nedjelja, 17. studenoga 2013.

Mons. Lefebvre, kako ga je doživio jedan njegov bliski suradnik



Predstavljamo rezime zanimljivog razgovora s jednim od prvih suradnika mons. Marcela Lefebvrea. Pater Emanuel Du Chalard, poznat kao jedan od prvih svećenika FSSPX-a u Italiji, kao i po tome što je uvijek zadržao neformalne diplomatske kontakte između Bratstva i Rima, opisuje nam neke vidike Utemeljiteljeve osobnosti, napuštajući, možda prvi put, svoju poslovičnu i poniznu diskreciju. 

* * *

Don Emanuele, vi ste bili jedan od prvih svećenika koje je zaredio mons. Lefebvre nakon utemeljenja FSSPX-a. Potom ste mu bili blizu dugo godina. Možete li nam ukratko opisati njegovu osobnost u svagdašnjem životu onkraj trenutaka u javnosti?

Ponajprije, mons. Lefebvre nam je bio ocem i primjerom. Vazda je pazio na sve, čak i na najsitnije detalje. Želio je da sjemenište bude jednostavnim, ali čistim i urednim. Živio je u sjemeništu kao i mi, pridržavao se istog rasporeda, vazda je bio nazočnim na svim zajedničkim molitvama, uzimao je obroke u refektoriju s bogoslovima, nikada nije tražio ništa posebno za sebe. S druge pak strane, nije volio protekciju. Veoma je pazio na osobe, vazda spreman poslušati bogoslove, moglo ga se otići posjetiti u njegov ured kad god se željelo, činilo se da nikada nije imao nikakvog drugog posla. Bio je primjerom raspoloživosti. Vazda se veoma brinuo o gostima, volio je ugodan razgovor i volio je humor i šalu. Prenosio je smisao za radost kao i mir i vedrinu. Bio je dobar čovjek, ali bio je poglavito svećenik i biskup koji je bio blizu svima. Kad bi ga netko želio vidjeti ili imati susret s njime, nije bilo teško: nije imao privatnog tajnika, sve je vodio sam: dogovore, korespondenciju, organizaciju putovanja. 
Njegov je stil života bio primjerom za sve nas. Pa, možemo slobodno reći da je Svećeničko bratstvo sv. Pija X. proželo svoj način života više po primjeru svojeg utemeljitelja nego preuzimajući to iz njegova učenja.

Možete li nam ispričati neku anegdotu koju niste objavili, a koju ste doživjeli živeći pokraj mons. Lefebvrea?

Ne bih znao, ali mogu reći da, što sam više upoznao i pohodio mons. Lefebvrea, navlastito u rimskom kontekstu, više sam shvaćao da je zbilja bio velikim čovjekom Crkve. Samo su malobrojni imali njegovo zrelo iskustvo primljenih odgovornosti. Poznavao je Rimsku kuriju i njezine mehanizme do u tančine. Praktično, zbog ovog ili onog razloga, posjetio je sve vatikanske dikasterije. Nije samo dobro poznavao Crkvu i njezine problem, nego je o njoj imao viziju vjere, nadnaravnu viziju. Sve je to od njega činilo klerika visoka stasa.

Često ste pratili mons. Lefebvrea tijekom njegovih posjeta u Vatikanu. S kakvim se duhom živjelo te trenutke, kako se u njemu usuglasila ljubav prema katoličkom Rimu i želja za širenjem nauka svih vremena kojemu su često proturječile same crkvene vlasti?

Mons. Lefebvre je posvetio svoj život za Crkvu, za Rim, za papinstvo, živio je za nju i za Njega je služenje Crkvi značilo spašavati duše. Stoga je poslijekoncilsku krizu proživljavao dramatično. Misionarski je smisao bio duboko upisan u njegovu dušu. Možemo reći da je njegova reakcija s obzirom na krizu u Crkvi bila određena sviješću koje su stvarne potrebe duša. Ako se vjera većma ne prenosi, duše se ne mogu spasiti.

Uvijek ću se sjećati njegove reakcije na najavu prvog susreta u Asizu u listopadu 1986. U prolazu u Ecôneu, bio sam u njegovu uredu i rekoh mu ono što se šaputalo o ovom projektu. Uhvatio se rukama za glavu i rekao je jako ražalošćen: „To je uništenje misije“. Bila je to njegova duboko misijska duša koja je reagirala.

Vazda sam kod njega zamjećivao veliko poštovanje prema crkvenoj hijerarhiji. Možda su njegova sramežljivost i također ovo poštovanje bile uzrokom toga da je, ako je neki kardinal u razgovoru zastupao neku zabludu ili govorio pogrješne stvari, Monsinjor uglavnom šutio i nije većma govorio. Za njega je bilo neshvatljivo da jedan čovjek Crkve može tako govoriti. Kada bi izišao sa susreta, govorio bi mi: „Pa, kako je moguće da Kardinal može tvrditi ovakve stvari!“ Bio je zapanjen.
Za njega je bila zacijelo tragedija naći se u opreci s Rimom, s Papom. On, kojeg je desetljećima papa ohrabrivao za njegov apostolat u Africi, nije shvaćao kako većma ne može raditi u istom duhu i s istom revnošću. Neke su se stvari s Koncilom promijenile. U takvim ga je situacijama vodila samo njegova velika vjera, bila je do vjera do herojstva. Platio je svojom osobom.

U vjeri dakako postoji red. Crkva je u službi Istine (nadnaravne Istine), Crkva je čuvaricom Istine, ona ne stvara Istinu i ne može je promijeniti. Potom, treba je prenositi u njezinoj cijelosti. Crkva je također u službi duša i ima odgovornost za njihovo spasenje. Sve ostalo mora se urediti u službi Vjere i spasenja duša.
Ove su misli vodile monsinjora Lefebvrea u ovim godinama poteškoća s Rimom. Bio je uvjerenim da će jednoga dana Rim zahvaliti Bratstvu za njegovu obranu vjere i za sve podnesene žrtve. Ja sam osobno uvjeren da će Crkva jednog dana priznati herojsku vjeru ovoga biskupa.

Bili ste uz mons. Lefebvrea također i u trenutku u kojem je odlučio zarediti četiri biskupa FSSPX-a. Kako su proživljeni ti dani? Koja je bila odlučujuća činjenica koja ga je dovela do ove teške odluke?

Nisam bio jedini svećenik koji je izbliza slijedio ovaj delikatni trenutak Monsinjorova postojanja i unutarnjeg života u Bratstvu. Mislim da bi pater Franz Schmidberger, koji je u ono vrijeme bio Generalnim poglavarom te četvorica koja su posvećena za biskupe, mogli svjedočiti bolje od mene. Bile su u biti tri etape ovoga puta: odluka o posvećenju biskupa, kada to valja učiniti i na koncu, samo posvećenje.

Prva je etapa bila dugo pripravljana osobnim razmišljanjem o krizi u Crkvi. Vrlo je vjerojatno da je tražio mišljenje mjerodavnih osoba i poglavito je mnogo molio. Zna se, primjerice, da se Monsinjor barem godinu dana ustajao svake noći kako bi molio sat vremena pred Presvetim Sakramentom s ciljem da ima potrebne milosti da shvati ono što treba učiniti. Čuo sam ga kako govori: „Mogao bih ostaviti stvari kakve jesu, a onda će Gospodin providjeti za budućnost Bratstva, ali Gospodin bi mi mogao također reći u dan suda: jeste li učinili sve ono što ste mogli učiniti kao Biskup?“ Po mojoj poniznoj obavijesti bilo bi pogrješno misliti da je Monsinjor donio ovu odluku samo za Bratstvo i njegovu budućnost.
Dakako, vidio je većma potrebu Crkve općenito i držao je, u savjesti, da je ovaj korak nužan za povratak Tradicije, osobito obnovom autentičnog svećenstva.

To je bila prva etapa i, kada je jednom donio odluku, bila je to za njega kao neka vrsta utjehe jer je jasno shvatio da je to volja Gospodinova.

Druga se etapa ticala vremena kada je trebalo izvršiti ta biskupska posvećenja. Rješenje problema došlo je nakon slijeda događaja. Najprije je želio iskušati s Rimom mogućnost da se vidi što se može učiniti: susreti s kardinalom Ratzingerom, potom kanonska vizitacija kardinala Gagnona, onda povjerenstvo između Svete Stolice i Bratstva, naposljetku famozni protokol 5. svibnja 1988.

Sve to, međutim, ne bi dopustilo da se njegovo djelo nastavi s vedrinom iako je Monsinjor priznao da je u protokolu Sveta Stolica učinila važne ustupke kao uporabu tradicionalnih liturgijskih knjiga.

Osim toga, zacijelo nije bila nebitna činjenica njegova poodmakla dob. Shvaćao je da više ne može nastaviti s putovanjima radi podjele svete Potvrde i ređenja. I tako je donio odluku da će posvetiti četiri biskupa 30. lipnja 1988.

Treću etapu svi poznajemo. Proživljena je s malo napetosti zbog nekih prijetnji i zbog velikog broja novinara pristiglih iz cijelog svijeta.

Dodajem o tome dva promišljanja. Prvo se tiče vedrine i mira koji su pratili Monsinjora u svim trima etapama i što je vazda znao prenijeti na one koji su mu bili u blizini. Drugo se promišljanje tiče njegove odlučnosti. Jedanput kad je donio odluku, ništa ga većma nije zaustavljalo. Prije posvećenja imao je jako puno pritisaka iz Rima i s drugih mjesta kako bi odustao od toga. To me podsjeća kako je zadržao isto ponašanje prigodom konferencije koja je održana u lipnju 1977. u Rimu, u palači princeze Pallavicini. U to je vrijeme bio veliki medijski pritisak talijanskih novina i posjeta različitih osobnosti, ali ništa i nitko ga nisu zaustavili. Nije to bio čovjek nepromišljen u svojim odlukama. Kada su pak odluke prihvaćane, osobito kroz patnju, ništa ga većma nije zaustavljalo.

Je li istina da je susret u Asizu 1986. predstavljao važan element koji je potaknuo mons. Lefebvrea na odluku da posveti biskupe?

Ne bih rekao da je susret u Asizu bio odsudnim elementom. On je predstavljao štoviše očigledan znak, pred očima sviju, o težini krize. I zbilja, jasno je pokazivao kamo mogu odvesti novosti II. vatikanskoga sabora. L'Osservatore Romano u to je vrijeme Asiz opravdavao Koncilom. Vidimo kamo su odveli famozna religijska sloboda i ekumenizam Koncila, onkraj svih umjetnih tumačenja koje se kanilo dati o tom događaju.
Na kraju krajeva, trenutačna kriza dovodi do apostazije, a to je ono što proživljavamo danas, danas je to još očitije nego 1988.

Je li Vam mons. Lefebvre ikada govorio o svojem susretu s ocem Pijom? Neki autori pričaju da je tom prigodom svetac iz Pietrelcine ukorio mons. Lefebvrea, drugi to niječu. Znate li Vi nešto više o tome?


Monsinjor je bio vrlo diskretan o svemu onome što je učinio i što čini. Ali u ovoj stvari nam je pojasnio da je susret bio veoma kratak. Zatražio je od oca Pija da moli za opći kapitul Kongregacije misionara Duha Svetoga čijim je onda bio Generalnim poglavarom. Bio je doista vrlo zabrinut i zatražio je blagoslov. Odgovor oca Pija je bio: „Vi mene trebate blagosloviti.“ Nije bilo drugih riječi. Protiv glasina o tome da je otac Pijo rekao da će Monsinjor biti uzrokom šizme, mogli smo dobiti svjedočanstvo dvojice svećenika koji su ga pratili u San Giovanni Rotondo. Ta svjedočanstva potvrđuju ono što je Monsinjor uvijek govorio o ovome susretu.

I u najtežim trenutcima mons. Lefebvre je zadržao prijateljske odnose s nekoliko visokih prelata. Možete li nam reći nešto o tome, posebice s obzirom na njegova nasljednika u Dakaru kardinala Thianduma i kardinala Sirija?

Monsinjora su uvijek poštovali mnogi prelati u Rimu. S jedne strane, zbog dužnosti koje je vršio: nadbiskup Dakara, Apostolski delegat za cijelu frankofonu Afriku, potom Generalni poglavar otaca Duha Svetoga, kongregacije koja je onda brojila pet tisuća članova. On je uradio ogroman posao, činjenica je koju nitko ne može zanijekati. Poštovali su ga jer je bio cjelovit čovjek, nije ga se moglo ucijeniti, bio je dosljedan i dosta ih je znalo da je u biti imao pravo dok oni nisu imali njegovu hrabrost iz oportunističkih razloga. Biti kritiziran, pogrđen, prezren, ponižen, osuđen, promatran kao izvan Crkve, ekskomuniciran i prihvatiti to iz ljubavi prema Isusu Kristu i njegovoj Crkvi, nije baš svima dano.

Kardinal Dakara, mons. Thiandium, je zasigurno bio jedan od najhrabrijih. Gajio je veliko divljenje prema Monsinjoru, sve mu je dugovao. Svećeništvo, biskupstvo i možemo reći i kardinalsko dostojanstvo jer mu je, na neki način, on pripravio put. Nije Kardinal samo zbog toga cijenio mons. Lefebvrea; poznavao je njegove sposobnosti i vidio ga je na djelu u Dakaru. Znam da je Kardinal intervenirao kod Pavla VI., Ivana Pavla I. i Ivana Pavla II. u korist mons. Lefebvrea. Prigodom Sinode o obitelji organizirao je susret između kardinala Ratzingera, mons. Lefebvrea i njega samoga. Bilo je također i nekoliko susreta s kardinalom Sirijem, ali ne bih znao reći u kakvoj su se klimi odvijali.
Potom, uvijek su ga primali kardinali Oddi i Palazzini.

Koliko Vam je poznato je li mons. Lefebvre imao mistične doživljaje?

Premda je Monsinjor zacijelo bio vrlo otvoren čovjek, drag i vrlo pristupačan, bio je pak vrlo diskretan o onome što je radio primjerice u Africi. Pričao je rado o doživljajima u savani, ali ne i o svojem djelu. Jednog sam dana upitao njegovu sestru, karmelićanku, majku Marie Christiane znade li nešto o apostolatu u Africi, odgovorila mi je: svaki put kada bih od mog brata zatražila vijesti o onome što je radio kao misionar ili biskup, on bi promijenio temu.

Budući da je vazda bio veoma rezerviranim o svojoj osobi, ne bih mogao reći je li imao mistična iskustva. Znam sa sigurnošću da je mnogo molio, osobito kada je imao poteškoće koje je trebalo riješiti, a s druge strane onaj san u katedrali u Dakaru o obnovi svećenstva na koji aludira na početku knjige Itinéraire spirituel, knjige koju na neki način držimo njegovom oporukom. Koji je to tip sna bio, to pak ne znamo.

Neki su novinari zastupali mišljenje da je mons. Lefebvre u posljednjim danima života bio tjeskobnim i da se u određenom smislu „pokajao“ za neke svoje geste. Je li Vam to poznato? Kada ste ga posljednji put vidjeli?

Iz onoga što ja mogu znati, Monsignore se nikada nije kajao zbog onoga što je učinio. Osobno sam imao milost provesti tjedan dana s njim, mjesec dana prije njegove smrti, tri dana na Sardiniji i tri dana u Toskani. Vidio sam ga još u bolnici u Martignyju, sat vremena, tjedan dana prije njegova preminuća i prije kirurškog zahvata kojemu je podvrgnut. Mogu posvjedočiti da je bio veoma vedrim, pričao mi je o Bratstvu, o vjernicima i više se puta također i našalio.

Broj komentara: 8:

  1. U ovom prekrasnom tekstu nekoliko riječi od kojih se srce stegne: "Biti kritiziran, pogrđen, prezren, ponižen, osuđen, promatran kao izvan Crkve, ekskomuniciran i prihvatiti to iz ljubavi prema Isusu Kristu i njegovoj Crkvi, nije baš svima dano."
    Da, bio je to težak križ monsinjora Lefebvrea.
    Ali to je križ i nas tradicionalista, barem djelomično.
    Porazmislimo koliko mladih svećenika danas stoji pred svakakvim vijećima jer žele celebrirati staru Misu, jer žele biti tradicionalni, jer ne žele dijeliti nedostojnu i Bogu mrsku Pričest na ruku! Koliko ih se izlaže suspenziji a divinis dok oni drugi rade ono što svi vidimo, čujemo i doživljavamo, a što s Božjim zakonom nema ništa zajedničko.
    I danas imamo farizeje, saduceje, velike svećenike i pismoznance koji sude onima koji nasljedjuju našega Gospodina. I danas sinedriji rade svoj posao.
    I danas imamo svjetinu koja ih odbacuje i pljuje, čak i njihove bližnje koji ih se stide, prijatelje koji ih napuštaju i ogovaraju.
    Biti tradicionalist još uvijek znači biti gubavac: nečist, izopćen i ljudima odvratan.

    Kikii

    OdgovoriIzbriši
  2. "... i više se puta također i našalio."

    Nije ovo s Božje strane.

    Zabrinuti tradicionalist

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Radost je bila glavno obilježje našega Gospodina.
      I sveci su se šalili. Sjetimo se samo velike Terezije i njezinih razgovora s Gospodinom Isusom.
      Sotona se ne klečati, govorili su neki crkveni oci, nema koljena, ali ne može biti radostan, očito se ne može ni šaliti.

      Kikii

      Izbriši
  3. Svi sveti su na svojevrstan način bili duhoviti.
    Ta se njihova duhovitost rodila iz sigurnosti njihove vjere i predanja Bogu.
    Kršćanska je duhovitost svojstvena svome katoličkom duhu koji je znak ispravne duhovnosti, te jedan od mnoštva Božjih darova, tj. plodova Duha Svetoga!

    Augustin

    OdgovoriIzbriši
  4. Izgleda da je Lefevbre bio sve ono što današnji tradicionalisti nisu... " pun vedrine i mira koji su ga pratili; vrlo diskretan o svemu onome što je učinio; vrlo otvoren čovjek, drag i vrlo pristupačan; vjeran Rimu i papinstvu"

    Pretjerano korištenje riječi "većma" i "vazda" i još poneka nestandardna riječ donekle su upropastili intervju.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. I prilog "većma" i "vazda" možete pronaći u Rječniku hrvatskog jezika (LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD Miroslav Krleža i Školska knjiga; zagreb 2000.). Stoji na stranici 1343: većma pril više; a na stranici 1342: vazda pril uvijek, svagda:~je dobre volje.
      Druga stvar, riječi se ne koriste, nego rabe ili upotrebljavaju.Dakle, po Vašoj je prosudbi pretjerana UPORABA riječi...Ali to je samo Vaš doživljaj standarda. Valjda se trebamo ravnati po rječnicima, a ne vazda po mišljenju određenih pojedinaca.
      Uostalom, kakva forma god bila, sadržaj je bitniji.

      Prevoditelj

      Izbriši
    2. Poštovani g. Neotradicionalist, malo nas je (iako postupno sve više, ali još uvijek malo), nemojmo se dijeliti. Prevoditelj ovo ne prevodi za novac, a stil mu pustimo na volju.
      Uostalom, u molitvi Slava Ocu "semper" se prevodi kao "vazda" (ili znanstveno"sempervirens" kao "vazdazelen").

      Izbriši
    3. To je bilo moje osobno mišljenje što se tiče riječi.
      No, doista sadržaj jest bitniji.

      Izbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.