U
Nizozemskoj je dvije trećine crkava pred zatvaranjem
Nadbiskup Utrechta i
predsjednik Nizozemske biskupske konferencije, kardinal Willem Eijk, u svojem
je pastirskom pismu za prošlu Korizmu najavio da će morati zatvoriti otprilike
1000 katoličkih crkava. To je otprilike dvije trećine svih nizozemskih crkava.
Prema izvješću Radio Vatikana, nizozemski katolici se moraju naviknuti na
„budućnost bez crkava“.
A Nizozemska je još u
pedesetim godinama bila živa i snažna katolička zemlja. 90% katolika u ono je
vrijeme pribivalo nedjeljnoj Misi i bilo je toliko zvanja da je malena zemlja
mogla odaslati mnoštvo misionara. Danas još samo 5% vjernika ide na nedjeljnu
svetu Misu – premalo da bi se održao normalan župni život.
Razlog za to nije teško
pronaći. Nizozemska Crkva se nakon II. vatikanskog sabora pokazala osobito
naprednom pa je u „poslušnosti koja je trčala pred rudo“, bez prethodnih uputa
još radikalnije provela pokoncilske reforme nego što su to željeli umjereni
modernisti u Rimu. Poznat je postao takozvani „Holandski katekizam“ čiji je
njemački i engleski prijevod uskoro objavljen (kao i hrvatski, op. prev.) i
koji je, primjerice, postavljao u pitanje postojanje anđelā i zloduha,
zamagljivao istine istočnog grijeha i Kristove žrtve te relativizirao autoritet
i nezabludivost vrhovnog Učiteljstva. Papa Pavao VI. osjećao se prinuđenim
odlučno intervenirati pa je imenovao kardinalsko povjerenstvo koja nije
osporilo „neobične prednosti“ antropološkog (koji argumentira polazeći od
čovjeka) načina prikazivanja Katekizma, ali je sastavilo niz napomena koje su
se morale dodati Katekizmu. U samom se Katekizmu pak ništa nije promijenilo.
Oduševljenje ovim
Katekizmom sastojalo se, dakako, samo u tome da se vjeru i vjerske obveze više
nije moralo doživljavati tako ozbiljno. Sada vjernici nisu revnije i radosnije
išli u crkvu nego prije, nego se više nisu morali uzrujavati ako nisu išli. No
sada je nizozemska Crkva gotovo uništena, ali to nipošto nije problem samo
Nizozemske. I na njemačkom govornom području uskoro će se urušiti vanjska
struktura Crkve, a ni u drugim dijelovima svijeta situacija ne izgleda
drukčije.
Da razvodnjena vjera koja
se nakon Koncila gotovo svagdje propovijeda ne može proizvesti ljubav prema
Bogu, vidi se i po jednoj drugoj vijesti koja se nedavno pojavila. Prema jednoj
studiji o dušobrižništvu, samo je još 58% njemačkih svećenika navelo da svaki
dan moli, a više od pola (54%) ide najviše jedanput godišnje na ispovijed. Da
tako mlak kler ne može pokrenuti duhovnu obnovu, pa ni posljednje vjernike
sačuvati u vjeri, zapravo je samo po sebi razumljivo.
Čovjek bi pomislio da će
kod crkvenih vlasti barem sada, kada se loši plodovi Koncila i njegovih reformi
ne mogu više previdjeti, otpočeti promjena načina razmišljanja. Od toga se
nažalost ne može puno zamijetiti. I dalje se tradicionalne redovničke zajednice
i svećenici samo toleriraju umjesto da ih se odlučno i snažno podrži - čak i
kada se uzdržavaju od bilo kakve kritike Koncila i nove Mise. Augsburški biskup
je, primjerice, nedavno oltarni prostor hodočasničke crkve u Wigratzbadu dao
tako renovirati da Bratstvo sv. Petra ovu crkvu više ne može upotrebljavati za
veće svečane obrede kao primjerice ređenja pa mora tražiti druge crkve. Također
i tragedija u slučaju Franjevaca Bezgrješne pokazuje da se radije prihvaća uništenje
redovničke zajednice koja je za razliku od svih ostalih redova imala još zvanja
i rasla, nego da se prihvati „pretkoncilska“ pobožnost i ljubav prema staroj liturgiji.
Ponekad se pitam nije li
to nešto slično grijehu protiv Duha Svetoga? O Duhu Svetome se u pokoncilskoj
Crkvi mnogo govori i on mora ispaštati za mnoge prekide Tradicije. Na koncu je
ipak odveć lako vlastite ideje proglasiti poticajima Duha Svetoga ako čovjek ne
pazi na razlikovanje duhova. No, jesmo li zbilja spremni slušati Duha Svetoga?
Zar crkvene dogme nisu njegovo djelo? Zar tradicionalna liturgija i crkvena
stega nisu nastale pod njegovim utjecajem? Krist govori o „grijehu protiv Duha
Svetoga“ u svezi s prigovorom farizejā da on izgoni đavle po Beelzebulu (usp.
Mt 12,24). Bilo je bjelodano da je Krist izgonio đavle i liječio bolesne.
Farizeji to nisu mogli zanijekati. Ali radije su pripisivali njegova čudesa
đavlu, nego da priznaju njihovo božansko porijeklo. Čini se da je to grijeh
protiv Duha Svetoga: boriti se protiv djela koja je očito učinio Bog i čak
tvrditi da je učinjeno protiv Boga kako se oni sami ne bi morali obratiti.
Mislim da to možemo primijeniti na borbu između
katolika vjernih tradiciji i njihovih modernističkih protivnika. Vjernici
Tradicije sačuvali su katoličku vjeru i trude se živjeti po katoličkom moralu.
U njihovim redovima nalaze se obitelji koje žive vjeru kao i zvanja tako da se
ne moraju bojati da će sutra izumrijeti ili da će biti bez svećenika. To su
očito plodovi djelovanja Duha Svetoga. „Moderni“ katolici su naprotiv često u
pravilu ponosni da ne prihvaćaju sva učenja Crkve i da u svom životu preziru
katolički moral. Oni su prije protestanti nego katolici. Kod njih su crkve i
bogoslovije prazne, kler je beznadno prestar, a mladeži gotovo nikako nema.
Usprkos tome još uvijek tvrde da predstavljaju istinsku budućnost Crkve dok sve
što ima okus po „pretkoncilskome“ oni žestoko odbijaju, ismijavaju i gaze. Zar
to nisu obilježja zlog duha koji mrzi sve katoličko? Ako se pak sve što je
očito katoličko proglašava lošim, a ono što Katoličku Crkvu gura u propast
proglašava dobrim, onda nismo daleko od grijeha farizejā koji su Kristovo
djelovanje proglasili demonskim, a svoj su vlastiti stav pak držali božanskom
revnošću. U svakom slučaju, to je znak da modernistički i liberalni katolici
zaslužuju prijekor svetog Stjepana: „Vi se uvijek opirete Duhu Svetomu“ (Dj
7,51).
p.
Matthias Gaudron
