ponedjeljak, 3. ožujka 2014.

Modernistička i neokonzervativna glavinjanja



Pojam „katolički“ odnosi se na sve zemlje, sve krajeve svijeta. To kazuje i samo značenje riječi - sveopći, univerzalan. Isto se tako taj pojam odnosi i na druge epohe. Sveti nam Ivan apostol u posljednjoj knjizi Novoga zavjeta rječito zbori o univerzalnoj vrijednosti Isusa Krista i njegove jedne i jedine Crkve i svih naroda i plemena povijesti koji se klanjaju zaklanom Jaganjcu.

Uvođenjem novog Obreda i prodorom zlosretne nouvelle théologie prekinuta je veza s poviješću. Stvorena je averzija prema cijeloj prošlosti Crkve - svoje vlastite Crkve, a štivom prosječnog katolika i katoličkog povjesničara, obvezatnim štivom katoličkih svećeničkih kandidata postale su sve crne legende o Katoličkoj Crkvi, predkoncilskim papama, svecima, čak i o samom Gospodinu.

Sve te legende, nastale u glavama mrzitelja katoličanstva, nikada nisu dovoljno ispitane, nikada dovoljno potkrijepljene stvarnim, valjanim dokazima, ali danas itekako utječu na razmišljanje prosječnog katolika koji je sada više nego ikad - zbunjen.

Staro, predkoncilsko, rigidno, zaostalo – pojmovi su koji se povezuju s cijelom poviješću Katoličke Crkve.

Pokušaji rješavanja posvudašnje krize hermeneutikom kontinuiteta, još od sedamdesetih, nisu polučili željene rezultate: Koncil, nova liturgija i sve metastaze nouvelle théologie pokazuju posljedice velike rupture koja je u pokoncilsko vrijeme posve zagospodarila strukturama. Čak i kada se pokušavalo s najviših razina, rezultati su bili neznatni. Dolaskom „posthermeneutičkog pape“ sve je palo u vodu. O hermeneutici kontinuiteta nitko više i ne govori.

U sedamdesetima se oko nadbiskupa Lefebvrea oformio pokret koji se - u duhu crkvene Tradicije, naputaka papa posljednjih desetljeća te zahvaljujući Nadbiskupovom velikom iskustvu gotovo polustoljetnog služenja Crkvi, na svim razinama: od misionara u grmlju, do apostolskog delegata, nadbiskupa, koncilskog oca, potom generala spiritanaca - snažno odupro uništenju Crkve.

Nastao je jak i plodan pokret koji je ubrzo morao izazvati strašne reakcije modernista. Nakon svih Koncila bilo je trzavica: uvijek su suspendirani i ekskomunicirani heretici. Ovaj su put samo najbučniji heretici blago kažnjavani, suspendirani su oni koji se drže crkvenog nauka i poštuju njezinu Tradiciju. Velik uspjeh modernista i liberala, dakako! Upravo ono čega su se pribojavali veliki pape prije Koncila.

Danas je jasno da u tradicionalnim krugovima katoličanstvo istinski živi: tradicionalni pokret nije samo rasprostranjen po cijelom svijetu, u gotovo svakom narodu i kulturi, nego je preko stare liturgije, gregorijanskog korala i tomističkog razmišljanja i inače zdravog, istinskog katoličkog razmišljanja ostala živa veza s prošlošću, sa svim crkvenim epohama, na koje se ne primjenjuju crne legende i o kojima se ne govori jezikom neprijatelja Crkve.

Upravo ova povezanost sa svim epohama te osjećaj malenosti u usporedbi s velikanima Crkve: a to su sveci, crkveni oci, srednjovjekovni utemeljitelji redova, mistici – omogućuje tradicionalnim svećenicima i teolozima zadržati zdrav razum i jasno katoličko razmišljanje jer liberalna bahatost i opijenost današnjim vremenom zasljepljuje, zamagljuje pogled, a time su i rezultati teološkog promišljanja oskudni. Izloženost modama, trendovima i pritiscima raznoraznih moćnika puno veća.

Modernisti tradicionaliste i Tradiciju Crkve napadaju izravno. Ne uspijevaju sačuvati mir duha i hiniti: pokažu uvijek svoje lice. Najdraže su im ekskomunikacije, suspenzije, zabrane i protjerivanja. I to baš oni koji se najviše zalažu da se sve ovo prema krivovjercima, raskolnicima, nevjernicima i javnim grješnicima ublaži ili posve dokine. Kojeg li paradoksa!

No, nije li to tipična liberalna maksima: Sloboda za sve, osim za neprijatelje slobode! Ovdje se praštaju „greškice“: svakom se tradicionalistu odmah smije reći da je i raskolnik i krivovjerac i neposlušan…No mercy!

Nakon suspenzija, ekskomunikacija, protjerivanja, kleveta, tradicionalni je pokret dobio mjesto u izgnanstvu. Postojano se širi i napreduje. Modernisti mu sada malo mogu nauditi.

Jasno, tu nastaje novi problem. Onamo kamo ne mogu doprijeti modernisti, dolazi njihova produžena ruka: neokonzervativci.

Čudan je to neki pokret, pomalo morbidan. Otpočetka ih modernisti ne vole. Proganjaju ih gdje god stignu.

Neokonzervativci o sebi imaju visoko mišljenje: da Crkvu brane od liberala, masona, nevjernika i svih ostalih opasnosti. Sebe nazivaju samo: katolicima. Lijep dokaz o stanju duha. Ali ova nepovezanost e ostalim epohama crkvene prošlosti, vezanost za sve pokoncilsko razlogom je za brigu.

Možda bismo ih ispravno trebali nazvati: polukonzervativnima. Ako se pravovjerje po svojoj naravi može nazvati konzervativnim, onda im taj pridjev nikako ne odgovara.

Istina je da čuvaju ponešto od Tradicije i da ne reagiraju toliko burno na tradicionalnu sv. Misu, osobito nakon motuproprija „Summorum Pontificum“. Istina je da i sami gdjegdje njeguju gregorijanski koral te ne uništavaju sve one običaje, tradicije i molitve koje su preživjele iz predkoncilskog vremena. Tako da pokoji tradicionalist pomisli da su nam oni bliski.

Zabrinjavajući je pak neokonzervativni pogled na crkveno Učiteljstvo: o prvenstvu i nezabludivosti Rimskog Prvosvećenika, Svetog Oca, Pape imamo jasno definirane istine na Prvom vatikanskom saboru. Te su istine de fide, jasne su. Glava je Katoličke Crkve Papa. Znamo u kojim je situacijama nezabludiv, znamo da smo mu dugujemo poslušnost. K tome, Svetoga Oca treba voljeti i poštovati, moliti se za njega i u javnosti mu odavati počast.

No, opet, i u dokumentima I. vatikanskog sabora jasno stoji da Petrovim nasljednicima nije obećan Duh Sveti kako bi naviještali novi nauk. Dužnost papa je uz pomoć Duha Svetoga sveto čuvati i vjerno iznositi objavu, poklad vjere koji smo primili od apostola.

Za neokonzervativce ovaj dio nije bitan. Oni vjeruju u živo Učiteljstvo, slobodno u fabriciranju istine, posve neovisno od crkvene Tradicije. Tradicija doduše ima neko mjesto u životu Crkve, ali samo reinterpretirana i nikada cjelovita.

Prenaglašava se nezabludivost, katkad se stječe dojam da se stvara aura nepogrješivosti osobe kao kod poganskih naroda. Ova niska udvornost i papolatrijska glavinjanja onemogućuju zdravo razmišljanje i snažno utječu na ispravan odnos sredstava i cilja: a cilj je naš Gospodin, Isus Krist!

Ni o kakvim se odlukama Učiteljstva ne smije razmišljati: sve je dobro, odlično, najbolje za naše vrijeme. Pa čak i posve proturječne izjave i odluke pape Bendikta XVI. i pape Franje također bi se trebale odmah prihvatiti na koljenima…

Napomenimo da se ipak odluke pape Benedikta, i kod nas i drugdje po svijetu, i nisu prihvaćale na koljenima. Nismo vidjeli neokonzervativce na slave staru Misu, da mijenjaju riječi pro multis. Dakle, ipak je riječ o opravdavanju novotarija koje pokoncilski pape uvode. Kad je riječ o povratku Tradiciji, onda ne vlada toliki entuzijazam, nego čista Realpolitik.

Uz ovaj nekatolički pogled na ulogu crkvenog Učiteljstva za neokonzervativce je tipičan moralni rigorizam, zbog čega ih gdjekoji prosječan katolik drži pravim katolicima. No opet, taj moralni rigorizam spojen s liturgijskim voluntarizmom, sa stalnim popuštanjima na polju liturgije, ali sve više i teologije, stvara nekakva nejestiva učenja koja jedino sami neokonzervativci mogu razumjeti. Stoga je njihova komunikacija s ostalim katolicima uglavnom napadačka, živčana i bahata. Opasno su „nemuzični“ i blago zaudaraju po sektaštvu.

Zanimljiva je jedna činjenica: kad nas tradicionaliste modernisti i neprijatelji Crkve počnu proglašavati farizejima, oholicima, opasnim i retrogradnim tipovima, mrziteljima napretka, tolerancije i suživota, homofobima, mizantropima, islamofobima, klerofašistima, neposlušnima, šljamom, ološem i delinkventima, neokonzervativci će se ili priključiti napadačima ili postrance nijemo stajati, pilatovski perući ruke.

Samo onda kada ne postoji opasnost od širenja tradicionalnog pokreta, izustit će pokoju pozitivnu riječ o Tradiciji, staroj Misi, gregorijanskom koralu ili će otvoreno napasti duh Koncila ili zapadnoeuropske biskupske konferencije.


Zanimljivo je da mnogi od njih nazoče staroj Misi, a onda i nakon toga odlučno zastupaju kako je novi obred divan, a stari obred eventualno ravan novomu, odnosno kako postoje svećenici koji novi obred dostojanstveno celebriraju (a to su uvijek duhovnici neokonzervativnih skupina). Međutim, sveta Misna Žrtva nije neka svećenikova privatna pobožnost koja ovisi o njegovim darovima – to je najizvrsnija molitva, kult Crkve koji mora izražavati vjeru Crkve. Odlučujuće je dostojanstvo obreda i ižarivanje dogmi katoličke vjere, a ne svećenikova osobnost. Kod dolaska na svetu Misu ne priklanjamo se svećenikovoj duhovnosti - franjevačkoj, karmelskoj, monaškoj itd., nego želimo predstavnika Crkve koji u obredu vrši i predstavlja službeni kult Crkve.

Da zaključimo: na naš tradicionalni pokret nasrnut će svakakve napasti. Možda se na modernistički napad najviše spremamo. To je vazda krvav pohod na Tradiciju, der Totale Krieg goebbelsovskog tipa.

Nasrnut će i sedisvakantisti. Brojno su maleni, nezanimljivi, nesposobni stvoriti bilo kakvu zajednicu ili pokret. Uglavnom su to (nerijetko nestabilni) pojedinci ili malene skupine koje se dijele i svađaju. Kao virusi se nastoje ubaciti u tradicionalne skupine i razoriti ih iznutra.

I, dakako, neće izostati napad neokonzervativaca na koji se manje spremamo jer su napadi podmukliji. Najprije drvljem i kamenjem, u svom bahatom, primitivnom stilu (kada bi barem tako nasrnuli na moderniste?!). Onda svojim teološko-filozofskim dociranjem. A onda naposljetku vrbovanjem: za svoje skupine neokonzervativcima su itekako potrebni tradicionalisti, ali „obraćeni tradicionalisti“. Oni su dobra lovina. Budući da neokonzervativci uglavnom ne služe staru Misu, a sam novi obred unosi liberalni duh, a mlađe generacije sve su dalje od naše vjere kako smo je odvajkada živjeli, postoji pogibelj pada ulijevo. Netko treba držati i desno krilo, a sve je manje onih koji dolaze iz župa sa starim, pobožnim župnicima ili časnim sestrama koji su ih naučili istinskom (dobrim dijelom predkoncilskom) katoličanstvu. Na ovom permanentnom klizištu, itekako dobro dođu mladi ljudi koji su bili u kontaktu s Tradicijom i koji su djelomično prozreli modernizam. To su pravi trofeji. Oni služe popravljanju sve više narušene unutarnje dinamike ovih inače hermetički zatvorenih skupina. Dobivaju časno mjesto, zanimljivi su, drži ih se pobožnima i učenima. Povjeravaju im se dužnosti, često su u centru pažnje. Ovo je itekako velika napast, osobito za one tradicionaliste koji su tašti, svojeglavi i nedovoljno ušli u tradicionalnu duhovnost. Opet se za par srebrnjaka prodaje blago katoličke Tradicije i pada se u zamku hegelijanstva koje je inače tipično za upravljanje pokoncilskim strukturama i zajednicama: teza+antiteza=sinteza. A to je daleko od katoličkog traženja istine, a da ne govorimo o časnom pozivu obrane naše svete vjere, Crkve i Tradicije.


Biti tradicionalist trenutačno je najveća čast u svetoj Crkvi, ali i najpotrebnija stvar u Crkvi u Hrvata. Da će na svakog tradicionalista nasrnuti svakojake napasti, kao na sv. Antuna Opata, logična je stvar, no ljepotu tradicionalnog katoličkog života, molitve i liturgije nikakva blaga ovoga svijeta ne mogu platiti.
 

Jedan vjernik