ponedjeljak, 27. siječnja 2014.

Da se ne zaboravi…

Jedini razlog koji može ovlastiti, opravdati katolika da se odupre crkvenim vlastima jest vjera.
Osobito s obzirom na liturgiju samo vjera može motivirati odbacivanje novog obreda Mise i temeljni razlog zbog kojeg svaki svećenik i vjernik ne može prihvatiti Novus ordo jest upravo stoga što „predstavlja kako u cjelini, tako i u pojedinostima, zapanjujuće udaljavanje od katoličke teologije.“ [1]
Takvo udaljavanje od katoličke teologije posljedica je približavanja, željenog i odobrenog, protestantskom nauku i bogoslužju kako je izjavio sam Pavao VI. koji je uveo novi obred: „Nastojanje koje se traži od odijeljene braće da se ujedine, mora odgovarati nastojanje, isto tako mučno za nas, da se Rimska Crkva očisti u svojim obredima kako bi postala željenom i da bi se u njoj moglo obitavati“ [2].

I zbilja, kako se dočulo, Pavao VI. je zamolio šest protestantskih pastora da sudjeluju u povjerenstvu koje je bilo zaduženo ostvariti novu Misu. Jedan od njih, Max Thurian, iz zajednice u Taizéu, prigodom objavljivanja novoga misala, moći će izjaviti: „U ovoj obnovljenoj Misi nema ništa što zbilja može smetati evangeličkim pastorima“ [3].
P. Bugnini nikada nije skrivao svoje ekumenske nakane. Na stupcima dnevnika Osservatore Romano izjavio je da je liturgijska reforma prožeta „željom da ukloni svaki kamen koji može predstavljati samo sjenu rizika spoticaja ili neugodnosti za odijeljenu braću“ [4]. Zbog toga je priznao s obzirom na novu Misu da je posrijedi „u nekim točkama prava nova tvorevina budući da je liturgija koju je dao Drugi vatikanski sabor posve različita od liturgije koju je Katolička Crkva dosada imala“[5].
Mnogi poznati predstavnici protestantskog svijeta – koji su, naravno, uvijek odbacivali tradicionalnu Misu, tvrdili su da nema nikakve poteškoće u uporabi novog obreda za slavljene protestantske večere. Osim već spomenutog Maxa Thuriana mogu se spomenuti, među ostalima, G. Siegwalt (u Le Monde-u od 22. studenog 1970.); ili Jordahn (predavanje od 15. lipnja 1975. u opatiji Maria Laach); i naposljetku, Službena izjava „Vrhovnog konzistorija Crkve augsburške konfesije Alsacea i Lorraine“, 8.prosinca 1973. [6]
Novoj liturgiji odgovara nova vjera za prisan odnos koji postoji između lex orandi i lex credendi [7], a nova arhitektura pokoncilskih crkava, koju je nadahnula i željela ova promjena, to eklatantno pokazuje. Zbog toga je nova Misa opasna za vjeru i navodi vjernike, koji joj pribivaju, na vanjsko ispovijedanje suprotno vjeri.
Naša vjernost tradicionalnom obredu, dakle, nije motivirana nostalgičnom privrženošću latinskomu, tamjanu i čipki, čak ni nekom ritualu, nego poglavito dužnošću čuvanja vjere i pomaganja vjernicima da čine isto tako.
Zbog toga nikada nećemo prihvatiti novi reformirani obred, koji je tako blizu Lutherovoj „misi“ i zbog toga ohrabrujemo vjernike da podnose sve žrtve kako bi nazočili Misi svih vremena i bježali od novih celebracija, ohrabrujući svećenike da celebriraju samo po tradicionalnom obredu.

don Pierpaolo Petrucci

____________________________________

[1] A. Ottaviani-A.Bacci: „Breve esame critico“
[2] Citirano u J. Guitton, Paolo VI segreto, San Paolo, Milano 1985. (četvrto izdanje 2002.), str. 59.
[3] M. Thurian, u La Croix od 30. svibnja 1969.
[4] Usp. La Documentation catholique, broj 1445 (1965.) col. 604. U ovome okviru čini se posve vjerojatnom, premda to nije dokazivo s posvemašnjom sigurnošću, informacija da je mons. Bugnini (postao biskupom 1972.) pripadao masoneriji; zbilja, masonerija je propovijedala jednakost svih religija, i dakle, za masone novi obred Mise prikazuje se puno manje neugodnim, s ovoga stajališta, nego tradicionalni obred. Činjenice bi bile ove: 1975. mons. Bugnini je prijavljen kao mason Pavlu VI.; klerik koji ga je optuživao, pružao je dokaze i prijetio je da će iznijeti u javnost ovu stvar. Pavao VI. uhvatio se vrlo ozbiljno te stvari: kako bi izbjegao sablazan, odmah je mons. Bugninija razriješio njegove službe tajnika Kongregacije za bogoštovlje i, u siječnju 1976., imenovao ga je pronuncijem u Teheranu. Nakon toga se ime Annibale Bugnini pojavilo u popisima prelata masona koje je tisak objavio (popisi koje je objavila Panorama, broj 538 od 10. kolovoza 1976., i potom u Osservatore Politico Mina Pecorellija 12. rujna 1978.). O ovome slučaju može se konzultirati istraživanje doktora C.A. Agnoli-ja, La massoneria alla conquista della Chiesa, ed. Eiles, Rim 1996.
[5] A Bugnini, Izjava za tisak (4. siječnja 1967.), u la Documentation catholique, broj 1491. (1967.), col.824
[6] Katolički katekizam o crkvenoj krizi, Mathias Gaudron, Le Sel 2007. str.178.
[7] Pravilo molitve odgovara pravilu vjere.

Broj komentara: 5:

  1. Današnjica:
    "Nepotrebno je postati Katolik, kada nam ekumenizam i pokoncilska sloboda daju za pravo. A katolička misa nam nije potrebna jer naš je obred veoma sličan onom od pape Pavla VI."
    Ovako otprilike razmišljaju "braća" protestanti.
    Budućnost:
    Daljnja reforma Novus Ordo bi osim veće katastrofe izazvala toliku degradaciju da bi protestanti zajedljivo i samozadovoljno ustvrdili:
    "Potrebno je postati reformirani kršćanin, jer je ekumenizam naša ideja koju smo savršeno razumno i slobodno spoznali; ideja, kojom smo zahvaljujući Pavlu VI. prosvijetlili sve zaostale krivovjerne katolike. I u duhu razuma pozivamo malu zajednicu od 50 milijuna katolika da se obrate i spoznaju činjenicu kako su u teškim zabludama glede svoga obreda (Novus Super Ordo) koji je nastao iz krivog nauka i vjere, te ih pozivamo u našu Novu Ekumensku Crkvu (čiji je član naš uzvišeni i božanski predsjednik Svjetske Federacije) u kojoj je jedina istina bez koje se neće spasiti. Sve one grupacije kriptokatolika koji koriste sablažnjiv i uvredljiv Vetus Ordo, dužni su prijaviti policiji i odredima sigurnosti, jer takve čeka kazna smrti.
    Naš poziv krivovjernim katolicima je savršeno razuman i nadasve milostiv!"

    Oggy

    OdgovoriIzbriši
  2. Ispada da je Istina kao nekakav televizijski program subotom navečer pa da se Pero i Ivo svađaju jer bi jedan gledao prijenos nogometne utakmice, a drugi u isto to vrijeme film. Onda se lijepo dogovore da će jedan malo odustati od ovoga, drugi od onoga i naći se "na sredini".
    S Istinom nema sredine. Ili se može biti s Istinom, u Istini, a Istina je Onaj Koji Jest, ili se može biti protiv Istine, protiv samoga sebe, osuđen na vječnu propast.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Tako je! Istina je jedna i u nalazi se u Katoličkoj Crkvi!

      Tridentinus!

      Izbriši
    2. Liberalni nadbiskup Jean-Charles Marie Descubes iz Rouena jučer je na dražbi u Parizu prodao više sakralnih predmeta: kaleža, misnica, čak i relikvija. Među tim relikvijama je bila i relikvija sv. Križa.
      Po crkvenom pravu prodaja relikvija je zabranjena.
      Može se stalno tradicionalistima prodavati priča kako se vjeruje da se istina nalazi u Katoličkoj Crkvi, ali djela su bitna. Nakon priznanja ove istine, valja biti dosljedan. Da crkvene vlasti jednodušno ispovijedaju ovu istinu, ne bi se na dražbi prodavale relikvije Križa našega Gospodina, kršeći pri tome kanonsko pravo bez ikakvih sankcija. Ne bi tradicionalni paramenti završavali na smetlištu ili na buvljacima. Već je toliko primjera koji jasno svima pokazuje u kojoj smo fazi raspadanja da se pitam je li uopće potrebno to ponavljati.
      Tridentinus, ako netko misli da će tradicionalni pokret restauracije smiriti s par trady izreka i dokazati nam da smo u krivu, ili je obolio ili misli da je toliko veličanstven, a mi budale kojima može prodati priču.
      Baš me zanima kako razgovarate s modernistima i ultraliberalnim tipovima.

      Kikii

      Izbriši
  3. Ako kao univerzalno mjerilo prosudbe uzmemo plodove po kojima ćemo prepoznati inicijalno nadahnuće možemo reći da su prema željama i najavama plodovi bili primamljivi a tako se i danas opisuju, no nisu li takvi samo naizgled, dok ih se ne zagrize…?
    Vjerujem da ste svjesni zbunjenosti i nedoumica „običnog vjernika“ teološkim raspravama o ispravnosti nauka i bogougodnosti obreda. Zbunjenost pa i razočaranje proizlaze iz dojma da se doktrinom naučavanja i ponašanjem Crkvenih službenika priznaje kako je kroz „alternativne kršćanske vjeroispovijesti“ s jednakom vjerojatnošću moguće postići spasenje. Posljedica toga je nemir i frustriranost jer su kod većine tih drugih zahtjevi prema ispravnom životu puno liberalniji, čovjek je više „obožen“ a Bog „počovječen“ pa su Bog i čovjek ravnopravniji. Jednakost, bratstvo, sloboda. Prava idila koja se dogodila kad je prognana sveta poniznost.
    Druga implikacija koja je i gora od prve je paralelna zbunjenost klera i razumljivi zahtjevi za većom životnom slobodom po primjeru slobodoumnijih „braće svećenika“ drugih kršćanskih naučavanja.
    Ako ćemo se držati ispravnog nauka više zbog unutarnjeg glasa i narodne i Crkvene tradicije a uz proturječje sa aktualnim zbivanjima i preporukama, koliko će od nas, ovako prepuštenih samima sebi, ostati vjerno do kraja?
    Petar Z

    OdgovoriIzbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.