ponedjeljak, 11. studenoga 2013.

Purpur i zbor - In memoriam kard. Bartoluccija



Danas kada se opraštamo od jedne velike crkvene osobe novijeg doba - kardinala Domenica Bartoluccija, koji je u ovim teškim vremenima ostao vjernim svjedokom za tradiciju Crkve u svom području djelovanja, objavljujemo prijevod poznatog intervjua iz časopisa 30Giorni.

* * *

Na konzistoriju prošlog 20. studenoga [2010.] Benedikt je XVI. kreirao kardinalom monsinjora Domenica Bartoluccija. Rođen je 7. svibnja 1917. u Borgo San Lorenzo, u provinciji Firenca. Bartolucci je bio više od četrdeset godina, od 1956. do 1997., maestrom trajnim dirigentom Sikstinske kapele-Cappella musicale Pontificia “Sistina”. Nasljednik monsinjora Lorenza Perosija u ovoj službi, novi je kardinal, tijekom pontifikata Ivana XXIII. reorganizirao Papinu glazbenu Kapelu čiji korijeni sežu do rimske Schola cantorum iz vremena Grgura Velikoga.

Bartolucci, među najuglednijim interpretatorima Giovannija Pierluigija da Palestrine - koji je bio kantorom Sikstinske Kapele - član je Akademije svete Cecilije i plodan skladatelj sakralne glazbe. Susreli smo ga u Rimu gdje živi.



Da li se očekivalo ovo imenovanje, Uzoriti?

DOMENICO BARTOLUCCI: Nikada na to nisam pomišljao. Kada sam to saznao od kardinala Bertonea, bio sam veoma potresen u svojoj nutrini. Znam da me Papa cijeni, ali moje imenovanje, vjerujem, ponovno podsjećanje na vrijednost svete glazbe u liturgiji.

Glazba: crvena nit Vašeg cijelog života…
Volio sam je od djetinjstva. Moj otac, radnik, bio je strastvenim pjevačem, vodio me uvijek sa sobom kada je išao pjevati u zboru Compagnije dei Neri, jedne laičke bratovštine iz Borgo San Lorenzo.

A nastava?
Solfeggio i pjevanje, od osnovne škole. Potom, kad sam imao deset godina, u sjemeništu u Firenci susreo sam velikog Francesca Bagnolija, dirigenta Kapele katedrale Santa Maria del Fiore.

U sjemeništu ste pak imali poteškoće s poglavarima…
Propisi su bili strogi. Nisam mogao svirati glasovir više od pola sata dnevno, i to ne svaki dan. Onda sam se 1929. našao pred jednim harmonijem tijekom blagdana Bezgrješne u Arcetriju, i nesreća je htjela da je župnik ove crkve bio također mojim profesorom latinskoga i grčkoga u sjemeništu: ako svira tako dobro-mislio je-znači da se odviše trudi oko produbljenja svog znanja iz glazbe i premalo iz klasičnih jezika…Uspjelo mu je da mi se zabrani učenje glazbe tijekom godine i da mi se ne dopusti sviranje.

Tragedija…
Bio sam svojeglav tip i znao sam se organizirati. Počeo sam „svirati u tišini“.

A to je?
Napravio sam kartonsku klavijaturu, s nacrtanim tipkama. „Svirao sam“ skrivajući je pod klupom. Vježbao sam na taj način.

A jeste li skladali?
S vremena sam na vrijeme uspijevao provjeriti na pravom klaviru ono što sam bio stvorio u svojoj glavi „svirajući“ na lažnoj klavijaturi.

Što ste pisali?
Laude Gospi, višeglasne mise. Poglavari nisu htjeli čuti o tome. Optuživali su me da sam preuzetan. Imao sam kušnje napustiti sjemenište.

Čak…
Moj me je ispovjednik uvjerio da ne popustim.

Pretpostavljam da su stvari potom krenule u pravom smjeru…
Nakon kratkog vremena sve se sredilo. S četrnaest godina počeo sam svoju službu orguljaša u Santa Maria del Fiore. I počeo sam s puno vedrine skladati motete, madrigale, kantate, laude, oratorije…Jedan od najljepših moteta, Super flumina Babylonis, napisao sam sa sedamnaest godina.

Koje ste godine stigli u Rim?
1942.godine. U međuvremenu, 1934. bio sam zaređen za svećenika i nastavio sam studirati s  Bagnolijem, i također s maestrom Vitom Frazzijem, docentom na Konzervatoriju u Firenci. Ondje sam 1939. diplomirao kompoziciju.

A u Rimu, što ste radili?
Bio sam gostom u kolegiju Capranica i nastavio sam studirati na Papinskom institutu za crkvenu glazbu i na Nacionalnoj akademiji svete Cecilije. Bio sam putnik između Firence i Rima jer sam istodobno dirigirao u Kapeli Santa Maria del Fiore.

U to ste vrijeme bili također i župnikom…
1945. godine u Montefloscoliju kamo me poslao nadbiskup Dalla Costa. Sjećam se da sam počesto skladao svoju glazbu u vlaku. Te iste 1945. godine imenovan sam maestrom substitutom Glazbene kapele Svetog Ivana Lateranskoga. „Odlučujuća“ je godina bila 1947.

Zašto?
Preuzeo sam upravljanje Liberijanske kapele u Svetoj Mariji Velikoj.

Ulogu koju je već imao Pierluigi da Palestrina…
Pa da. Bio sam zadivljen načinom „rimskog“ pjevanja i o tome sam pisao svojem maestru. Za Baziliku sam skladao mnogo liturgijske glazbe po starom misalu. Antifone, mise, motete, ofertorije… Redovito su izvođeni sve do pokoncilske reforme.

Još jedna vrlo bitna godina bila je 1956., Uzoriti…
Pa da, naravno, nakon smrti Lorenza Perosija, postao sam trajnim dirigentom Papinske glazbene Sikstinske kapele čiji sam zamjenik ravnatelja bio već četiri godine. Skupljao sam baštinu one „Rimske škole“ koja je od vremena Pierluigija da Palestrine čuvala tradiciju gregorijanskog pjevanja i polifonije.

Otpočelo je dakle dugo plodno razdoblje…
Zadržao sam službu maestra Liberijanske kapele i bio sam, dakle, angažiran na dvije bojišnice. Kao dirigentu Sikstine stalno su mi naručivane nove skladbe za papinske liturgije.



Domenico Bartolucci s Benediktom XVI. prigodom koncerta koji je dala Zaklada Pro Musica e Arte sacra na XII. općem redovitom zasjedanju Biskupske sinode. Bazilika svetog Pavla izvan zidina 13. listopada 2008. [© Fondazione Domenico Bartolucci]


U početku ste bili „u službi“ Pija XII. i Ivana XXIII.
Monsinjor Capovilla mi je došaptavao želje pape Roncallija i ja sam skladao mise, ofertorije i motete za liturgije koje je predvodio. Pisao sam stalno, također i za posebne svečanosti: sjećam se Tu es Petrus za krunidbu pape Ivana, Attende Domine, kada je, 1959. godine, isti Prvosvećenik najavio sazivanje Koncila, Missa pro defunctis za sprovod i Pija XII. i Ivana XXIII. Međutim, izvodio sam poglavito najpoznatije Mise Pierluigija da Palestrine.

U najčistijoj rimskoj tradiciji.
Naravno, “a cappella”, bez pratnje orgulja.

Ali papa je Roncalli volio tu pratnju.
Točno. Jedanput, 1960. godine, zahtijevao je to izričito, za slavlje Večernje u Sv. Petru. Sa zborom smo se smjestili ispod orgulja. Međutim, u posljednjoj minuti, zamijetili smo da je ključ namještaja, u koji je glazbalo bilo zatvoreno, nestao.

I kako je to završilo?
Pjevali smo bez orgulja, kao i uvijek. Potom nam je kardinal Tardini objavio tajnu.

To jest?
Hineći tobožnju neugodu, priznao nam je da je ključ ostao, „zbog nesmotrenosti“, u njegovu džepu.

Bila je spašena tradicija Rimske škole…
Da. Ali i Ivan XXIII. je volio tu tradiciju.

Papa s kojim ste jako povezani.
Bio je restauratorom Sikstinske kapele.

Zašto?
Kada sam imenovan dirigentom, Kapela je bila veoma neorganizirana, broj pjevača nedovoljan, neprikladan glazbeni odgoj pueri cantores. Bili su još i“falsettisti”, unatoč tome što je već odavno Sveta Stolica željela da se uklone. Predstavio sam projekt obnove. Ivan XXIII. ga je prihvatio i dopustio mi je da ga ostvarim.

U godinama Vašeg upravljanja, Kapela je imala također vrlo intenzivnu koncertističku aktivnost.
Proputovali smo cijelim svijetom. Godine 1996. bili smo i u Turskoj. Pjevali smo Ave Maria u Istambulu, na latinskome, naravno, a ljudi su plakali od ganuća. A ne vjerujem da su plakali jer su razumjeli jezik…

Što želite time reći?
Da je nakon II. vatikanskog sabora latinski stavljen postrance, a to je bila bitna zabluda. Proglašenjem Misala 1970., tisućljetni su tekstovi misnog Proprija [sveukupnost misnih dijelova koja se mijenja sukladno liturgijskoj godini ili posebnim spomenima] bili maknuti, a prostor za pjesme misnog Ordinarija [sveukupnost nepromjenjivih misnih dijelova] veoma je sužen zbog uvođenja narodnih jezika.

Poznata je, Uzoriti, Vaša averzija prema ovim izmjenama.
Čini mi se bjelodanim kako su odonda sveta glazba i scholae cantorum odlučno isključene  iz liturgije, usprkos preporukama constitutio de sacra Liturgia iz 1963. godine te motuproprija Sacram Liturgiam, iz 1964., u kojem je gregorijansko pjevanje definirano vlastitim pjevanjem rimske liturgije“

Željala se «actuosa participatio»puka.
Koje odonda više nije bilo.

Što bi to značilo?
Prije je ovih “aggiornamenta” puk pjevao glasno tijekom Večernje, Križnog puta, svečanih Misa, procesija. Pjevao je na latinskome, općem jeziku Crkve. Tijekom liturgija za pokojne svi su započinjali Libera me Domine, In Paradisum, De profundis. Svi su odgovarali na Te Deum, Veni creator, Credo. Sada su se umnožile pjesmice. Tako ih je mnogo da ih samo vrlo malo ljudi poznaje, a ne pjeva ih gotovo nitko. Onda treba ispraviti glas o meni da sam protiv sudjelovanja naroda u pjesmama.

A kako?
Prisjećajući se, primjerice, da sam već prije Koncila njegovao repertoar pjesama na talijanskome jeziku koji je bio određen za župe: zvao se Canti del popolo per la santa messa (Pučke pjesme za svetu misu), naravno, nestao je iz optjecaja.

Kakav je tip života vodila Sikstina nakon Koncila?
Postupno  smo restrukturirani i stavljeni postrance. Postali smo stranim tijelom na celebracijama. Tijekom pontifikata Ivana Pavla II. Kapela je sve manje sudjelovala u velikim papinskim liturgijama. Živa ljepota polifonije u Palestrininu stilu te gregorijanskog pjevanje postupno su se pretvarali u muzejske predmete.


Domenico Bartolucci prigodom koncerta koji je za Papu priredila Zaklada Domenico Bartolucci u Sikstinskoj kapeli 24. lipnja 2006. [© Fondazione Domenico Bartolucci]



Onda je došla 1997.godina.
Maknut sam iz službe. Unatoč „trajnosti“ naslova. Moje neslaganje zbog deklasiranja Kapele i zbog drugih stvari koje su se događale u tijeku papinskim svečanih obreda, dobro je bilo poznato. No, unatoč svemu, bio je to neočekivan udar.

Što ste kasnije radili?
Nastavio sam raditi, ravnajući izvođenjem svojih skladbi kao i skladbi autora Rimske škole.

Ima čak i Zaklada naslovljena na Vas.
Stvorilo ju je 2003. godine nekoliko prijatelja i ljubitelja radi proširenja moje glazbe. Ovo me je potaklo da se u miru posvetim reviziji svojih partitura.

Potom Vas je Benedikt XVI. pozvao  2006. da dirigirate koncertom u Sikstini.
24. lipnja te godine, s polifonijskim Zborom Zaklade ravnao sam izvođenjem svojih komada kao i komada Pierluigija da Palestrine. Veoma lijep događaj.

A sada kardinalsko dostojanstvo…
Kako sam rekao, moje imenovanje, vjerujem, poziv je ovoga Pape, ljubitelja ljepote, da se ne dopusti da se posve izgubi veliko glazbeno bogatstvo. Koje je srce liturgije, srce koje kuca.

Imate li osobitu želju u srcu?
Želio bih vidjeti na sceni mojeg Brunellesca.

O čemu se radi?
To je opera u tri čina, smještena u Firenci. Ponovno se prolaze događanja oko dovršenja katedrale Santa Maria del Fiore s izgradnjom kupole zaslugom Filippa Brunelleschija, u vrijeme pape Eugena IV.


3 komentara:

  1. Baš me zanima što će Sveti Otac reći o pokojnom kardinalu Bartolucciju i njegovoj glazbi?!
    Znamo kako ga je nekadašnji ceremonijar Piero Marini smijenio i kako je bačen u staro željezo skupa s Tradicijom.
    Možda će to upravo biti razlog da se tog nadasve mutnog tipa ne stavi na neko utjecajnije mjesto-neki govore čak o mjestu Pročelnika Kongregacije za liturgiju.

    Kardinal Bartolucci je bio velikan-ponajprije glazbeni genij, ali i svjedok božanske ljepote i nadmoći tradicionalna glazbe i tradicionalnog obreda nad prozaičnošću, sivilom i ružnoćom Novus orda te glazbe i umjetnosti koja iz njegova duha nastaje.

    Eminencijo, hvala za borbu za Tradiciju!
    Requiem aeternam dona ei, Domine! Et lux perpetua luceat ei!

    Kikii

    OdgovoriIzbriši
  2. Hvala za ovaj članak!
    Mladen!
    Laudetur Jesus Christus!

    OdgovoriIzbriši
  3. Izvrsno! Uvijek je ostao vjeran Crkvi, Tradiciji i Papi. I kada je trpio. Nije se odvojio u neka bratstva i slično... Veliki znak!

    OdgovoriIzbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.