utorak, 21. siječnja 2014.

Radost evanđelja - žalost vjernika (II.)

 


II.

Bonum ex integra causa, malum ex quocumque defectu, kaže klasična izreka: dobro proistječe iz punine; ako li je naprotiv bitni dio jedne stvari loš, tada je i cjelina loša. Dobra i ugodna stajališta u papinskoj Pobudnici ne mogu nas zavarati o čvrstoj volji da se Drugi vatikanski sabor ne ostvaruje samo po slovu, nego i po (ne-)duhu. Trilogija vjerska sloboda-kolegijalnost-ekumenizam, koja po riječima nadbiskupa Lefebvrea odgovara krilaticama francuske revolucije sloboda-jednakost-bratstvo, programski je razvijena.



1.       Ponajprije se, među ostalim, u broju 94 i 95 teško prekoravaju vjernici koji su povezani s Tradicijom te ih se čak optužuje zbog neo-pelagijanstva: „To je navodna doktrinarna i disciplinarna sigurnost koja daje povod za narcisoidnu i autoritarnu elitističku svijest, gdje se, umjesto da se druge evangelizira, njih analizira i vrednuje i, umjesto da se olakša pristup milosti, energije se troše u kontroliranju“ (...) „Ne postoji stvarno zanimanje ni za Isusa Krista, ni za ljude“ (...) „Kod jednih se utvrđuje očevidna briga za liturgiju, nauk i ugled Crkve, a da im stvarno uranjanje Evanđelja u narod Božji i konkretni zahtjevi povijesti prave brige. Odakle Papa to zna? Ne dokazuje li suprotnost upravo dinamika kršćana čvrsto ukorijenjenih u katoličkoj vjeri? O našem Bratstvu ćemo šutjeti: zar Franjevci Bezgrješne nisu bili rastuća mlada i misionarska redovnička zajednica koja je sada zbog brutalnog zahvata Vatikana teško narušena, ako ne i razorena? Pobudnica nastavlja: „Na ovaj se način život Crkve pretvara u muzejski izložak ili u vlasništvo nekolicine malobrojnih.“


Katoličke škole kao nadasve važno oruđe rekristijanizacije spominju se samo u jednoj jedinoj rečenici kao što je gore primijećeno. Upravo su nam ova žarišta nadasve važna za prenošenje evanđelja. Također je naša radost vidjeti svake godine kako u okviru našega djela nove katoličke škole otvaraju svoja vrata.


2.       Pobudnica boluje od svojevrsne udaljenosti od stvarnosti i predaje se iluziji da će istina sama po sebi nadvladati zabludu. Tome služi u br. 225 prispodoba o kukolju i pšenici: „Pokazuje se kako neprijatelj može zaposjesti područje kraljevstva Božjega i kako nanosi štetu kukoljem. Ali ga se pobjeđuje dobrotom pšenice što se vremenom očituje“. Ova je interpretacija u najmanju ruku iskrivljivanje Evanđelja a jamačno i krivotvorenje smisla prispodobe. Udaljenost od stvarnosti pokazuje se i u broju 44 gdje se svećenici opominju da od ispovjedaonice ne učine sobu za mučenje. Pa gdje se to još danas događa, ako je u tijeku crkvene povijesti gdjegdje zbilja i bilo takvih zloporaba? Zar nije bilo bolje dodati cijelo poglavlje o ispovijedi kao oslobođenju od grijeha i krivnje, o pomirenju s Bogom kao izvrsno stajalište nove evangelizacije i unutarnje obnove duša? Ova naivnost, koja je više nijekanje istočnog grijeha ili barem njegovih učinaka u dušama i u društvu, pokazuje se i u br. 84 gdje se navodi iluzorni govor pape Ivana XXIII. na otvaranje II. vatikanskog sabora: „Ali nama se čini da se moramo ograditi od tih zlogukih proroka koji vazda navješćuju propast kao da je na pomolu konac svijeta…Oni u suvremenim prilikama vide samo prijevaru i propast“. Nažalost, pokoncilsko je vrijeme „zlogukim prorocima“ dalo itekako za pravo.



3.      Potresno dira konstatacija u broju 129, da se ne bi smjelo misliti da „se naviještanje Evanđelja uvijek mora prenositi određenim čvrstim formulama ili točnim riječima koje izriču posve nepromjenjivi sadržaj“. Na fatalan način ona podsjeća na evoluciju dogme kako je modernisti zastupaju i kako ju je sv. Pijo X. izričito osudio u Antimodernističkoj zakletvi. Ovaj evolucionistički stav dolazi do izražaja i s obzirom na Crkvu i njezine strukture. Prvi dio br. 19 nosi naslov „Misionarsko preustrojstvo Crkve“ a u br. 26 Drugi se vatikanski sabor navodi kao krunski svjedok za otvaranje prema stalnoj reformi, za trajnu reformu, jer i „crkvene strukture mogu škoditi dinamici evangelizacije“.



4.      U br. 255 čitamo o vjerskoj slobodi kao o fundamentalnom ljudskom pravu. Papa citira ovdje svojeg prethodnika na Petrovoj stolici, Benedikta XVI., riječima „Ona (vjerska sloboda) uključuje slobodu izbora religije koju se drži istinitom te javno ispovijedanje vlastite vjere“. Ova izjava izravno je suprotstavljena tvrdnji broj 15 iz Syllabusa Pija IX., gdje je osuđena izjava po kojoj svaki čovjek ima slobodu „prihvatiti i ispovijedati religiju, za koju, vođen svjetlom razuma, bude smatrao da je istinita“. Drugi dio proturječi nauku papa od Francuske revolucije do Pija XII., uključujući i njega. Papa govori onda o zdravom pluralizmu. Je li takav moguće pomiriti sa spoznajom da je druga osoba jednog istinitog, trojedinog Boga došla u ovaj svijet da ga otkupi; da je on vrelom svih milosti i da je samo u njemu spasenje? Pobudnica osuđuje prozelitizam. Ovaj je pojam u današnje vrijeme postao veoma dvoznačnim. Ako se pod tim razumije vrbovanje za istinsku religiju nepoštenim sredstvima, onda to, dakako, treba odbaciti; ali kod većine naših modernih suvremenika na svako se pak misijsko djelovanje, svako uvjeravanje i argumentiranje u prilog istinite religije već gleda kao na prozelitizam.



5.       Puno kobnije na budućnost života Crkve će imati utjecaja daljnji razvoj kolegijalnosti koji Papa provodi. O tome bismo zapravo morali pročitati cijeli br. 32: „Budući da sam pozvan sām živjeti što od ostalih zahtijevam, moram misliti na novo usmjerenje papinstva“. Tada citira Ivana Pavla II. u enciklici Ut unum sint, gdje on moli za pomoć, „'kako bi se našao oblik vršenja primata koji se nipošto ne odriče bitnoga u svojem poslanju, ali se otvara novoj situaciji.' U ovome smislu malo smo uznapredovali“. Papa dakle želi ovdje odlučno ići dalje. Koju viziju slijedi? Kaže veoma jasno: „Ali ova želja [voditi kolegijalnost ka konkretnom ostvarenju] nije se posve ostvarila jer još nije dovoljno jasno formuliran statut biskupskih konferencija koji ih razumije subjektom s konkretnim područjima kompetencije, također i uključujući određenu autentičnu učiteljsku vlast“. Po našem skromnom mišljenju, biskupska konferencija nikada ne može biti subjektom autentične učiteljske vlasti jer nije božanska ustanova, nego čisto ljudska koja je usko povezana s organizacijskim dijelom. Papinstvo je božanska ustanova, a također i pojedini biskup, a prema tome i biskupi razasuti po krugu zemaljskome koji su s Petrom i pod njim subjektima redovitog učiteljstva, ali ne biskupska konferencija. Ako se dalje krene ovim kobnim putem, Crkva će se brzo raspasti u nacionalne Crkve. U broju 16 stoji: „Također ne vjerujem da se od papinskog Učiteljstva mora očekivati konačna i potpuna izjava o svim pitanjima koja se tiču Crkve i svijeta“. Naravno da Crkva ne može zauzeti stav prema svim pojedinim pitanjima; ali pape su tijekom crkvene povijesti uvijek navodili načela za djelovanje i držanje pojedinca kao i društva, djelovanje koje se ravna po vjeri, a to je ono što i danas smijemo i moramo očekivati od papinskog Učiteljstva. Krist je Petra poradi toga postavio da pase stado (Iv 21, 15 – 17).



6.       Pozabavimo se na koncu ekumenizmom, ekumenskim dijalogom i međureligijskim dijalogom.


U br. 246 govor je o načelu hijerarhije istina. Ovaj nadasve dvoznačan pojam već je upotrijebljen u Dekretu o ekumenizmu Unitatis Redintegratio, br. 11, Drugog vatikanskog sabora. Prema tome, htjelo se sve od katoličke istine, što bi odijeljenoj braći bilo kamenom spoticanja, staviti postrance. Nakon toga se umiješala Kongregacija za nauk vjere godine 1982. i izjavila da hijerarhija istina ne znači da je jedna istina manje važna od druge, nego da ima istinā iz koje proistječu druge pojedine istine. Za ovo pojašnjenje možemo biti samo zahvalni. Katolička vjera kao božanska krepost zahtijeva naime prihvaćanje cijele objave na temelju autoriteta Boga koji se objavljuje. Ovo pojašnjenje moglo bi k tome biti primjerom kako u budućnosti valja pojašnjavati dvosmislenosti II. vatikanskog sabora, ne uzimajući u obzir one točke koje su u tekstovima jednoznačno netočne. Na kraju ovoga br. 246 poziva se nas katolike da kod pravoslavnih učimo o značenju biskupske kolegijalnosti i o iskustvu sinodalnosti.


U broju 247 čitamo da savez židovskog naroda s Bogom nije nikada dokinut. Nije li pak Bog ovaj savez uspostavio za pripravu svojeg otkupiteljskog utjelovljenja u Kristu Isusu? Zar to nisu bili sjena i primjer koji su morali uzmaknuti pred stvarnošću, umbram fugat veritas? Zar novi i vječni Savez nije sklopljen u Kristovom žrtvovanju i smrti na Kalvariji koji zamjenjuje stari? Zar se hramski zastor kod događaja na Golgoti nije razderao od vrha do dna? Ako će se po riječima sv. Pavla u 11. poglavlju Poslanice Rimljanima na kraju vremenā veliki dio ili čak svi Židovi obratiti, te će biti samo priznajući Krista jedinim Otkupiteljem svih ljudi, svakog pojedinog čovjeka, i da ih on pripoji svojoj Crkvi koja se sastoji od obraćenih pogana i Židova. Ne postoji posebni put spasenja za Židove izvan Isusa Krista. Osim toga, Crkva je već davno preuzela vrijednosti starozavjetnog židovstva; sjetimo se poglavito molitve psalama i knjiga Staroga zavjeta. O bogatoj komplementarnosti s obzirom na židovstvo naših dana ne može pak biti govora (vidi br. 249).


Brojevi 250 – 253 posvećeni su islamu gdje se kaže da je ovaj međureligijski dijalog „nužni uvjet za mir u svijetu“. U br. 252 nasljedujući Lumen Gentium br. 16, II. Vatikanuma, tvrdi se da muslimani „drže Abrahamovu vjeru, oni se s nama klanjaju Bogu jedinomu (nobiscum adorant unicum Deum)“. A zar muslimani izričito ne odbacuju tajnu Presvetog Trojstva te nam zbog ove dogme predbacuju mnogoboštvo? Oni časte i Isusa i Mariju, kaže Papa riječima iz Nostra Aetate broj 3. Ali klanjaju li se Kristu također kao istobitnom Sinu Božjem? To se čini gotovo uzgrednim.


U sljedećoj točci papa dolazi do konkretnih zaključaka: „kršćani moraju s naklonošću i poštovanjem primiti islamske useljenike koji dolaze u naše zemlje“; kaže se također posve iluzorno „tako kako se mi nadamo i molimo da nas prime i poštuju u zemljama islamske tradicije“. Ovaj broj završava s krivom izjavom koja izaziva sablazan „S obzirom na nedjela nasilnog fundamentalizma, naklonost prema autentičnim pristalicama islama mora nas dovesti do izbjegavanja neprijateljskih generalizacija jer se istinski islam i prikladna interpretacija Kurana suprotstavljaju svakom nasilju.“ Je li Sveti Otac ikada čitao Kuran?


U br. 254 o nekršćanima se općenito govori da njihovi znakovi i obredi „mogu biti kanalima koje sam Duh stvara da nekršćane oslobodi od ateističkog imanentizma i od čisto individualnih religioznih iskustava“. Ne znači li to da Duh Sveti djeluje kroz sve nekršćanske religije, da su one prema tome putovi spasenja? Naravno da je vjera u jednog boga islama – apstraktno govoreći, uzvišenija od poganskog mnogoboštva; ali pedagoški i psihološki, puno je lakše obratiti poganina nego muslimana jer je on integriran u cjelovit religiozno - društveni sustav čije je napuštanje za njega opasno po život. Nekršćanske religije nipošto nisu neutralni putovi štovanja Boga, nego su odveć često prožete demonskim elementima koji priječe čovjeku da prodre k milosti Kristovoj, krsti se i tako spasi svoju dušu. Ništa nije toliko štetilo zaštiti i prenošenju vjere u posljednjih pedeset godina kao bezgranični ekumenizam koji nije ništa drugo nego „diktatura relativizma“ (kardinal Ratzinger). Ovo zlo dovelo je dobrim dijelom do gašenja razumijevanje i svijesti Crkve o sebi da je mistično Tijelo Kristovo, jedina Zaručnica zaklanog Jaganjca, jedini put k spasenju; upravo ovaj ekumenizam, koji je misionarsku Crkvu preobrazio u dijalogizirajuću ekumensku zajednicu među drugim religioznim zajednicama. Htjeti u okviru ovoga ekumenizma pozvati Crkvu na radost u evanđelju i preobraziti je u misionarsku, u sebi, dakako, sadrži tragikomičnosti: Kako ona treba misionarski razmišljati i biti djelatna ako ne vjeruje u svoj vlastiti identitet i poslanje?



Završetak


Papinska pobudnica
Evangelii Gaudium može sadržavati ispravna stajališta koja su raspršena kao sjemenke žita. U cjelini pak nije ništa drugo nego daljnji razvoj Drugog vatikanskog sabora u njegovim najneprihvatljivijim izjavama. Mi u njemu ne vidimo „putove za tijek Crkve u sljedećim godinama“ (br. 1), nego daljnji kobni korak k propasti Crkve, raspadu njezina nauka, rastakanju njezinih struktura, čak i gašenju njezina misionarskog duha koji se uvijek ponovno zaziva. Tako Evangelii Gaudium postaje Dolor fidelium, patnjom i žalosti vjernika.


Katolici povezani s Tradicijom Crkve dobro čine pridržavajući se gesla i programa vladavine svetog Pija X.: Instaurare omnia in Christo – obnoviti sve u Kristu. To mi vidimo kao jedini mogući put „za tijek Crkve u sljedećim godinama“. A u svojoj svagdašnjoj molitvi krunice utecimo se onoj koja je nadvladala sve hereze u cijelome svijetu.



(p. Franz Schmidberger, Zaitzkofen, 4. prosinca 2013.)

Broj komentara: 9:

  1. "Smrtonosni virus 1789" (francuska revolucija); sa svim svojim kasnijim mutacijama se uvukao u Katoličku Crkvu. Koga je Gospodin izabrao da kroz njegov uistinu časni i sveti pontifikat uništi taj smrtonosni virus svih modernističkih relativizama? Možda je taj budući papa među nama, braćo i sestre?!?

    Oggy

    OdgovoriIzbriši
  2. Odlukom komesara Lisca (Volpi) 8. prosinca 2013. Franjevci Bezgrješne koji su pod sumnjom hereze (čija se bogoslovija zatvara), moraju potpisati vjernosti koncilskim strukturama: ne samo profesori, nego i svi bogoslovi.
    Moraju potpisati vjernost II.vatikanskom saboru i prihvatiti novu Misu i, valjda, odreći se stare?!
    Nije li time komesar Volpi lijepo pokazao da predkoncilsko i pokoncilsko poimanje Crkve, vjere nije isto? Da stari i novi Obred nisu ista stvar, nego da su suprotstavljeni.
    Zašto vatikanski dikasteriji ne prisile, primjerice, ostale profesore po bogoslovijama po svijetu da potpisuju vjernost Papi i Crkvi? Zašto se ista stvar ne napravi s isusovačkim redom, časnim redom, čiji pak neki (mnogi) članovi posljednjih pedesetak godina javno naučavaju hereze i pozivaju na neposluh Nauku i Rimu?
    ED braća su uplašena. Suosjećamo s njima.
    Međutim: nije lako zaboraviti 25 godina kritika mons. Lefebvrea i ignoriranja njegovih stavova, sada kada je vrijeme sazrelo i kada se sve vidi. Toliko napora da se dokaže da je FSSPX u krivu. Toliko lešinarenja i oduzimanja vjernika. Toliko punjenja ušiju o poslušnosti, mistificiranja loših odluka.
    Vrijeme je da se tradicionalisti ujedine, da progledaju. Ali neće to baš ići kao u vrtiću: svi smo podjednako krivi, zagrlimo se i izljubimo i sve zaboravimo.
    Sada je vrijeme da se cijeloj crkvi koja je potresena ovom krizom, stavi za uzor svijetli lik nadbiskupa Lefebvrea!
    Ovaj strašni citat sve kazuje:
    „To je navodna doktrinarna i disciplinarna sigurnost koja daje povod za narcisoidnu i autoritarnu elitističku svijest, gdje se, umjesto da se druge evangelizira, njih analizira i vrednuje i, umjesto da se olakša pristup milosti, energije se troše u kontroliranju“ (...) „Ne postoji stvarno zanimanje ni za Isusa Krista, ni za ljude“ (...)

    Kikii

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Msgr. Lefebvre je pogodio s analizom pokoncilskog mentaliteta; onih koji su modernisti i ostali rušitelji Kat. Crkve (s nevidljivim maljevima). Mislim da bi Franjevci Bezgrješne rado položili Antimodernističku prisegu Pija X., što se Volpi i njemu slični ne bi usudili učiniti; osim ako nisu završili glumačku akademiju. Zakletva bi danas dokazala tko je pravovjerni katolik a tko heretik.

      Oggy

      Izbriši
  3. Dugo se pitam, pa i muči me, ispravno tumačenje znakova vremena, a teme koje se ovdje iznose i komentiraju su to dobrim dijelom. Nisam teolog a samozvani, „autokefalni“ teolog ne želim biti ali to zapravo i nije preduvjet ispravnog tumačenja događanja jer ovo je nesretno vrijeme kojeg su glavni akteri upravo takvi ljudi i ne treba smetnuti s uma da je Zli zapravo svjetski teolog No 1. Što onda reći o ovome vremenu i ljudima čiji se „plodovi“ već naziru?
    Svi smo pozvani u svetost u službama koje imamo a širina Isusovog poziva ne mijenja dimenzije vrata kroz koja se ulazi u tu svetost ni strogost uvjeta za dozvolu ulaska. Na blagost poziva Evanđelja nastavlja se dramatična strogost, smrtna ozbiljnost apostolskih poslanica a sve ne završava hepiendovski već apokalipsom. Relativiziranje stroge istine i popuštanje zbog „ekumenskog“ kvaziazjedništva i sveopća tolerancija (grijeha) obezvređuju smrt Boga na križu jer žele reći da se dobra vječnost može baštiniti i manje dramatično, elegantnije, onako po mjeri i želji čovjeka i da su svi dobronamjerni putovi jednako dobri. Vječnost je binarna ili pakao ili raj a tako je i na ovom svijetu; tamo gdje nije Isus ne može biti čovjek sam a to što se ne čini da Zli oko njega kruži „kao ričući lav“ može biti posljedica toga da nema ni potrebe jer je već „prožderan“.
    Bilo je loših vremena u povijesti Crkve i to je prošlo ali će neminovno doći i posljednje „loše vrijeme“, a je li to ovo - ostaje da se vidi. Kako god, „osuđeni“ smo na zajedništvo i doprinos ali uz zadnju misao da se „većma treba pokoravati Bogu nego čovjeku“.
    Petar Z

    OdgovoriIzbriši
  4. Na Zapadu ništa novo...
    Vrlo instruktivan članak p. Schmidbergera (razbijen u dva dijela na blogu). Jezgrovito, jasno, jednostavno. Hvala prevoditelju.

    OdgovoriIzbriši
  5. Ovi Lefebvrovci u biti nisu ništa drugo nego kočnica evangelizacije. Bog je ipak po svome svetom Duhu nadahnuo Drugi vatikanski koncil, tako da moderni farizeji ne mogu ostati nevidljivi. Zbog toga je i očita njihova odvojenost od Rima...

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ove priče o nadahnutosti i nadahnuću toliko su otrcane da mi se pokvari želudac čim ih čujem. Molim Vas lijepo, što to u koncilskim strukturama nije nadahnuto? Apsolutno sve nakon Koncila je nadahnuto i nadahnuće. Po samim djelima i plodovima jasno je da to nije nadahnuće Duha Svetoga.
      Međutim, modernisti se olako služe tradicionalnim pojmovima radi opravdanja dizastra koji su napravili. Niti jedan objektivni kriterij ne drži se mjerilom tog nadahnuća: broj krštenih, konvertita, broj vjernika koji dolaze na sv. Misu, svećenička i redovnička zvanja, broj sklopljenih brakova-brakova koji su ustrajali itd. To su samo statistike koje navodno ništa ne kazuju.
      No opet, te su se statistike, primjerice, itekako isticale tijekom pontifikata pape Benedikta XVI. Uvijek se govorilo o broju onih koji "istupaju" iz Crkve u Austriji i Njemačkoj (u biti ne žele plaćati crkveni porez) zbog konzervativnog Pontifeksa, navodno. Kako je u Austriji porastao broj onih koji su "istupili" iz Crkve još 7% prošle godine - evo nam plodova Franjine reforme - to su opet samo statistike.
      Slobodno ophođenje s istinom, laži i manipulacija također su nadahnute među modernistima. No, znamo čije je to nadahnuće.

      Kikii

      Molim Administratora da odsada briše ove bezimene. Ovako ne znamo kime raspravljamo. Danas mogu govoriti jedno, a sutra drugo.

      Izbriši
    2. Otprilike ga je isto toliko nadahnuo kao i XV. sveopći Koncil u Vienni. Zna li bezimeni komentator uopće za taj Sveti opći sabor, jednako sveopći Sabor kao i I. sveopći u Niceji, XII. sveopći u Lateranu (IV. lateranski) ili XIX.sveopći u Tridentu? Pa ipak se Prvi nicejski, Četvrti lateranski i Tridentski pamte, a onaj u Vienni zaboravlja jer se bavio zemaljskim stvarima i nije donosio dogme. Za 200 godina, ako Bog prije ne načini kraj vremenu, svi će i dalje pamtiti ove slavne Sabore, a Drugi vatikanski će biti ili s mukom potisnut ili, ako se stvari poprave na bolje, bačen u zapećak.

      Izbriši
  6. Sjajna replika na izljevima neznanja i modernističke samodopadnosti bezimenog komentatora, uvaženi zastupniče sv. tradicije, g. Carolus! :)
    Hm, okrenimo se važnijim temama i pustimo onima koji pišu disertacije; glasit će izgovor mnogih koje zatraže za komentar II. vatikanskog cirku.., onaj sabora. Sv. Providnost će sve modernističke sudionike crkvene revolucije obojiti sivim i strašnim tonovima osude, dok će isti uzročnici "proljeća Crkve" na nekom drugom strašnom mjestu vječno nositi teške košulje krivnje za svoje "napredne" ideje kojima su se htjeli svidjeti Knezu ovoga svijeta.
    Bože Svemogući, oslobodi nas od svih "progresivnih" ideja koje nas odvajaju od Tebe!

    Oggy

    OdgovoriIzbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.