Christus Rex

I. nedjelja došašća


Današnjom nedjeljom započinjemo novu crkvenu godinu. Svaka crkvena godina utjelovljuje u sebi sva otajstva naše vjere, prikazuje nam čitav Isusov život i povijest Božjeg plana spasenja. Crkva nas vodi kroz čitavu povijest, od samih početaka – vremena prije Krista, zatim kroz njegov život, život prve Crkve, do razmatranja onih konačnih stvari, drugog Kristovog dolaska i posljednjeg suda. Tako ovo vrijeme – razdoblje adventa, upućuje nas ponajprije na promatranje onog razdoblja, koje je prethodilo Kristovom dolasku na ovaj svijet. Upućuje nas da razmotrimo svu onu duboku čežnju kojom su nebrojene generacije od Adama žudile za Otkupiteljem. Tisuće godina nakon čovjekovog pada, trajalo je to dugo iščekivanje, i želimo se danas u duhu povezati sa svim našim precima, čitavim ljudskim rodom, a posebno odabranim narodom, koji je iščekivao svoje otkupljenje.


Kao što nam je poznato, naši prvi preci, praroditelji, nisi ostali vjerni pozivu koji su primili od Boga. Sagriješili su i izgubili milost Božju, ali Bog ih ipak nije ostavio bespomoćnima. Obećao im je Spasitelja, koji će satrti glavu zmaju – sotoni, i osloboditi ih od grijeha. Tu počinje jedna velika drama. Jedno dugo, teško, mučno iščekivanje za koje nitko nije znao, kada će se ispuniti. Predočimo si najprije, dragi vjernici, duljinu, trajanje tog iščekivanja. Tisuće godina! Koliko mi sami znamo biti nestrpljivi, kada nešto trebamo čekati, a ne znamo koliko će to trajati. Primjerice, kada imamo pred sobom dugačak red koji se sporo pomiče, kada čekamo prijevoz za koji ne znamo, koliko će kasniti. A to su sve male, prema vječnosti potpuno neznatne stvari. A ljudski rod nije znao, koliko će trajati to čekanje. Rečeno mu je, da će obećani Spasitelj doći, ali nisu znali, kada, za koje vrijeme će to biti. Nakon prvog navještaja koji su primili naši roditelji, Bog se više puta objavljivao preko proroka, davao jasnije upute kakav će biti taj obećani Spasitelj, ali nije kazao kada će točno on doći. Pobuđivao je u ljudima nadu, ali ih je ostavio u iščekivanju.


I to je druga točka o kojoj danas želimo razmišljati – kroz koja su sve razdoblja, kroz koje povijesne prilike morali naši preci proći. Nakon stvaranja, ljudski se rad umnožio, napučio zemlju, ali nije hodio Božjim putovima. Po zemlji se raširilo bezakonje, tako da je Bog odlučio ljudski rod kazniti. Ostao je samo jedan pravedni čovjek – Noa, čiju je porodicu Bog odabrao, da bi je spasio od potopa i po njoj načinio novi narod. Potom je Bog svoja obećanja povjerio Abrahamu. Obećao mu je, da će iz njegovog potomstva nastati odabrani narod, iz kojeg će doći Spasitelj. Potom je utvrđivao svoj savez s Izakom, Jakovom, i kad se taj odabrani narod nastanio u Egiptu, i zapao u ropstvo, opet će podići jednog vođu - Mojsija, koji će narod izvesti iz ropstva, i uvesti u obećanu zemlju. Bog je sa svojim narodom sklopio čvrsti savez, dao mu je svoj Zakon po kojemu je trebao živjeti, i tu je već Božji plan spasenja postao puno jasniji, očitiji. I nakon svih čudesnih, veličanstvenih djela koje je Gospodin izveo, nakon što je narod izveo iz Egipta preko Crvenog mora, dao mu pobjedu protiv brojnih neprijatelja, što ih je na čudesan način hranio, narod je opet sumnjao, vrlo brzo zaboravljao Božja dobročinstva, i živio kao da Boga nema. Zato im je Gospodin slao opomene – kazne, po kojima je želio narodu vratiti svijest o svojoj svemoći, da je on jedini Bog i Gospodin. Koliko su puta oni zašli na put bezakonja, idolopoklonstva – klanjali se tuđim bogovima zbog čega ih je Gospodin predao u ruke njihovim neprijateljima. Izraelski je narod upao u dva velika progonstva – asirsko i babilonsko. U 8. st. Asirci su usvojili Sjeverno kraljevstvo, a u 6. stoljeću prije Krista Babilonci su na strašan način razorili Jeruzalem i njegov veličanstveni hram. Činilo se da je tada sve izgubljeno, međutim, Gospodin je opet obećao da će podići i obnoviti svoj narod. I zaista, nakon teškog ropstva koje su Izraelci podnijeli u Babilonu, Bog je svojom providnošću oslobodio narod i poveo ga u ponovnu izgradnju države i hrama. Nakon toga izraelski je narod živio manje ili više vjerno Gospodinu – nisi se odavali grijesima koje su činili njihovi preci, ali i dalje u velikoj neizvjesnosti, kada će obećani Spasitelj doći. Kroz čitavu ovu povijest Bog im je slao proroke, koji su imali vrlo težak zadatak – često i opominjati narod zbog njihovih grijeha, naviještati skoru Božju kaznu, te su mnogi od njih doživjeli nesretnu sudbinu – bili odbačeni od svog naroda. Oni su navijestili, kakav će biti taj obećani Spasitelj – iz čijeg će potomstva izaći, gdje i kako će se roditi, koja će djela činiti, kako će ga njegov narod primiti, i na koji način će izvršiti svoje otkupiteljsko djelo. I u trenutku kada to nitko nije znao, posve neprimjetno, on se utjelovio i došao na ovaj svijet. Stoga se pokušajmo uživjeti u jedan od tih povijesnih trenutaka. Razmotrimo kako je teško bilo sačuvati nadu u obećanog Spasitelja u trenucima kada je gotovo čitav narod otpao od Boga, kada su se klanjali idolima – lažnim bogovima, kada su doživjeli strašnu kaznu za svoje grijehe - kada su neprijatelji uništili njihove gradove, odveli narod u ropstvo. Oni koji su ostali vjerni Gospodinu, zasigurno su si postavljali pitanja: zašto se sve te strašne stvari događaju, kako je Bog to mogao dopustiti; da li je on, na kraju krajeva, još uvijek sa svojim narodom? Kako je teško bilo u tim trenucima, kada se činilo da je sve propalo, sačuvati tu nadu. I zaista, Gospodin je ostao vjeran svojim obećanjima, i u pravi trenutak, izvršio je sve ono, što su toliki naraštaji trebali iščekivati.


I kao treće, pokušajmo, dragi vjernici, primijeniti sve to na našu današnju situaciju. Mi znamo, da je Gospodin došao na ovaj svijet, da je umro na križu za nas, da bi nas otkupio od grijeha. To je temelj i sažetak naše vjere. Mi također, vjerujemo da je plod tog Isusovog otkupiteljskog djela Božje kraljevstvo – njegova Crkva, koju on vodi, da bi svojom milošću ljude priveo vječnom životu; da je on u njoj trajno prisutan. Ali usred toga, mi nosimo ljudsku narav, koja je slaba, koja često ne udovoljava onim zahtjevima, koji iz te vjere trebaju slijediti. I mi smo sami izloženi teškoćama kakve je izraelski narod doživljavao kroz svoju povijest. I danas, možemo reći, Božji narod doživljava ono isto, kroz što je prolazio izraelski narod u starom zavjetu. I danas je sveti narod, obećana zemlja, razrušena – u nju su prodrli neprijatelji i nametnuli svoje običaje. U Crkvi su danas, što je strašno žalosno, na snazi one ideje i običaji, protiv kojih su se njezini pastiri – pape i biskupi, najodlučnije borili, ideje i običaji koje dolaze iz svijeta neprijateljskog prema Bogu, iz svijeta koji nema onu vjeru, koju je sam Gospodin objavio. I svatko tko želi ostati vjeran Božjem pozivu, doživjet će progonstvo. Vidimo kakve se strašne stvari događaju u posljednje vrijeme – kako se oni biskupi i kardinali odani katoličkoj vjeri smjenjuju, i na njihovo mjesto postavljaju progresivisti, revolucionari. Kriza Crkve se sve više produbljuje i samo po sebi javlja se napast, da izgubimo nadu, da upadnemo u očaj. Već gotovo pola stoljeća, nalazimo se u takvom izvanrednom stanju. I svatko si postavlja pitanje: kada će doći kraj? Kada ćemo doživjeti taj Gospodinov pohod – da oslobodi svoj narod od ove teške pošasti koju on mora trpjeti? Kada ćemo doživjeti, da će doći jedan tradicionalni papa, koji će ukinuti sve novotarije koje razaraju vjeru, i ponovno uspostaviti liturgiju Crkve i njezin nauk, u svoj njezinoj snazi i sjaju? Kada će taj trenutak doći, nije nam poznato. Ali ono što znamo, jest da bezakonje ne dolazi od Boga, da je to jedna nesreća, koju trebamo trpjeti – zbog razloga koji su poznati samo Božjoj providnosti. Znamo, obećamo nam je, da će Gospodin obnoviti ruševine svog naroda, i da će se njegov narod ponovno radovati. Upravo to je poruka ovog adventskog vremena. Ono nas potiče na nadu, da u svim teškoćama i mukama ovog života, obnovimo u nama radosno iščekivanje Gospodnjeg dolaska. Kao jamstvo tog dolaska, stoji nam Njegova Majka. Ona je u Fatimi obećala, da će njezino Bezgrešno Srce na kraju trijumfirati. Njezino je Srce donijelo na svijet Sina Božjega, ono će pružiti i njegovu prisutnost, njegov mir i božansko kraljevstvo ovome svijetu u svim njegovim tjeskobama. Živimo uvijek u toj nadi iščekujući trenutak kada će nas pohoditi njegov blagoslov. Amen.


vlč. Marko Tilošanec

Arhiva bloga

Glasnik: