srijeda, 30. travnja 2014.

Nove kanonizacije - priopćenje za tisak

Prenosimo priopćenje za tisak Talijanskog distrikta Bratstva sv. Pija X. uoči kanonizacije pape Ivana XXIII. i Ivana Pavla II.:
Svećeničko je bratstvo sv. Pija X. već u vrijeme proglašenja blaženim Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. izreklo teške i dokumentirane pridržaje o djelu ove dvojice papa, predočujući ih samim crkvenim vlastima. Sada papa Franjo želi pristupiti „kanonizaciji“ ove dvojice papa. Iscrpnije studije [1] o tome kako su posljednji pape redefinirali svetost i njihovi sami čini dopuštaju nam opravdano sumnjati da nove kanonizacije uživaju isti autoritet i vrijednost kao stare, sačuvavši pak to ime.
Poradi toga se nijedan katolik ne može osjećati obvezanim činom pape Franje, ostaje, štoviše, dužnost osude čina Ivana Pavla II. koji idu u protivnom smjeru u odnosu na ono što su učinili istinski kanonizirani sveci.[2]
Ne držimo mogućim da Crkva za uzor vjernicima predlaže posve proturječna držanja: to bi odgovaralo uništenju vjerodostojnosti. Kako bi se doista moglo kanonizirati nekoga tko je, umjesto da brani vjeru, pridonio njezinom uništenju u dušama, ulijevajući malo pomalo vjerski relativizam?

utorak, 29. travnja 2014.

Predavanje 27. travnja 2014. u Zagrebu: Crkvena kriza i Svećeničko bratstvo sv. Pija X.


Dragi prijatelji u Hrvatskoj,

I. Postoji li zbilja kriza u Crkvi?
Kada pogledamo vjerski život ovdje u Vašoj domovini, u iskušenju smo govoriti samo o nekoliko zloporaba i uzgrednih zastranjenja. Bacimo li pak pogled na druge zemlje, osobito na Zapadnu Europu i Sjevernu Ameriku, nastaje posve drukčija slika: Crkva se nalazi u dubokoj krizi koja ugrožava njezino postojanje u kojoj mi kao katolici samo zbog toga imamo čvrsto pouzdanje i nadu jer joj je sam Krist, utjelovljeni Bog i njezin Utemeljitelj, obećao vječni život: „Vrata paklena neće je nadvladati“ (Mt 16,18). Posljednji pape rječito svjedoče o ovoj krizi. Navedimo neke od njihovih izjava:

Pavao VI. kaže u prosincu 1969.: „Crkva danas prolazi vrijeme nemira. Neki se bave samokritikom, reklo bi se čak samouništenjem. To je snažan i složen unutarnji prevrat koji nitko nije očekivao nakon Koncila.“ Isti papa konstatira 29. lipnja 1972. godine da „ima dojam da je Sotonin dim ušao kroz neku pukotinu u hram Božji.“

Ivan Pavao II. piše 28.  lipnja 2003. u Ecclesia in Europa da „mnogi Europljani ostavljaju dojam da žive bez duhovnih korijena, kao nasljednici što su spiskali svoju baštinu, koju im je povijest namrla.(…) Među izraze i plodove te egzistencijalne tjeskobe posebno treba ubrojiti dramatično smanjenje nataliteta, opadanje zanimanja za svećenička zvanja i posvećeni život, teško donošenje životnih odluka, ako ne i posvemašnje odbijanje njihova donošenja, uključujući i brak.(…) današnja je Europa svjedok teške pojave obiteljskih kriza i gubljenja samog pojma obitelji. (…) U korijenu gubitka nade nalazi se pokušaj da se nametne antropologija bez Boga i bez Krista. Takvo je razmišljanje dovelo do poimanja čovjeka kao "apsolutnog središta stvarnosti, izvještačeno ga postavljajući na mjesto Boga i zaboravljajući da nije čovjek taj koji stvara Boga, nego je Bog onaj koji stvara čovjeka.(…) Europska kultura ostavlja dojam "tihog otpadništva" prezasićena čovjeka koji živi kao da Boga nema.
Kardinal Ratzinger, kasniji papa Benedikt XVI., u svojim razmatranjima Križnog puta na Veliki petak 2005. godine u devetoj postaji Crkvu uspoređuje s lađom koja pušta vodu na sve strane i koja tone.

Navedimo na koncu još i kardinal Šepera, negdašnjeg Pročelnika Kongregacije za nauk vjere: „Kriza Crkve jest kriza biskupa.“

Prije nego što počnemo tumačiti ovu krizu preko raznih činjenica i brojki, želimo ponajprije istražiti njezino podrijetlo.

Prvi susret s Misom svih vremena


Prenosimo svjedočanstvo urednika časopisa Nacija, koji smo dosad spominjali zbog kvalitetnih tekstova o nadbiskupu Lefebvreu i Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. Upravo su ovakva svjedočanstva malih, 'običnih' vjernika koji iskreno traže Boga i žele mu služiti, najbolji pokazatelj one milosne snage koju tradicionalna Misa ižaruje, i tako je, mimo svih teoloških argumentiranja, živi svjedok koji uvjerava i naposljetku, preobražava živote ljudi.



Često čujemo ljude koji su nečime oduševljeni, ali nismo u mogućnosti shvatiti njihovo oduševljenje. Razlog leži u tome što su to tuđa iskustva, a ne naša. Kada mi prijatelj priča o ljepotama Pariza, meni je teško shvatiti o čemu on to priča. Naime, nikada nisam bio u Parizu i koliko god on meni stotina svojih fotografija pokazivao i kolikim god žarom govorio o Parizu, meni je teško doživiti ljepotu o kojoj on priča. Da bih mogao provjeriti njegove impresije i to o čemu mi priča, trebao bih otići u Pariz i sam se uvjeriti. Do tada, ja mu mogu vjerovati, ali dok nemam iskustvo, ostajem zakinut za svoj doživljaj posjete Parizu.

Isto tako, onaj koji se cijeli život hrani po restoranima teško može shvatiti ljepotu bakine domaće kuhinje. Znao sam čuti ljude koji pričaju da su jeli dobar burek ili ćevape, ali to je još uvijek daleko od bogate trpeze nedjeljnog obiteljskog ručka gdje imate predjelo, juhu, glavno jelo, kolače… sve pripremljeno s velikom ljubavi i od domaćih namirnica. Oni koji znaju o čemu pričam jako dobro znaju da s takvim domaćim ručkom se ne može mjeriti ručak niti u jednom restoranu pa imao on i pedeset zvjezdica. Da ne uspoređujem domaći ručak s nekim brzim fast food restoranima.

Mnogo sam čuo o Tradicionalnoj latinskoj Misi. No, dok bih slušao te ljude kako skoro pa fanatično govore o nekakvoj “Misi svih vremena”, mislio sam se što je tim ljudima?! Pa Misa je Misa, o čemu oni to govore? Vrijeme ide naprijed i ne vidim razloga zašto su toliko zabrijali oko te Tradicionalne latinske Mise?!

ponedjeljak, 28. travnja 2014.

Propovijed p. Franza Schmidbergera (27. travnja 2014., Zagreb)



Dragi vjernici u Hrvatskoj,

osobita mi je radost da prvi put mogu posjetiti Vašu lijepu zemlju te smijem s Vama slaviti svetu Misu – Misu svih vremena. Zahvaljujem Vam da ste pristigli, neki do Vas prilično izdaleka, kako biste mogli sudjelovati u nekrvnoj Žrtvi našega Gospodina Isusa Krista u njezinom drevnom i časnom, plodonosnom obliku.

U čitanjima današnje nedjelje in Albis (Bijele nedjelje) govori nam apostol Ivan da naša vjera pobjeđuje svijet – svijet tehnike, prirodoznanstvenih izuma i tehničkog napretka; oni, doduše, po sebi nisu loši, ali su zavodljivi; još i puno više jednom svijetu punom materijalizma, punom bezboštva i nećudorednosti. Zašto je naša vjera pobjeda nad ovim svijetom? Jer je ona nadnaravna stvar koja može premještati gore, jer se pouzdaje u milost Božju koja je kadra preobraziti poganski svijet u kršćanski, jer samo jedna kap Krvi Kristove može spasiti duše svih vremena i svih krajeva od rana istočnoga grijeha i osobnih grijeha i posvećivati ih.

subota, 26. travnja 2014.

Otvoreno pismo zbunjenim katolicima



S radošću objavljujemo da je iz tiska izašao prijevod jednog od glavnih djela nadbiskupa Lefebvrea: Otvoreno pismo zbunjenim katolicima, koje je odsad dostupno na hrvatskom jeziku. Knjiga će se moći nabaviti kod sutrašnje Mise i predavanja, ili pak narudžbom na mail adresu našeg bloga (christusrexhrvatska(ET)gmail.com). Iz predgovora knjige:


Ova knjiga već u svom naslovu jasno navodi adresata. Čitatelj koji nije toliko upućen u problematiku aktualnog stanja u Crkvi postavit će si zato pitanje, tko je taj zbunjeni katolik? Kako nadbiskup Lefebvre navodi već u prvom poglavlju, sami postkoncilski pape priznali su u Crkvi postojanje ozbiljne zbunjenosti. Priznali su da postoje široko rasprostranjene stvari koje ugrožavaju vjeru katolika – krivovjerja, zablude, zlouporabe svoje službe od strane pastira i svećenika. To je činjenica koju će svatko već na svom primjeru moći ustanoviti jer se zasigurno bar ponegdje morao susresti s nečim čudnim, stranim, bilo u naučavanju crkvenih pastira bilo u bogoštovlju. No ta zbunjenost seže još dalje. Ona nas vodi dotle, da se suočimo s činjenicom kako onaj redovni život Crkve koji svugdje nalazimo – njezino naučavanje, propovijedanje, bogoštovlje, način postupanja, običaji, nekako ne možemo spojiti s onim životom koji ili poznajemo otprije Koncila, ili naprosto odstupa od onog trajnog mjerila Katoličke crkve, koji nalazimo izražen u dokumentima povijesnih crkvenih sabora, izjavama rimskih prvosvećenika, onoj nekadašnjoj latinskoj liturgiji, starim katekizmima i molitvenicima.


Nešto se očito promijenilo. Uočavamo da je onaj nadnaravni duh koji je prožimao sve ove vjekovne crkvene izvore, negdje naprosto nestao. U novim stvarima jednostavno ga ne možemo pronaći, već svugdje susrećemo samo jednu naturaliziranu atmosferu. A ipak, svjesni smo da to ne može biti mjerilo Katoličke crkve. Njezin cilj nije ovaj svijet, već je njezin cilj nebo. I ako nas sredstva koja nam se danas nude naprosto do tog cilja više izričito ne upućuju, i još više ako nam se ta sredstva žele nametnuti, što trebamo činiti? To je upravo stanja zbunjenosti s kojim se katolik danas suočava – da je u Crkvi nametnuto jedno usmjerenje koje nikako ne odgovora i drastično odstupa od onog vjekovnog katoličkog usmjerenja. Još više, da nas na to usmjerenje prisiljavaju oni isti autoriteti koji su postavljeni od samog Gospodina, i kojima dugujemo poslušnost. Stoga je katolik stavljen pred mučnu nužnost opredjeljenja: poslušnost autoritetima u razvodnjenoj, modernistički koncipiranoj religiji uz napuštanje vjekovne tradicije, ili pak stigma neposlušnosti autoritetima, uz pristajanje na katoličanstvo svih vjekova prožeto nadnaravnom vjerom? Na to pitanje odgovor nam želi dati čovjek, koji je kao bogoslov, svećenik, biskup, u svoj apostolski život usadio oboje: čist i nepomućen katolički nauk, koji je primio u samom središtu Crkve, kao i besprjekornu poslušnost i odanost crkvenim autoritetima, napose Kristovom namjesniku na zemlji. Čovjek koji je u onim kritičnim trenucima za svoje providonosno djelo, kada je morao donijeti tu odluku koja se stavlja pred svakog od nas, izgovorio riječi: radije bih dao da umrem nego da se moram suprotstaviti papi. Ali odluku je morao donijeti; a ona stoji i danas pred svakim od nas.

petak, 25. travnja 2014.

O nezabludivosti kanonizacija koje je izvršio papa Ivan Pavao II.


Jer, ja se doduše mogu prevariti, ali koliko se može pratiti razvoj koncilske Crkve od Koncila do danas, čini se da ovi pape, kao papa Pavao VI. i papa Ivan Pavao II. nisu htjeli zahtijevati svoju nezabludivost, ni na Koncilu, a niti kod onih mjera koje su slijedile nakon Koncila.

Rekao bih da su se na određeni način pribojavali misliti na nezabludivost jer u to nisu vjerovali: nisu vjerovali u nezabludivost. To je posve jednostavno promišljanje, nije potrebno dugo o tome razmišljati, osobito što se tiče Ivana Pavla II.: formacija Ivana Pavla II. obilježena je evolutivnom istinom, istinom koja se razvija; za njega ne postoji ustaljena istina, istina se mijenja s vremenom, sa stanjem znanosti, s razvojem humanističkih znanosti itd.; istina je živa, tako nam se kaže, i oni nas osuđuju jer ne prihvaćamo živu Tradiciju; živa Tradicija jest Tradicija koja se mijenja. Uzmite u obzir, dakle, da je njemu nemoguće, da je za njegovo razmišljanje nepojmljivo odrediti jednu istinu; nemoguće, on to ne može shvatiti: za njega vrijedi da istinu shvaća samo kao jedan život, život koji raste, koji se mijenja, koji se razvija, koji se usavršava itd.

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. - Misa i predavanje u Zagrebu

 

Da Hrvatska ostane katolička!




Sveta Misa po tradicionalnom rimskom obredu



Potom predavanje: ,,Kriza u Crkvi

i Svećeničko bratstvo sv. Pija X."




Celebrant i predavač: p. Franz Schmidberger,

rektor Bogoslovnog sjemeništa

Presvetog Srca Isusovog, Zaitzkofen (Njemačka)




Kada? Nedjelja, 27. travnja 2014., 9.30 h



Gdje? Zagreb, Hotel Palace,

Trg J. J. Strossmayera 10 (Zrinjevac)






 
 

Kriza Crkve i kršćanstva prema svjedočanstvu posljednjih papa

 

Pavao VI. je u prosincu 1969. kazao: „Crkva danas prolazi vrijeme nemira. Neki se bave samokritikom, reklo bi se čak samouništenjem. To je snažan i složen unutarnji prevrat koji nitko nije očekivao nakon Koncila“. Isti papa konstatira 29. lipnja 1972. godine da ima „dojam da je dim Sotonin kroz neku pukotinu ušao u hram Božji.“

utorak, 22. travnja 2014.

Svećeniče, gdje je tvoja Misa? (III.)


Jedan mladi poljski svećenik koji se prije više od godinu dana okrenuo tradicionalnoj Misnoj žrtvi, daje ovo potresno svjedočanstvo u pogledu tradicionalnog obreda i svojeg vlastitog obraćenja na nj:


,,Tu prvu Misu, takoreći moju drugu mladu Misu, služio sam na dan početka hodočašća u Econe. Bilo je to jedno nesvakidašnje iskustvo: Bog u središtu svete liturgije, duh klanjanja, prisutnost otajstvenoga, sakralnoga, svetost! Koje duhovno blago obreda, izraženo u riječima, gestama i znakovima! Istodobno sam shvatio kolosalnu razliku između katoličke Mise i Novus orda sa svojom desakralizacijom i banalnošću, sa svojim gubitkom poštovanja i klanjanja stvarnoj prisutnosti našeg Gospodina u Presvetom Sakramentu, gdje je sve usredotočeno na zajednicu, na narod. Kada sam sudjelovao kod svećeničkih ređenja u Econeu i Zaitzkofenu, primijetio sam, koje blago je katolicima oteto, kada je Misa svih vremena odbačena. Prije si nisam uopće mogao predstaviti, da se u katoličkoj liturgiji, koja se naziva tridentskom, nalazi tolika ljepota, tolika dubina, uzvišenost i strahopoštovanje."



(p. Franz Schmidberger, Theologie und Spiritualität des heiligen Meßopfers, Sarto Verlag, 2010., str. 45-46)

nedjelja, 20. travnja 2014.

Sretan Uskrs!



Svim čitateljima i posjetiteljima bloga – sretan i blagoslovljen Uskrs, uz preporuku, da posvetimo neko vrijeme razmatranju ovog najvažnijeg otajstva naše vjere, na najljepši način – pogledavši ovaj film uskršnje tradicionalne latinske Mise (koja nažalost danas mnogima nije bila dostupna), uz izvrstan komentar glasovitog Fultona Sheena.


Christus resurrexit – Alleluia!

petak, 18. travnja 2014.

,,Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!’’


 
Psihološki je osnovana i općenito valjana činjenica da ljudsko srce, kad se bliži smrt, upućuje riječi ljubavi onima koji su mu najbliži i najdraži. Zašto bi drukčije bilo sa Srcem sviju srdaca? Ako je Krist govorio po redu svima koje je najvećma ljubio, onda ćemo zacijelo u Njegove prve tri riječi upoznati redoslijed onih kojima je pripadala Njegova ljubav i naklonost. Prve su riječi bile upućene Njegovim neprijateljima: ,,Oče, oprosti im!’’. Drugu je rekao grešnicima: ,,Danas još bit ćeš sa mnom u raju’’. Treća riječ bijaše namijenjena svecima: ,,Ženo, evo ti sina’’. Neprijatelji, grešnici i sveci – tim redom ljubi i brine se božansko Srce.

Prisutni su napeto iščekivali Njegovu prvu riječ. Krvnici vjerovahu da će čuti krik, jer je kričao svaki koji je prije Njega bio pričvršćen na križna vješala. Seneka pripovijeda kako su razapeti proklinjali dan svoga rođenja, svoje krvnike i svoje matere te pljuvali dolje na ljude što su piljili u njih. Ciceron izvješćuje kako im se ponekad morao odrezati jezik da bi se dokončala gadna bogohuljenja. Zato su krvnici očekivali krik, a ne onaj vapaj što su ga uistinu čuli: takav su krik očekivali također pismoznanci i farizeji. Sigurni su bili da će On, koji je propovijedao: ,,Ljubite svoje neprijatelje’’, i: ,,Činite dobro onima koji vas mrze’’, zaboraviti to Evanđelje, pošto mu budu probite ruke i noge. Mislili su da će te užasne boli i smrtne muke pobijediti odluku što ju je možda stvorio da prividno sačuva mir. Svatko je očekivao da će Krist vikati, no nitko osim ono troje podno križa nije vjerovao da će čuti ove riječi. Poput mirisava drveta što kupa u miomirisu i samu sjekiru koja ga obara, to je veliko Srce na drvetu ljubavi izlilo iz svoje dubine poklik koji je više bio molitva, blaga, nježna, tiha molitva za oproštenje i otpuštenje: ,,Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine’’.

četvrtak, 17. travnja 2014.

Svećenička svetost


Razgovor s paterom Franzom Schmidbergerom, rektorom Bogoslovije Srca Isusovog


Jedan od najljepših dokumenata o katoličkom svećeništvu koji je ikada napisao jedan papa jest Apostolska pobudnica Haerent animo svetog Pija X.

Mjesečnik Mitteilungsblatt razgovarao je s rektorom Bogoslovije Srca Isusova u Zaitzkofenu, paterom Franzom Schmidbergerom, o ovome tekstu Učiteljstva, čije bi ponovno otkrivanje i primjena mogli nadvladati krizu klera.

Mitteilungsblatt: Što je bilo povodom za „pobudnicu“ Pija X.? Kako je podijeljena? Koje osnovne misli ima?

Pater Franz Schmidberger: Sveti je Pio X. 1908. slavio svoj zlatni svećenički jubilej i htio je poradi ovog konkretnog povoda svojim duhovnim sinovima u Crkvi prenijeti veliko blago svojih vlastitih iskustava kao svećenik i duhovnik. Međutim, puno mu je više bilo na srcu potaknuti ove sinove na svet život jer je pogledom sveca spoznao: obnova Crkve i kršćanstva vodi samo kroz put obnove katoličkog svećeništva. Stoga je odmah na početak svoje pobudnice stavio riječ svetog Pavla: „obnavljati se… duhom svoje pameti i obući novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine.“ (Ef 4, 23-24)

utorak, 15. travnja 2014.

Propovijed biskupa Alfonsa de Galarrete prigodom ređenja u bogosloviji Ecôneu (Švicarska), 29. lipnja 2011.



Ne smije se birati između vjere i ljubavi, valja ih obje prigrliti!



Preuzvišeni,

draga subraćo,

dragi ređenici.

draga braćo!


Evo nas okupljenih, još jednu godinu, u sjemeništu u Ecôneu, Matičnoj kući Svećeničkog bratstva svetog Pija X., kako bismo podijelili đakonat i svećeništvo, kako bismo izvršili ono što je poziv i misija Bratstva. Riječ je o prenošenju, čuvanju, življenju katoličkog svećeništva da bi se zajamčila vječnost vjere i Katoličke Crkve.

Svećenik je alter Christus, drugi Krist. On djeluje in persona Christi, u Kristovoj osobi. Posrijedi je dakle uistinu Kristovo svećeništvo među nama. Kristova nazočnost među nama. Svećenik jamči kontinuitet blagodati Utjelovljenja Našega Gospodina, njegova života, njegova nauka, njegove milosti, njegova Otkupljenja. A ovo je zbilja ono bitno. Usred ove krize – krize vjere, crkvene krize – očito je da se ne možemo povući na stranu, ignorirati situaciju u kojoj se nalazimo i osobito situaciju svete Crkve. Istini za volju, bitno se ništa ne mijenja. Za ono bitno nije ništa promijenjeno.

ponedjeljak, 14. travnja 2014.

Semper infideles (VI.)


Jasno je da obred, obično pogrešno shvaćen, i odnos prema njemu, već nekoliko desetljeća postaje prepoznatljivim znakom po kojemu se neke svrstava u napredne ili nazadne, konzervativne ili avangardne. Ipak, jedno se ne smije previdjeti: četrdesetak godina poslije koncilske konstitucije o liturgiji nije se dogodilo rastakanje obreda. Baš suprotno: obred je - u drukčijemu obliku od pretkoncilskoga - u teološkoj misli zadobio središnje mjesto, kao posrednik u razumijevanju kršćanskoga bogoštovlja.


Ponovno otkrivanje ili novi pristup, ma koliko bio ponavljan u akademskim krugovima, još uvijek nije postao očitost u sadašnjoj teološkoj svijesti koja je duboko vezana uz neoskolastička pitanja i tzv. novi ritualizam koji im se prilagođava. I obično je tako. Kada se danas čuje pojam obred ili ritus, spontano se pomišlja na ritualizam, ceremonijalizam, formalnost bez životnosti, izvanjskost bez srca. Zato je dobro navesti te negativnosti, kako bi se ponovno uspjela zahvatiti obrednost u temelju vjere.


U tome je segmentu Caselova Mysterien theologie upozorila da je nemoguće pojmovno dijeliti događaj od obreda, kao ni objektivno od subjektivnoga otkupljenja, odnosno ostvarenje i slavljenje otajstva.

Što vrijede sjajne riječi o krsnome umiranju grijehu i o suukopanosti, ako ne postoji snaga simbola vode, već je ona pretvorena u dogmatski valjano, ali liturgijski nerazumljivo dozirano kapanje na glavu novokrštenika.


Pretjerani prekid koji je izišao per excessum izvan okvira obredne maksimalne granice bio je karakterističan za liturgiju prije Drugoga vatikanskoga sabora i doživio je svoju protutežu u pretjeranosti per defectum.

nedjelja, 13. travnja 2014.

,,Poučavanje će nauka zašutjeti“!

 
U jednom vrlo lijepom tekstu oca Emmanulea Andréa koji je naslovljen La Sainte Eglise, autor govori o posljednjim vremenima Crkve i citirajući papu svetog Grgura Velikog, kaže: ,,[Crkva će biti] kao Job patnik, izložen podmuklim insinuacijama svoje supruge i gorkim prijekorima svojih prijatelja; on, ispred kojeg su se starci ustajali i prinčevi šutjeli! Crkva, kaže više puta veliki Papa, pred kraj svojeg hodočasničkog puta, bit će lišena vremenite vlasti; pokušat će joj se oduzeti svako uporište na zemlji. Kaže štoviše i izjavljuje da će joj biti svučen i sam sjaj koji potječe od nadnaravnih darova.“ „Moć čudesa – kaže – bit će povučena, uzeta milost ozdravljenja, proroštvo će nestati, dar dugog posta će se umanjiti, poučavanje će nauka zašutjeti, prestat će čudesne pojave. Govoreći tako ne želi se reći da neće biti ništa od toga; ali svi ovi znakovi neće više blistati otvoreno i u tisuću oblika kao u prvim stoljećima. Bit će to također prigoda divne sabranosti. U ovom poniženom stanju Crkve porast će nagrada dobrih koji će uz nju pristajati jedino gledajući nebeska dobra; kao i zlih koji, ne vidjevši više u njoj nikakvu vremenitu privlačnost, neće više imati što skrivati, pokazat će se kakvi jesu“ (Moralia in Job, knjiga 35).

petak, 11. travnja 2014.

Držanje rimskih prvosvećenika prema barbarima

 
Petrovska odgovornost u doba džendera

Dvojica prvosvećenika koji su na osobit način osjećali smisao petrovske odgovornosti bili su sveti Grgur Veliki (otprilike 540.-604.) i sveti Inocent I. (?-417.) čiji liturgijski spomen za obojicu pada na 12. ožujak: prvi u kalendaru Vetus Orda, a drugi u kalendaru Novus Orda.
Što podrazumijevamo pod smislom petrovske odgovornosti? „Cijela je Europa u rukama barbara…i unatoč svemu, svećenici…traže još za same sebe i razmeću se novim i profanim naslovima oholosti!“, ovo je govorio papa Grgur, jedan od najvećih prvosvećenika u povijesti koji je na sebe natovario svu odgovornost na koju je pozvan Kristov namjesnik. I danas, kao i jučer, cijela je Europa u rukama barbara koji uništavaju kršćanske korijene, koji ubijaju još nerođenu djecu, koji ubijaju one koji pate (ne razumijevajući više ni život križa, niti mogućnost čuda), koji baš među nevinima šire demonsku rodnu teoriju s razornim školskim programima. A Papa naših tragičnih dana, kako bi se mogao boriti protiv ovih krvnika? Zacijelo ne „slobodom savjesti“.

srijeda, 9. travnja 2014.

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. i kriza u Crkvi (III.)

 

Nakon detaljnijeg obrazlaganja o zbivanjima u Crkvi tijekom Drugog vatikanskog sabora (I. dio) i analize samih dokumenata (II. dio), prebacujemo svoj pogled na onu konkretnu perspektivu. Nastojat ćemo dati jedan sažetak života nadbiskupa Marcela Lefebvrea, i njegovog djela Svećeničkog bratstva sv. Pija X., u kojemu nalazimo istinski odgovor i rješenja na postavljene probleme.


Nadbiskup Lefebvre i FSSPX



Misionar, biskup, apostolski delegat, koncilski otac


Sve do Drugog vatikanskog sabora, Marcel Lefebvre kao svećenik, biskup, papinski apostolski delegat, nije bio osoba koja bi se po ičemu posebnom mogla istaknuti među tadašnjim klerom i crkvenim prelatima. Bio je samo ono što će kasnije sam izjaviti1, da je uvijek želio biti – jednostavno katolički svećenik i biskup koji želi svim srcem, predano raditi u njivi Gospodnjoj za spasenje duša. U tom je s nesebičnim predanjem radio, najprije kao bogoslov u francuskom zavodu u Rimu gdje će primiti vrsnu katoličku teološku i duhovnu formaciju koja će ga voditi kroz čitav život, pa kao svećenik misionar u Gabonu – odgojitelj u bogosloviji i misionar u grmlju, zatim nadbiskup u Senegalu, gdje će imati zadaću graditi jednu mladu Crkvu, i potom čovjek od velikog papinog povjerenja – apostolski delegat za čitavo francusko govorno područje Afrike. U jeku samog koncila, ispunivši svoju veliku životnu misiju u Africi gdje će otad pastirsku brigu sve više preuzimati domaći kler, vraća se nakratko u Francusku gdje preuzima malenu biskupiju Tulle, da bi ga ubrzo zatekla velika čast imenovanja generalnim poglavarom družbe spiritanaca kojoj je pripadao.


U tom svojstvu nadb. Lefebvre sudjelovao je na Koncilu, gdje je svjedočio velikim turbulencijama i uključio su u prve redove obrane tradicionalnog nauka, zajedno s drugim koncilskim ocima, koji su uložili sav svoj trud kako bi se spriječila kampanja progresivističkog lobija. Svjedočio je i velikim previranjima koja su pod utjecajem koncilskih zbivanjima ulazile u njegovu družbu, te naišao na snažnu opoziciju naspram svojih nastojanja da očuva družbu na liniji vjekovne katoličke tradicije. Pritisak je postao takav da je sam nadbiskup bio prisiljen odstupiti, i tako, momentalno ostao u poziciji da mu ne preostaje nego se povući u mirovinu. To je bila i njegova namjera koju je ozbiljno uzeo. Tada nije ni slutio kakva ga još zadaća za obnovu katoličke vjere čeka.

ponedjeljak, 7. travnja 2014.

Bogat ulov u Zaitzkofenu


Međunarodna bogoslovija Svećeničkog bratstva sv. Pija X. u Zaitzkofenu izvješćuje na web stranici bogoslovije o „bogatom ulovu“. Ovaj je ulov dokumentiran opsežnom galerijom slika koja može razveseliti i naše čitatelje.

Na web stranici bogoslovije stoji: „Iz našega se bazena u parku dvorca zbog velikog zamuljivanja morala ispustiti voda. Tako smo u srijedu (26. ožujka) imali bogat ulov šarana, karasa i linjaka.

Kod formacije naših bogoslova i naše braće trudimo se odgojiti slične 'veličanstvene primjerke' kako bi postali revnim ribarima ljudi.“



Pogledajte ovdje fotografije bogatog ulova.

nedjelja, 6. travnja 2014.

Kardinal Brandmüller brani nauk o braku

 
Kardinal je Brandmüller u intervjuu za jedan talijanski dnevnik kritizirao „kaos“ u Crkvi i branio „neiskvareni nauk Crkve“ o braku i obitelji. Ovo prenosi katolički dnevnik „Tagespost“ pozivajući se na vijest Katoličke obavijesne agencije (KNA).
Kardinal se osobito žali na nepoznavanje nauka kod biskupa i teologa koji su po njegovu mišljenju glavnim razlogom za kaos u Crkvi.
Nasuprot tome kardinal Brandmüller želi braniti „neiskvareni katolički nauk“ koji je po njegovu mišljenju u opasnosti.
Kardinal Brandmüller kaže u intervjuu da „poglavito profesori moralne teologije“ ne poznaju ili samo manjkavo poznaju katolički nauk o braku. Ovo je manjkavo ili nepostojeće poznavanje utjecalo i na biskupe koji su moralni nauk Crkve označili neprikladnim za današnje vrijeme.
Osobito je kardinal kritizirao trierskog biskupa Ackermanna koji je izravno bio napao crkveni nauk i označio ga „neprikladnim za današnje vrijeme. Biskup je Ackermann u krivu ako je mislio da katolički nauk nije više prikladan za današnje vrijeme, kaže on.

Izvor: www.pius.info

subota, 5. travnja 2014.

Kako ćemo se s pomoću Srca Marijina kloniti grijeha, a zadobiti krjeposti



Pozdravi našu Gospu od svetog Srca triput dnevno, ujutro, u podne i uvečer kada zvoni zvono za Anđeosko Pozdravljenje. S ovom su pobožnom vježbom povezani mnogi oprosti.

Tvoja je pobožnost prema našoj dragoj Gospi od svetog Srca stvarna i savršena ako se iz ljubavi prema njoj čuvaš svake pogrješke te se trudiš prisvojiti njezine lijepe krjeposti. Prema tome, dakle, trebaš trajno usmjeriti svoj mar i svoju pažnju.

Hodiš li putem krjeposti, ispriječit će ti se, nedvojbeno, brojne smetnje, i od svog vlastitog tijela, kao i od svijeta i od paklenog dušmanina. U ovim pogibeljima obrati se svojoj toliko moćnoj zagovornici i ponovi joj u dubini vlastitog srca da bi radije tisuću puta umro, nego uvrijedio nju i njezinog božanskog Sina.

Bježi, dakle, od pogibelji, izbjegavaj bilo kakvu prigodu za grijeh: to je siguran dokaz tvojeg štovanja prema njoj.

četvrtak, 3. travnja 2014.

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. i kriza u Crkvi (II.)


Pošto smo u prvom dijelu u najbitnijim crtama izložili o tijeku zbivanja i presudnim utjecajima na Drugom vatikanskom saboru, ovdje ćemo razmotriti same dokumente i oikazati kako su se ti odlučni faktori očitovali na same tekstove. Tako ćemo uvidjeti, da u postkoncilskim heterodoksnim naucima nije riječ samo o nečemu zlonamjernom ili neutemeljenom, nego da se radi o jednoj prirodnoj posljedici svega onoga što se nalazi u samim tekstovima.


Koncilski tekstovi i nauci

Kako je Crkvi obećana božanska zaštita od svog Utemeljitelja po kojoj će ona biti očuvana od svega što bi moglo narušiti njezinu bit, bilo bi nemoguće da modernisti nametnu da Koncil službeno prihvati krivovjerja. To bi također bilo neizvedivo pred prisustvom čitavog skupa biskupa, koji tako nešto ne bi dopustili. Međutim, to božansko jamstvo ne odnosi se na onaj niži stupanj tekstova i izjava, u kojima crkveno Učiteljstvo ne uživa zaštitu nezabludivosti. Drugi vatikanski sabor sam se odredio da ne želi donijeti nikakvu novu dogmu, nego da želi biti samo pastoralne naravi. Te su okolnosti progresivistički teolozi vješto iskoristili kako bi u tekstove ubacili dvoznačne, opasne izjave, koji će se kasnije moći protumačiti na krivi način, pa čak i one izjave, za koje nije vidljivo kako bi ih se moglo spojiti s tradicionalnim naukom. Dok će neki reći da je ta dvoznačnost opravdavajuća činjenica za Koncil jer se sporne izjave može tumačiti pravovjerno, ipak realnost, i logika stvari ukazuju na suprotno – jer je baš ta očita opasnost jedna negativnost koja po sebi pripada Koncilu. Stvarnost će to i potvrditi, jer će takva tumačenja - protivna katoličkom nauku i(li) krivovjerna, zagospodariti u praksi.


Valja navesti izjave dviju ličnosti, koje spadaju među najeminentnije aktere Koncila, u kojima nalazimo izričito priznanje da se na Koncilu dogodila revolucija. Prvi od njih, kardinal Suenens, izjavit će da je Crkva na II. vatikanskom doživjela svoju francusku revoluciju, a Yves Congar1, utvrđuje da je Crkva prošla kroz svoju oktobarsku revoluciju. Poznata su nam načela koja su vodila francusku revoluciju: sloboda, jednakost, bratstvo. Primijenimo li ih, po tim tvrdnjama, na crkvenu situaciju, prepoznat ćemo njihovo ostvarenje na sljedeći način.

srijeda, 2. travnja 2014.

Liturgijska pravila svetog Siksta Pape

 
Zabranu da laici smiju dirati kalež i sve svete posude uveo je sveti Siksto Papa (?-125 otprilike) čiji blagdan, (...) pada 3.travnja. Premda njegovo ime vodi k broju šest, on je u stvarnosti bio sedmi nasljednik svetog Petra. Sin rimskih pastira postao je svećenikom i izabran je glasovima klera 115. godine.
Potreba se za ovom zabranom rodila, kako se to uvijek i događa, zbog želje nekih da se približavaju svetim stvarima, premda nedostojni, djelujući na području koje je pridržano isključivo Božjim službenicima. Stoga je ova sveta tradicija očvrsnula u vremenu. Međutim, i revolucija koju su proveli novotari s liturgijskom reformom koja je uslijedila nakon Drugog vatikanskog sabora, kao i velike liturgijske zloporabe koje su nakon nje uslijedile, dovele su do toga da laici ne samo ulaze u sveti ograđeni oltarni prostor, u prezbiterij (od prezbiter = svećenik) koji je pridržan kleru koji obavlja službu Božju, nego su često ovlašteni i vjernici da se pričešćuju, uzimajući oni sami u ruke svete čestice.

utorak, 1. travnja 2014.

Kardinal Caffarra brani brak


Nadbiskup Bologne kardinal Carlo Caffarra u talijanskim je novinama „Il Foglio“ energično branio nerazrješivost braka.

Pri tome se jasno usprotivio pokušajima nekolicine kardinala da smekšaju bračni moral i da ponovno oženjenima s državnim vjenčanim listom pod određenim uvjetima dopuste primanje sakramenata kako su to među ostalima željeli kardinali Kasper i Marx.

Izričito je kardinal Caffarra odbacio i pojedinačni ispit jer bi to bilo jednako blagoslovu rastave.

S obzirom na nauk o braku papa Pavla VI. i Ivana Pavla II., kardinal je naglasio da nije riječ o stvaranju „ideala“ i da se onda vidi dopušta li ovaj ideal iznimke. Posrijedi je, štoviše, razumijevanje biti braka i obitelji. Krist nije slijedio kazuistiku farizeja, nego je podsjetio na „početak“ gdje rastava nije bila predviđena. A to je bio temelj nauka o braku Ivana Pavla II.