Christus Rex

Valjanost ispovijedi kod Bratstva


Jesu li odrješenja koja podjeljuju svećenici Bratstva sv. Pija X (FSSPX) u sakramentu pokore valjana? Ako pokušate pretražiti po internetu obavezno ćete pronaći odgovore različitih ‘stručnjaka’, koji djeluju vrlo uvjerljivo. Ti odgovori su uobičajeno zaodjenuti u najimpresivnije kanonske termine. Čitatelju se odgovara da svećenik treba imati potrebne ‘ovlasti’ ili ‘jurisdikciju’ za valjano odrješenje. Svećenici Bratstva, kaže se, nemaju ništa od toga. Stoga, osim ako je nekome ta činjenica nepoznata, njegovi grijesi u toj situaciji nisu oprošteni.

S druge strane, isti ti ‘stručnjaci’ tvrde da heterodoksni svećenici u ‘punom zajedništvu’ s Crkvom pa čak i pravoslavni svećenici imaju vlast da podjeljuju valjano odrješenje od grijeha. Stoga, slijedeći logiku tih stručnjaka, tradicionalni katolici imali bi obavezu ispovijediti svoje grijehe krivovjernom svećeniku s ovlastima ili nekatoličkom svećeniku s jurisdikcijom negoli svećeniku Bratstva, ako bi to bile jedine mogućnosti. Jedan takav ‘stručnjak’ išao je čak tako daleko da je kazao čitatelju da bi čak počinio grijeh ispovijedajući se svećeniku Bratstva, jer bi sudjelovao u simulaciji sakramenta. Drugi ‘stručnjak’ rekao je zainteresiranome da je ženidba njegovog prijatelja sklopljena pred svećenikom Bratstva nevaljano i da ne smije prisustvovati prijateljevoj ženidbi čak ni kao gost.

No na kraju krajeva, ti ‘stručnjaci’ nemaju autoriteta za presudu da su sakramenti Bratstva nevaljani. Samo Crkva može odlučiti, na službeni, javni i obvezujući način, da su odrješenja od svećenika Bratstva nevaljana. Uistinu, Crkva bi imala obavezu dati takav javni proglas ako bi veliki broj vjernika uistinu ugrožavao svoje spasenje kroz nevaljane ispovijedi. Nasuprot tome, Rim nije izdao nikakvu takvu deklaraciju. Iako osobno ne pohađam kapelu FSSPX-a, vjerujem da činjenice dokazuju da su ispovijedi Bratstva valjane i da Rim prepoznaje, barem neslužbeno, njihovu valjanost.


Kanonski argument

Vrhovni zakon Crkve utvrđen je u posljednjem kanonu novog Zakonika kanonskog prava, kan. 1752. Taj kanon u relevantnom dijelu utvrđuje: “Neka se... ima pred očima spasenje duša, koje u Crkvi mora uvijek biti vrhovni zakon”. Stoga, vrhovni zakon Crkve, spasenje duša, jest svrha samog kanonskog prava. Dakle, ako tumačimo kanonsko pravo na način koji sprječava spasenje, i stoga sprječava samu svrhu postojanja Zakonika, moramo se upitati je li takvo tumačenje točno.

Poput svake dobre pravne analize, moramo početi s općim pravilom. Opće pravilo u slučaju ispovijedi jest da svećenik, osim valjanog svećeničkog reda, mora imati „jurisdikciju“ da bi valjano odrješivao od grijeha. Jurisdikcija je profinjeni kanonski izraz koji, u slučaju ispovijedi, u osnovi znači dopuštenje za podjeljivanje odrješenja. Najčešći izvor iz kojeg jurisdikcija proizlazi jest dijecezanski biskup dotičnog svećenika. Dijecezanski biskupi obično imaju ono što se zove "redovna jurisdikcija" po samoj naravi njihove službe. Ti biskupi zatim mogu delegirati vlastitu jurisdikciju svojim svećenicima. Dodjela delegirane jurisdikcije za ispovijedanje svećeniku naziva se ,,davanje ovlasti". Svećenici bratstva nemaju ovlasti, jer im ih biskupi s jurisdikcijom ne žele dati. Nažalost, to je najdalje dokle dolazi većina foteljaških internetskih analiza ovog pitanja.
Međutim, osim delegiranja jurisdikcije od strane biskupa, postoji još jedan izvor po kojemu svećenici mogu dobiti jurisdikciju: od same Crkve. Pod određenim okolnostima navedenim u kanonskom pravu svećenik može primiti jurisdikciju izravno od Crkve. To se zove "dopunska jurisdikcija", pošto Crkva nadopunjava jurisdikciju koja nedostaje kako bi sakrament učinila valjanim. To se čini za spas duša, što je, kao što smo vidjeli, najviši zakon Crkve .

Dopunska jurisdikcija

Prije udubljivanja u specifične kanone, važno je znati kakva se metoda koristi za tumačenje kanonskog prava, tj. kakva se "hermeneutika" koristi. Hermeneutika kanonskog prava je, ironično, ona ista na čije nas korištenje potiče papa Benedikt u interpretaciji Drugog vatikanskog koncila. Kanonsko pravo mora se tumačiti u svjetlu kanonske tradicije. Drugim riječima, oni kanoni u novom Zakoniku, koji ponavljaju one iz starog zakonika iz 1917, moraju se shvatiti na isti način kao i kanoni u Zakoniku iz 1917. To je navedeno u kanonu 6, paragraf 2. novog Zakonika: "Kanoni ovoga Zakonika, ako preuzimaju staro pravo, trebaju se prosuđivati uzimajući u obzir i kanonsku predaju."

Ovo je važno jer, u mjeri u kojoj kanoni koje ćemo ispitati samo ponavljaju kanone iz 1917, trebali bismo imati bogatu povijest kanonske tradicije koju možemo pogledati primjenjujući te kanona na ispovijedi Bratstva. Ono što je u tome dobro jest da imamo nepristran i objektivan komentar o tumačenju ovih kanona iz 1917. do vremena kad je valjanost ispovijedi Bratstva uopće postale problem, ranih 1970-ih. Komentatore kanonskog prava koji su pisali u tom vremenskom razdoblju teško se može nazvati „apologetima Bratstva“.


Opća zabluda

Najizravniji argument za valjanost ispovijedi Bratstva može se naći u kanonu 144., paragraf 1, u novom zakoniku. Kanon 144, paragraf 1, kaže: „U općoj zabludi o činjenici ili o pravu, te u zbiljskoj i vjerojatnoj dvojbi, kako pravnoj tako i činjeničnoj, Crkva dopunja izvršnu vlast upravljanja i za izvanjsko i za unutrašnje područje". Ukratko, to znači da, ako postoji činjenična ili pravna opća zabluda glede ispovijedi svećenika Bratstva, Crkva nadopunja jurisdikciju i ispovijedi su valjane. To nas, naravno, navodi da postavimo pitanje : "Što je to opća zabluda?"


Činjenična opća zabluda

Postavimo hipotetski činjenični primjer da nas vodi u analizi. Recimo da je pater Horvat svećenik Bratstva koji je prior rimokatoličke crkve sv. Ivana u Susedgradu. U tjednom biltenu stoji obavijest da se ispovijed održava subotom od 15 do 16 sati. U crkvi je tradicionalna ispovjedaonica gdje p. Horvat ispovijeda. Pretpostavimo sada da imamo običnog katolika, g. Smitha. G. Ivić je u Susedgradu na poslovnom putu i treba otići na ispovijed. U vožnji primjećuje natpis „Rimokatolička crkva sv. Ivana“. Zaustavi se i ima sreće. Subota je i pokornici stoje u redu za ispovijed. G. Ivić, poput većine današnjih katolika, slabo poznaje kanonsko pravo i nije u toku s tradicionalnim zbivanjima. Zna samo da je tu katolička crkva, da treba obaviti ispovijed i da je tu ispovjedaonica u kojoj je svećenik i red ljudi koji čekaju odrješenje. Stoga pretpostavlja da svećenik ima sav potrebni autoritet i ovlasti odrješenja. G. Ivić se ispovijeda i dobiva odrješenje. Je li njegova ispovijed valjana?

Ovdje će se gotovo svi, pa čak i moderni „eksperti“, složiti da je ispovijed g. Ivića valjana. Zašto? Jer je g. Ivić stvarno vjerovao da p. Horvat ima jurisdikciju iako ju on nije imao. Pošto je g. Ivić bio u zabludi glede činjenica da p. Horvat nije imao tu jurisdikciju, ovo se zove činjenična zabluda. U slučajevima kada postoji činjenična zabluda, sama Crkva nadopunja jurisdikciju, prema kanonu 144, članak 1, kako bi osigurala valjanost ispovijedi g. Ivića.


Pravna opća zabluda

Nažalost, onih nekoliko „eksperata“ koji uopće dođu do ovog kanona, tu često završavaju analizu. Problem je u tome što zanemaruju dodatnu okolnost pravne opće zablude koja je izrijekom navedena u kanonu 144, paragraf 1. To je vjerojatno zato što je pravna opća zabluda protivna intuiciji većine ljudi, jer uključuje pravni pojam pod nazivom „pravna fikcija“, koji im je nepoznat. Dakle, što je pravna opća zabluda?

Najbolji način da se shvati pravna opća zabluda jest analizirati činjenice iz perspektive samog zakona, a ne pojedinačnog pokornika. Kad se primjenjuje koncept pravne opće zablude, uopće nije bitno što g. Ivić zna ili vjeruje. Bitno je jedino odrediti da li postoji činjenična situacija koja služi kao okidač pravne opće zablude. Ako takva činjenična situacija postoji, tada postoji pravna opća zabluda i Crkva nadopunja jurisdikciju. Stvar je toliko jednostavna. Dakle, koje činjenične situacije pokreću pravnu opću zabludu?

Rječnik moralne teologije (Dictionary of Moral Theology) iz 1962. kaže sljedeće o pravnoj općoj zabludi: „(Opća zabluda) se naziva zabludom o pravu kad proizlazi ili može proizići iz činjenice koja je po sebi takva da bi odvela mnoge ljude u zabludu, čak ako u stvarnosti i nitko nije u zabludi. Danas se općenito smatra (i takvo se tumačenje može smatrati sigurnim) da je zabluda o pravu dovoljan uvjet dopunske jurisdikcije“ [3]. Komentar kanona 144. napisan 1983., kaže sljedeće o pravnoj općoj zabludi: „... nužno je da zabluda ima uporište u javnoj činjenici, čvrstoj i pouzdanoj, koja je u stanju proizvesti takvu zabludu, i da primjena nadopune može imati djelokrug za opći interes i dobrobit. Ovo ima osobitu primjenu na uobičajene ovlasti ispovijedanja“ [4].

P. Ramond Angels iz FSSPX-a u svojoj kanonskoj studiji o valjanosti ispovijedi i ženidbe u FSSPX-u dobro sažima definiciju pravne opće zablude [5]. Kaže sljedeće:

Zabluda u pravu sastoji se u ČINJENICI čija je narav dovoljna da može prouzročiti zabludu u zajednici, čak i ako nitko u zajednici nije doista u zabludi o nedostatku jurisdikcije kod onoga koji djeluje. To nije činjenična zabluda, nego pravna fikcija: interpretativna zabluda, činjenica koja mnoge BI ODVELA po svojoj naravi u stvarnu zabludu. To praktično znači da ako svećenik bez jurisdikcije za ispovijedanje sjedi u ispovjedaonici ili stavi ljubičastu štolu pokazujući da je spreman za ispovijedati, Crkva će nadopuniti njegov nedostatak jurisdikcije za svako odrješenje koje on podijeli.

Da ne pomislite da je p. Angels pristran u svojoj definiciji, Novi komentar zakonika kanonskog prava (New Commentary on the Code of Canon Law) u izdanju Paulist Pressa (ne baš tradicionalističke publikacije) kaže sljedeće:

Iako kanon [144] pretpostavlja postojanje opće zablude, mogu nastati okolnosti kada bi opća zabluda mogla nastati, primjerice kad svećenik nema ovlasti ispovijedati, ali uđe u ispovjedaonicu jer se mnogo ljudi želi ispovjediti, a on je uvjeren da će u danoj situaciji ljudi misliti da on ima jurisdikciju. U takvim situacijama Crkva će nadopuniti ovu ovlast. [6]

Novi komentar je također jasan oko toga da nitko ne mora biti u zabludi da bi jurisdikcija bila nadopunjena:

Također nije nužno da određeni broj ljudi stvarno upadne u zabludu, jer Crkva nadopunja ovlasti kada bi, objektivno govoreći, razumne osobe mogle upasti u zabludu.[7]

Ovo potvrđuje Praktični komentar Zakonika kanonskog prava (Practical Commentary on the Code of Canon Law) iz 1962: „Činjenica da osoba zna da svećenik nema jurisdikciju, ne poništava valjanost svećenikovih čina ako se po općoj zabludi vjeruje da on ima jurisdikciju" [8].

Dakle, što ovo znači? To znači da ako svećenik Bratstva stvori situaciju koja bi općenito ljude navela da povjeruju da on ima jurisdikciju za ispovijedanje, sama Crkva će nadopuniti jurisdikciju za svaku ispovijed, bez obzira na to da li svaki pojedinačni pokornik koji se ispovijeda zna da svećenik nema redovnu delegiranu jurisdikciju (ovlasti). Tako, u našem ranijem hipotetskom primjeru, p. Horvat iz FSSPX-a se nalazi u ispovjedaonici čekajući čuti ispovijedi u crkvi pod imenom „rimokatolička crkva sv. Ivana“. To očito stvara činjeničnu situaciju kakvu predviđa kanonsko pravu, koja pokreće dopunsku jurisdikciju zahvaljujući općoj zabludi o pravu. Razumni ljudi, poput g. Ivića, bili bi u ovoj situaciji navedeni vjerovati da p. Horvat ima dozvolu od Crkve da podjeljuje odrješenja. No, čak kad bi g. Ivić i znao da p. Horvat nema ovlasti, p. Horvat bi ga i dalje valjano odriješio jer sama narav da je u ispovjedaonici svećenik koji je spreman ispovijedati, pokreće opću zabludu o pravu. Primijetite da je ovo „pravna zabluda“. To je zabluda koju pravo pretpostavlja čak ako i nema stvarne zablude. Kao što kaže p. Angels:

U crkvama Bratstva Sv. Pija X, školama, misnim centrima, ljetnim kampovima i izvanrednim skupovima prigodom hodočašća, obredima ređenja i sličnim slučajevima, dovoljno je da svećenik sjedi u ispovjedaonici, stavi ljubičastu štolu ili dade neki vanjski javni znak koji će vjernici prepoznati kao naznaku da je spreman ispovijedati skupinu ljudi, kako bi nastala opća zabluda barem de iure. U mnogim ustanovljenim crkvama opća zabluda će postojati de facto.

Svećenik u takvim uvjetima će VALJANO podijeliti vjerniku odrješenje na temelju kanona 209, u novom Zakoniku kanona 144.


Pozitivna i vjerojatna sumnja

Osim opće zablude o činjenici i pravu, kanon 144 navodi i dodatne situacija u kojima Crkva dopunjuje jurisdikciju za ispovijedanje. Kanon 144 kaže: „... u pozitivnoj i vjerojatnoj sumnji, kako pravnoj tako i činjeničnoj, Crkva dopunja izvršnu vlast upravljanja [jurisdikciju] i za izvanjsko i za unutrašnje područje“. Što je, dakle, pozitivna ili vjerojatna sumnja?

Praktični komentar Zakonika kanonskog prava (Practical Commentary on the Code of Canon Law) iz 1962. kaže:

Općenito govoreći, negativna sumnja znači da osoba nema razloga koji bi poslužio kao osnova za odluku o nekom pitanju, te je jednaka neznanju o tom pitanju. Pozitivna sumnja znači da osoba ima dobar razlog odlučiti o pitanju na jedan način, ali da postoji i razlog u korist suprotne odluke o tom pitanju. Na primjer, razlozi za i protiv postojanja jurisdikcije u određenim slučajevima stvaraju pozitivnu sumnju; a ako su razlozi na objema stranama takve težine da stvaraju bona fide dvojbu, Crkva dopunja jurisdikciju, čak ako ju osoba i ne posjeduje. [10]

Ovaj dio kanona podiže ulog za one koji bi samopouzdano proglasili ispovijedi Bratstva nevaljanima. Jer čak i kad bi našli neke razloge u korist teze da jurisdikcija nije nadopunjena u slučaju ispovijedi Bratstva, ti bi razlozi morali biti toliko uvjerljivi da potpuno ponište svaki dobar razlog na drugoj strani. Ako postoje dobri razlozi na objema stranama, onda postoji zbiljska dvojba. U takvom slučaju, Crkva, prepoznajući da je njen najviši zakon spasenje duša, nadopunila bi jurisdikciju da osigura da su odrješenja valjana.


Pravo vjernika na sakramente

Kanon 1335 kaže:

Ako cenzura zabranjuje da se slave sakramenti ili blagoslovine ili da se obavljaju čini upravljanja, zabrana se obustavlja kad god je to potrebno za utjehu vjernika koji su u smrtnoj pogibelji; ali, ako unaprijed izrečena cenzura nije proglašena, zabrana se osim toga obustavlja kad god vjernik traži sakrament ili blagoslovinu ili čin upravljanja; to pak može dopušteno tražiti zbog bilo kojeg opravdanog razloga.

Uz najgoru pretpostavku, da su svećenici Bratstva trenutno pod proglašenom unaprijed izrečenom (automatskom) cenzurom, bi li oni mogli valjano odrješivati ako bi vjernik od njih zatražio sakrament pokore? Novi komentar zakonika kanonskog prava (New Commentary on the Code of Cannon Law) odgovara da bi odrješenja bila valjana.

Klerik podvrgnut unaprijed izrečenoj ili izreci prepuštenoj cenzuri ne smije služiti vjernicima izvan smrtne opasnosti, bilo da oni legitimno traže sakrament, blagoslovinu, ili čin upravljanja. Ako to pokuša učiniti, čini vlasti reda su valjani ali nedopušteni [11].

Dakle, svaki katolik koji zatraži ispovijed od svećenika Bratstva primit će valjano odrješenje. Međutim, ako bi spomenuti svećenik bio pod proglašenom cenzurom, tada bi njegov odgovor na zahtjev vjernika bio nedopušten čin sa svećenikove strane. Treba primijetiti da FSSPX vjeruje da njegovi svećenici, iz različitih razloga, trenutno nisu ni pod kakvom valjanom cenzurom. No čak kad bi i bili, p. Angels tvrdi da nijedna cenzura nikada nije bila proglašena u kanonskom smislu, i stoga bi svećenik Bratstva u ovoj situaciji i dalje djelovao valjano i dopušteno. Neovisno o Vašem mišljenju o ovom pitanju, ovdje je relevantno to da pod kanonskim zakonom vjernik koji zatraži ispovijed od svećenika Bratstva prima valjano odrješenje.



Izvor: The Remnant Newspaper


[1] http://www.vatican.va/archive/ENG1104/__P70.HTM
[2]  Laik ni pod kojim uvjetom ne može dati valjano odrješenje u ispovijedi.
[3] Pugliese, u; Palazzini, Dictionary of Moral Theology, 1962, članak Jurisdiction, Supplied: the Church supplies jurisdiction in a case of common error. Citat prema p. Ramon Angles,  FSSPX, u svojoj kanonskoj studiji, “The Validity of Confessions and Marriages
in the chapels of the Society of St. Pius X”,                 http://www.ireland.sspx.net/miscellaneous/validity%20confessions%20&%20marriages/code/2.htm. P. Angles također citira mnogo više primjera komentatora kanonskog prava koji potvrđuju taj pojam u njegovoj studiji.
[4] Lombardía, Código de Derecho Canónico, 1983.         Citat prema: p. Angles at http://www.ireland.sspx.net/miscellaneous/validity%20confessions%20&%20marriages/code/2.htm
[5] http://www.ireland.sspx.net/miscellaneous/validity%20confessions%20&%20marriages/code/2.htm
[6] New Commentary on the Code of Canon Law, edited by John P. Beal, James A. Coriden and Thomas Joseph Green, Paulist Press, 2000., str. 193.
[7]         Isto.
[8] Woywood, A practical commentary on the Code of Canon Law, 1962., 101. str.
[9] http://www.ireland.sspx.net/miscellaneous/validity%20confessions%20&%20marriages/code/2.htm
[10] Woywood-Smith, A Practical Commentary on the Code of Canon Law, 1962, # 162. Citat prema: p. Angles, http://www.ireland.sspx.net/miscellaneous/validity%20confessions%20&%20marriages/code/3.htm.
[11] New Commentary on the Code of Canon Law, edited by John P. Beal, James A. Coriden and Thomas Joseph Green, Paulist Press, 2000., 1567. str.

Arhiva bloga

Glasnik: