to predstavlja zdravim, modernim i općeprihvaćenim načinom razmišljanja i ponašanja. Osim toga, budući da je svijet oduvijek bio pod vlašću kneza ovoga svijeta, jasno je da ih svijet voli. Nas se tradicionaliste predstavlja zatucanima, netolerantnima, neprosvijećenima, reakcionarnima čak i opasnima.

Krist je bio progonjen i njegova Crkva će vazda biti progonjena. Ništa novo i ništa čudno. Boli nas jedino da se možda nikada nije umješnije i uspješnije rušilo crkvene strukture nego danas. Uspjelo se u rušilačku hordu uključiti i mnoštvo zavedenih katolika. Uspelo se zavesti i dio crkvenih vlasti.
Je li čudno da ovakvi skandali, nezadovoljstvo, ali i strahovi dominiraju našim javnim mnijenjem? Odgovor je opet suvišan!

Kako bi se onemogućile bilo kakve diskusije, kontakti, upoznavanje mladih ljudi s predkoncilskom teologijom, načinom života i ponajprije starim obredom, valjalo je stvoriti crnu legendu. A ta je crna legenda kao kakav duhovni tumor koji se sastoji od neistina, poluistina, izvrtanja činjenica i kleveta.

Da bi se na najkraći mogući način mogla ocrniti Tradicija i tradicionalisti, stvorena je crna legenda: lefevrovac! Da vas odmah ušute, ocrne i unište, dosta je samo jedna riječ!

Kad vam netko sljedeći put kaže da ste lefevrovac, upitajte ga što to konkretno znači.
Znači li to: moliti sv. Krunicu, vjerovati u Isusovu stvarnu Prisutnost, poštovati Rimskog Prvosvećenika, pridržavati se svih dogmi svete Crkve, Božjih i crkvenih zapovijedi? A k tome i primati sv. Pričest samo na jezik, klečeći, poštovati svećenike koji nose reverendu i mole Časoslov, ići na hodočašća, moliti se Blaženoj Djevici i širiti pobožnost Bezgrješnom Srcu Marijinu itd., itd.
Jasno, upravo sve to znači biti lefevrovac. Nije li čudno da se i mi mlađi sjećamo da je to katoličanstvo koje smo i sami živjeli?! Biti lefevrovac znači biti katolik.

Međutim, modernisti to neće priznati. Odmah će siktati o hereticima, šizmaticima i neposlušnicima, onima koji stvaraju nered i uvode podjele, koji su pali u potpuni subjektivizam i određuju Papi i biskupima što trebaju misliti.

Nakon povlačenja ekskomunikacija nije im lako kao prije. Ali fućka im se za odluke Rima. Šizmatici i heretici su oni koji vjeruju da je Crkva Katolička jedina Crkva Kristova, koji ne demoniziraju sve predkoncilsko, koji se odupiru sinkretističkoj pohari i tiraniji relativizma. Šizmatici koje Crkve??? Ujedinjene svjetske religije??? Heretici koji ne vjeruju da više putova vodi Bogu. Heretici koji vjeruju u Oca i Sina i Duha Svetoga, u ponazočenje Kalvarijske žrtve na našim oltarima…

I u prošlim se stoljećima katolike nazivalo svim mogućim nazivima: hiperkatolici, ultramontanisti, papisti. Kod nas latini jeretici ili pak u vrijeme komunizma klerofašisti.

Ne čudimo se da nas se i danas traži prišivak. Stoga, kad Vam sljedeći put netko kaže da ste lefevrovac/lefevrovka, neka Vam to bude kompliment!

Povezivanje nas s djelom i likom velikog Božjeg ugodnika francuskog nadbiskupa monsinjora Marcela Lefebvrea kojeg su mnogi s pravom nazivali Atanazijem naših dana, svakako je kompliment!
On je prozreo modernizam i moderniste i digao svoj glas. Modernisti su ispričana priča! Budućnost je Crkve u povratku Tradiciji, u to nema sumnje.
Stoga recite bez straha: „Da, ja sam lefevrovac!“

Jedan vjernik

Broj komentara: 12:

  1. Fantastičan post, čestitke autorima!
    Da, ja sam Lefebrovac - pravovjerni katolik!

    Augustin

    OdgovoriIzbriši
  2. „Da, ja sam lefebrovac!“

    Augustin Frulica

    OdgovoriIzbriši
  3. Tradicionalisti imaju dvije nezgodne osobine. Prvo, misle svojom glavom. Drugo, žive s mislima na onaj svijet pa ih se ne da potkupiti dobrima ovoga. Otac laži zna da je to za njega ubojita kombinacija.

    OdgovoriIzbriši
  4. Hvaljen Isus i Marija!

    "Da, ja sam lefebrovac!"

    pozdrav od jednog bogoslova

    OdgovoriIzbriši
  5. I ja sam lefebvrovac. To jest: ne želim se odreći svoje katoličke vjere i njezine Tradicije. Ne želim izdati blaženog Stepinca, ne želim zaboraviti ono što su me učinili sveti svećenici i časne sestre u mojem djetinjstvu. Ne želim pogaziti vjeru svoj bake. Ne želim prijeći na protestantizam i postati relativist koji ne vjeruje ni u što.

    Kikii

    OdgovoriIzbriši
  6. Tako su isto u vrijeme arijanske krize vjerne katolike zvali "atanazijevci".
    Povijest se ponavlja. Arijanci su žarili i palili, rušili i inovirali, sebi pridobili većinu hijerarhije, čak i jednog papu.
    Tako i danas njihovi duhovni nasljednici modernisti.
    Ali arijancima je brzo došao kraj. I herezijarha Arija je usred Carigrada dok je vodio triumfalnu povorku stigla Božja kazna (želudac mu je eksplodirao i utoba ispala), a papu koji se kompromitirao i ugrozio Vjeru osudio je njegov nasljednik i sljedeći ekumenski koncil (riječima "Honoriju, heretiku, anatema!"), i stoljećima iza je svaki papa ponavljao istu osudu tog svog prethodnika u zakletvi kod krunjenja, a svaki svećenik u molitvi božanskog Oficija.

    Kako arijancima, tako i njihovim nasljednicima.

    "Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati! ..." (Gal 6:7)

    OdgovoriIzbriši
  7. Da, svi smo lefebrovci!
    Tko će uvijek putovati stotinama kilometara na Sv. Misu svih vremena i ispovijediti se svećeniku iz FSSPX-a, a tako smo odvojeni i raštrkani u ovoj posvemašnjoj duhovnoj pustinji. Braćo, bilježim se u vaše molitve!
    Jedno zanimljivo pitanje: a gdje su lefebrovke? Ima li ih u našemu narodu?
    Drage sestre, javite se katkad vašim komentarima. Ne ostavljajte svoju braću da se sami bore za Krista i Jedinu Apostolsku Katoličku Crkvu!

    Augustin

    OdgovoriIzbriši
  8. Nisu braća sama u borbi, sestre mole...

    M



    OdgovoriIzbriši
  9. "Kad vam netko sljedeći put kaže da ste lefebrovac, upitajte ga što to konkretno znači.
    Znači li to: moliti sv. Krunicu, vjerovati u Isusovu stvarnu Prisutnost, poštovati Rimskog Prvosvećenika, pridržavati se svih dogmi svete Crkve, Božjih i crkvenih zapovijedi? A k tome i primati sv. Pričest samo na jezik, klečeći, poštovati svećenike koji nose reverendu i mole Časoslov, ići na hodočašća, moliti se Blaženoj Djevici i širiti pobožnost Bezgrješnom Srcu Marijinu itd., itd.
    Jasno, upravo sve to znači biti lefebrovac."

    NE, naprotiv, one koji tako žive ekipa s ovog bloga naziva "NEOKONZERVATIVCI". I onda dobiju "pohvalu" i "objašnjenje" da su takvi - najgori.

    Za biti lefebvrovac, treba:
    1. držati da je Marcel Lefebvre glavni autoritet i glavno mjerilo svega u Crkvi i da je u usporedbi s njegovim autoritetom i autoritet papa i autoritet koncila bezvrijedan;
    2. vjerovati da je Crkva prestala postojati 1962. (ili 1965. možda) i da je nakon toga ostao samo jedan mali ostatak pravovjernih katolika koje vodi SSPX;
    3. pričati "mi poštujemo Rimskog Prvosvećenika", a istovremeno ga u svakoj prilici kritizirati, da ne kažem izrugivati;
    4. pričati "mi nismo u raskolu", a živjeti, donositi odluke i sudove o svemu bez ikakvog obzira i u pravilu protiv zakonite vlasti u Crkvi, kao društvo koje nema baš nikakve veze s Crkvom;
    5. odbacivati odluke općeg koncila koje je potvrdio papa i tvrditi da je to u skladu sa tradicijom;
    6. pričati neumorno isključivo o negativnostima u Crkvi (stvarnim ili izmišljenim);
    7. masovno pričati protiv "modernista" i ekumenizma, a istovremeno širiti protestantsko načelo da svaki pojedinac može mjerodavno tumačiti učenje Crkve i Božju Objavu, a ne da to može mjerodavno činiti jedino Učiteljstvo Crkve;
    8. u skladu sa prethodnim, izvlačiti iz konteksta i proizvoljno "tumačiti" dokumente ne samo Drugog vatikanskog koncila, nego i Prvog vatikanskog, Tridentinskog, itd.
    9. širiti učenje krivovjernih teologa i svjetovnih medija da postoje dvije Crkve, jedna prije Koncila a druga nakon, pa ljudima sugerirati da nešto svakako moraju odbaciti;
    10. u skladu sa prethodnim, odbaciti stavku Vjerovanja u JEDNU, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu koju je Isus osnovao na PETRU i njegovim nasljednicima i obećao joj da je vrata paklena neće nadvladati do svršetka svijeta;
    11. pisati riječ "tradicija" s velikim početnim slovom i tu riječ koristiti u značenju koje se nikad ne definira, a koje nema nikakve veze ni sa značenjem te riječi u crkvenom govoru ni u svakodnevnom govoru.

    Ima toga još, ohohoo, posebno na pastoralnom području, ali ovo je za početak sasvim dovoljno.

    Ivan

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. I. dio
      Poštovani gospodine,
      navikao sam na ove neokonzervativne primjedbe pa se i ne uzrujavam. U životu sam mnoštvo poniženja doživio upravo od navodno najvjernijih sinova Crkve-neokonzervativčina. Najprije, kao katoliku koji je dosta odrastao u hrvatskom domoljublju i tradicionalnom katoličanstvu - nova vjera nije se do početka devedesetih još bila posve etablirala - neokonzervativci su uvijek bilo pomalo čudni. Nešto jednostavno nije mirisalo. Unatoč busanju u prsa i blebetanju o teologiji nedostajao je onaj dojam da je to istinsko katoličanstvo. Sjećam se primjedbe jednog mog prijatelja koji je potkraj devedesetih tijekom studija u Rimu upoznao Kristove Legionare, tada jedan od najutjecajnijih neokonzervativnih redova, u koji su se kleli neki naši znanstvenici tvrdeći kako masonerija u njih nije prodrla ili neki utjecajni pateri isusovci hvaleći ih prekomjerno: „Tu jednostavno nešto nedostaje!“-reče mi-„Pobožniji i svetiji je onaj naš stari pater…i on predstavlja istinsko katoličanstvo, a ne oni. Nisi ništa propustio!“
      Zanimljiva primjedba! Tijekom pontifikata Benedikta XVI. razotkrio se slučaj jedne od najgorih zloporaba u Crkvi XX. stoljeća. Utemeljitelj Legionara jedna je od najmračnijih osoba crkvene povijesti: ne mogu ni ponavljati strahote koje mu se pripisuju. Da je to itko od nas tradicionalista izustio u devedesetima, javno bi nas se linčovalo. Da nije bilo pape Benedikta XVI., bi li taj utemeljitelj već bio proglašen blaženim?!

      Kikii

      Izbriši
    2. II.dio
      Rješavanje slučaja Opus Dei tek predstoji: problematičan odnos prema radu-hvastaju se kako su gotovo oni izmislili, odnosno nanovo otkrili da je Bog čovjeka stvorio „ut lavorasse“, a cijela je Tradicija držala da je čovjek stvoren za kontemplaciju. Premda je itekako važno vršenje svojih staleških dužnosti i rad, poremećen odnos između rada i kontemplacije razlogom je za brigu. Da ne govorim o blebetanju kako su oni prije II. vatikanskoga širili koncilski duh…
      A onda ta ekspresna kanonizacija s desetinama tisuća negativnih svjedočanstava koje se jednostavno nije htjelo uzeti u obzir?! Zašto???
      Na kraju su me neka izvješća don Ville toliko uzrujala da otada ne gledam neokonzervativce samo kao na više manje bezopasne rigoriste i nemuzične (ne mislim na nemuzikalne) tipove. Nego ih se uistinu bojim: i njih i katoličanstva koje zastupaju.
      Možda don Villa i pretjeruje u zaključcima, ali mislim da je stari crkveni protuobavještajac koji je umro kao dijecezanski svećenik jedne talijanske biskupije i sahranjen kao takav, bez ikakvih crkvenih osuda ipak dobro ustvrdio da se neokonzervativci, a posebice Opus u širem smislu uklapa u netradicionalni, ako hoćemo i masonski duh.
      Zanimljivo je da osim nekatoličkog prenaglašavanja uloge crkvenih vlasti koje kao da smiju i trebaju fabricirati istinu, služeći se Tradicijom kao nekakvom ladicom lijepih uspomena, fotografija i citata, upravo svi neokonzervativni krugovi predvode strašnu hajku protiv tradicionalista.
      I nisu se baš previše odazvali pozivima pape Benedikta XVI. i slavili staru Misu, barem kod nas. Dakle, ipak je modernistički pristup krizi u Crkvi dominantniji: inače bi barem nestao novi „oltar“ ili bile promijenjene riječi Pretvorbe.
      Druga stvar: zabrinjavajući je ovaj mesijanizam kod neokonzervativaca premda ne obnavljaju nešto što je nekada postojalo, nego nameću svoje viđenje Crkve, vjere, liturgije i svetost svojih svećenika i upravo njihov način celebriranja koji bolji ne može biti.
      Kad je ljetos jedan tradicionalni svećenik celebrirao tradicionalnu sv.Misu, pozvah svoju baku. Htjedoh joj barem ukratko objasniti što je tradicionalna Misa – kod mlađih ljudi treba danima objašnjavati. Ona mi samo reče. „Pa znam je što je Misa!“ Pri tome je mislila na staru Misu. Većini starijih katolika to je Misa, prava Misa, a gospodi neokonzervativcima razlog za brigu. Ili su oni razlog za brigu?
      Tako i mi, dragi gospodine, znamo što je Misa, što je Crkva i Sv.Otac. Nisu nam potrebi opsjenari sumnjiva podrijetla sa svojom novom teologijom, novim naglascima, novom Misom i novom ljubavlju osobito prema pokoncilskim slabim papama koje mi poštujemo, ali ne slijedimo u onome što škodi vjeri. Nadam se da će sveta Crkva uskoro raskrinkati i neokonzervativce koji će kao sve sljedbe završiti u ropotarnici povijesti, a sveta Tradicija će zasjati velikim sjajem kao nakon arijanstva, ikonoborstva ili protestantske navale.

      Kikii

      Izbriši
  10. Ne će nas naša stogost, disciplina pa ni tradicija spasiti, nego suradnja s Božjom milošću. Bio sam neke godine u Ogulinu na misi le febrovaca i ništa posebno, osim što njima latinski zvuči kao nešto ekstra mistično. Ali, ostavili su iz sebe smeće, ne pospremljenu dvoranu, plastične boce, neoprane weceje... Pojeli i popili koliko su htjeli. Ni zahvalili nisu župniku, a kamo li ponudili da nešto plate. A na misi su bili kao anđeli. Ono što sam primijetio da su to osobe uglavnom iz nestabilnih obitelji, nesposobni za društvenu komunikaciju osim sa svojim članovima le febrovcima. Vjerojatno zbog toga bježe od brutalne raelnosti u ortodoksiju. Poznato je u psihologiji da iza svake ortodoksije stoji ortopatija i neriješeni osobni problemi. Oni zapravo misle da se sva crkva mora prema njima ravnati. A nisu sposobni primijetiti da smeće treba pokupiti, a kamo li lopatu da bi znali držati. No znaju svi surfati po internetu tražeći ultrakatoličke portale. Mislim da većina njih ima religiozni kompleks.
    (Iako sav predkoncilski nauk na koji se pozivaju trebamo doista svi držati, ali to treba znati aktualizirati u današnjem vremenu, a ne pobjeći u prošlost obredima i kićenjima. Duh vodi Crkvu i njemu se treba svi otvoriti u Crkvi. to je ono što je snaga katoliciteta, a ne obredi, latisnki, i tome slično)

    OdgovoriIzbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.