petak, 3. siječnja 2014.

Gherardini: II. vatikanski sabor nije superdogma (III.)




Slijedi danas treći i posljednji dio (prvi dio, drugi dio) hrvatskog prijevoda članka mons. Brunera Gherardinija o značenju i granicama katoličkog Učiteljstva iz kojeg proistječu posljedice za prosudbu II. vatikanskog sabora.


TREĆI DIO

Autor dolazi do zaključka: „Ako ima također dogmatsku vrijednost, onda je to neizravno ondje gdje se odnosi na dogme koje su ranije proglašene. Njegovo je Učiteljstvo, ukratko rečeno, kako je kazano i ponovljeno svakome tko ima uši da čuje, svečano i vrhovno. Problematičniji je njegov kontinuitet s Tradicijom…“
 

To još nije sve. Granica je izjave Učiteljstva također u samoj njezinoj terminološkoj formulaciji. Kako bi odista bila učiteljska, u smislu radi li se o definitivnoj izreci ili ne, potrebno je da izjava pribjegne sada već posvećenoj formulaciji iz koje bez ikakve nesigurnosti proistječe volja da se govori kao „pastir i učitelj svih kršćana u stvarima vjere i morala, snagom našeg apostolskog autoriteta“ ako to dolazi od samoga pape. Ili mora s istom sigurnošću, primjerice u slučaju ekumenskog koncila po uobičajenim formulama dogmatskog učenja izricati želju koncilskih otaca da povežu kršćansku vjeru s Božanskom objavom i njezino neprekinuto prenošenje. Ukoliko nedostaju takve pretpostavke, samo će se u širem smislu moći govoriti o Učiteljstvu: nije nužno svaka Papina riječ, napisana ili izrečena, Učiteljstvo; a isto vrijedi i za ekumenske sabore, od kojih nekoliko njih nisu ni govorili o dogmi, odnosno ne isključivo; katkad su čak uplitali dogmu u surječje unutarnjih trzavica i osobnih svađa ili svađa među usmjerenjima, čineći apsurdnim svoj zahtjev da to bude čin Učiteljstva unutar spomenutog surječja.

Još i danas pobuđuje izričito negativan dojam Ekumenski sabor dogmatsko-kristološke čija je važnost izvan svake rasprave, kao primjerice Kalcedonski sabor, koji je potrošio najveći dio svojeg vremena u sramotnoj osobnoj svađi tko ima prvenstvo, koga treba svrgnuti, a koga rehabilitirati; Kalcedon nije u tome dogma. Kao što to nije kada papa kao privatna osoba izjavljuje (u knjizi intervjuu Licht der Welt) da „Pavao nije razumio Crkvu kao instituciju, kao organizaciju, nego kao živ organizam u kojemu svi ujedinjeni s Kristom kao temeljem bivaju djelatni jedan za drugoga i jedan s drugim“; točno je baš suprotno i zna se da je prvi institucionalni oblik, upravo da bi se potpomogao ovaj živi organizam, strukturirao Pavao na piramidalan način: apostol na vrhu, potom episcopoi, presbuteroi, hgoumenoi, proistamenoi, nouqetounteV, diakonoi (biskupi - nadglednici, prezbiteri - starješine, predstojnici, poglavari, upozoritelji i đakoni): ove razlike odgovornosti i službi još doduše nisu točno definirane, no ipak su razlike institucionaliziranog organizma. I u ovom slučaju, posve je jasno, ponašanje je kršćanina poštovanje i, barem u načelu,  vjernost u poslušnosti. Ako pak savjesti pojedinog vjernika prianjanje uz jedan slučaj kao ovaj gore izloženi nije moguće, to ne predstavlja ni pobunu protiv Pape, niti nijekanje njegovog učiteljskog autoriteta: znači samo da to nije Učiteljstvo.

Razgovor se sada vraća, na koncu, na II. vatikanski sabor da bi se kazala, ako je moguće, konačna riječ o njegovoj pripadnost Tradiciji ili ne i o njegovom učiteljskom karakteru.  Ovo je izvan pitanja, a oni laudatores koji se već 50 godina neumorno bore, zastupajući učiteljski status II. vatikanskoga sabora, gube svoje i naše vrijeme: nitko to ne niječe. S obzirom na njihove nekritičke pretjerane izjave javlja se problem s obzirom na način: koje je Učiteljstvo posrijedi?

Članak u “L’Osservatore Romano” na koji sam se pozvao na početku, govori o doktrinarnom Učiteljstvu: a tko je to uopće ikada nijekao? Čak i čisto pastoralna tvrdnja može biti doktrinarna, u smislu pripadanja određenom nauku. Tko bi pak rekao doktrinaran u dogmatskom smislu, pogriješio bi: II. vatikanski sabor nije proglasio nijednu dogmu, a ako ima također dogmatsku vrijednost, onda je to neizravno ondje gdje se odnosi na dogme koje su ranije proglašene. Njegovo je Učiteljstvo, ukratko rečeno, kako je kazano i ponovljeno svakome tko ima uši da čuje, svečano i vrhovno.
                                                                     
Problematičniji je njegov kontinuitet s Tradicijom, ne zato što on nije izjavio takav kontinuitet, nego jer je, osobito u ovim ključnim točkama gdje je bilo nužno da je takav kontinuitet bjelodan, izjava ostala nedokazana.


(Tekst mons. Gherardinija izvorno je objavljen u: Disputationes Theologicae, 7. prosinca 2011.)

Broj komentara: 8:

  1. Problematičniji je njegov kontinuitet s Tradicijom, ne zato što on nije izjavio takav kontinuitet, nego jer je, osobito u ovim ključnim točkama gdje je bilo nužno da je takav kontinuitet bjelodan, izjava ostala nedokazana.

    - Ovo bi bio ključni dio. Ako u 50 godina taj kontinuitet nije dokazan, onda je očito da ga nije uopće moguće dokazati.
    johe

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Slažem se. Ovo je jedan od najboljih tekstova koji sam pročitao o Drugom vatikanskom saboru. Pastirima bi ovo za pedesetu obljetnicu otvaranja te uskoro i zaključenja Koncila trebao biti jasan dokaz da Koncil treba revidirati i uskladiti s naukom i Tradicijom Crkve.
      Iskreno se nadam da je ovaj tekst pročitao budući Papa koji to može i nadamo se i hoće učiniti!

      Kikii

      Izbriši
  2. Gdje je nestao kontinuitet? Gdje se sakrio?
    Ako ga susretnete pokažite mu prstom u smjeru Vatikana i pošaljite ga sv. Ocu! Recite mu da je prijeko potreban Katoličkoj Crkvi. Nije dobro da se skriva u povijesti, traži ga sadašnjost i budućnost Crkve.
    Eh, ti stari dečki. Nisi se ni okrenuo, oni kao vjetar otpuhaju tko zna kamo!!!

    Augustin

    OdgovoriIzbriši
  3. Hm... Braća iz FSSPX-a imaju kontinuitet. Vrlo rado će ga reproducirati i poslati sv. Ocu! Problem riješen, slučaj zaključen. Svi sretni!

    Augustin

    OdgovoriIzbriši
  4. Svi smo vjerojatno čuli i pročitali što se događa s Franjevcima Bezgrješne. Slične vijesti stižu iz cijeloga svijeta: sada je primjerice zabranjena i stara Misa u rimskoj bazilici Santa Maria Maggiore koja se jedanput mjesečno slavila na prvu subotu koja je posvećena Srcu Marijinu. Zabranio ju je Kardinal koji slovi kao prijatelj i poznanik pape Franje.
    Pa kome smeta stara Misa jedanput mjesečno na pokrajnjem oltaru ogromne bazilike?!
    Godine su potrebne da se negdje nešto pokrene, da se vjernici okupe i da otpočne celebracija stare Mise...i sve se ukine za nekoliko mjeseci!
    Bez revizije Koncila i ozbiljnog zaokreta, obraćenja srdaca i povratka Tradiciji neće biti nikakve reforme u Crkvi.
    Prisiljeni smo gledati ovo razaranje posljednjih otočića katoličanstva i sprječavanje pokretanja bilo kakve obnove!

    Kikii

    OdgovoriIzbriši
  5. Prežalosno i krajnje tragično! Po događanjima je vidljivo kako postoje organizirani mrzitelji i progonitelji Vetus Ordo Missae. Oni koji mrze i progone staru sv.Misu mrze Presveto Trojstvo. Znamo što će im biti nagrada za gorku revnost.
    Sv. Tradiciju će Providnost vratiti u Katoličku Crkvu, kako kaže narod, milom ili silom - Božjom silom! Teški križevi lome leđa Crkve. Mi, u boli, trpimo i nemoćno pratimo što se događa. Nismo li Kristovi? Jesmo, milošću Božjom! Trebamo li i mi trpjeti poput našega Gospodina? Nemamo alternative nego prihvatiti trpljenje kako bi se pokristovili. Put križa je put u Očevo kraljevstvo. Ja, koji sam veliki grešnik, ne bih se nikad mijenjao za grijehe progonitelja i mrzitelja Tradicionalne latinske mise - neprijatelja Kristovih!

    Augustin

    OdgovoriIzbriši
  6. Koliko akrobacija u tri nastavka da se nađe "opravdanje" za "Ne želimo prihvatiti učiteljstvo Crkve, ona treba prihvatiti naše i - gotovo!"

    Ivan

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Vi lijepo pokazujete kako modernizam na kraju uništava percepciju stvarnosti.
      Molim Vas: što je to: vaše-naše? Mons. Brunero Gherardini je nekadašnji dekan Papinskog Lateranskog sveučilišta, kanonik je crkve sv. Petra u Rimu i urednik je poznatog međunarodnog časopisa teološkog istraživanja i kritike "Divinitas" koji je 1954.utemeljio mons.Pioalnti.
      Pitanje Koncila ili revidiranja Koncila(?) postalo je, kako je rekao mons.Fellay, važno i izvan granica Bratstva. Tu je i Roberto De Mattei, sada već kažnjeni Franjevci Bezgrješne itd.itd.
      To ne odgovara Vašoj predodžbi nas neposlušnih lefebvrovaca i vas ostalih poslušnih. Eto ima i vas puno koji dolaze do onoga što je mons.Lefebvre shvatio još davne 1970.

      Kikii

      Izbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.