četvrtak, 27. kolovoza 2015.

Smiju li vjernici pristupati sakramentima kod svećenika FSSPX-a?


Jedan od najčešćih prigovora kojima se nastoji vjernike udaljiti od Svećeničkog bratstva sv. Pija X. jest taj da svećenici Bratstva nemaju potrebnu vlast upravljanja (jurisdikciju) i da im je zabranjeno djelovanje. A budući da Crkva zabranjuje aktivno sudjelovanje u bogoštovlju kod svećenika koji su pod kaznom obustave (suspenzije) i da je ta vlast upravljanja potrebna za valjanost sakramenata pokore i ženidbe, vjernici ne bi smjeli pristupati sakramentima kod FSSPX-a.

Nakon što je 1970. god. Svećeničko bratstvo priznato od friburškog biskupa i tako steklo priznanje za područje cijele Crkve, ubrzo je došlo do poteškoća. Kako se u cijeloj Crkvi nametnuo novi obred Mise i reforme proizašle iz Drugog vatikanskog sabora, nametnulo se i uvjerenje da oni bezuvjetno obvezuju. Budući da je Bratstvo ustrajalo u služenju isključivo tradicionalnog bogoštovlja i držanju tradicionalnog nauka, duhovnosti i stege, ono je ubrzo postalo smetnjom za promicatelje novog usmjerenja te se nadbiskupa Lefebvrea htjelo prisiliti da prihvati novotarije. Nakon što je Nadbiskup odbio taj pritisak, u želji da ga se slomi odlučilo se poduzeti oštrije mjere pa mu je izrečena zabrana djelovanja (obustava svećeničkih ovlasti), Bratstvu je opozvano crkveno priznanje. Ta situacija, usporedna trajanju opće krize u Crkvi, održala se do dana današnjeg. Prema tome bi imali vrijediti oni prigovori koje iznose provoditelji ili podržavatelji razornog usmjerenja proizašlog iz Drugog vatikanskog sabora. No, Crkva osim redovne, predviđa za iznimne situacije i dopunsku vlast upravljanja, koja svaki čin svećeničkog djelovanja čini valjanim i dopuštenim. Da Crkva upravo tu vlast dodijeljuje tradicionalnim svećenicima (među koje svakako spadaju i svećenici FSSPX-a) u trenutnom stanju crkvene krize, dokazat ćemo na temelju četiri argumenata.

1. Vlast (autoritet) u Crkvi dana je njezinim nositeljima (papi i biskupima) radi izgrađivanja vjere i podložna je božanskom zakonu. Ona ne može biti prepuštena samovolji, nego mora biti u službi spasenja duša – jer Crkva nije totalitarna ustanova, nego je vlast pape i biskupa namjesnička, a ne autonomna. To znači da vršenje vlasti mora biti u skladu s božanski objavljenom vjerom i ćudoređem te ih promicati i čuvati. U slučaju kada bi to vršenje vlasti predstavljalo ugrozu za vjeru, ono se pretvara u zloporabu pa svaki podložnik ima pravo i obvezu zaštititi se, da bi očuvao svoju vjeru i vječno spasenje. U tim slučajevima Crkva iz svog bića proviđa mogućnost primanja spasenjskih sredstava (sakramenata) na način koji u redovnoj situaciji nije dopušten.

Analiza cjelokupnog današnjeg stanja u Crkvi upućuje da se nalazimo upravo u jednoj takvoj izvanrednoj situaciji, jer su na snazi načela koja ugrožavaju katoličku vjeru. To je novo usmjerenje ekumenizma – koje teži uklanjanju razlika između božanski objavljenje, katoličke vjere i lažnih religija i tako predstavlja napad na dogmu da je katolička vjera nužna za spasenje. Zatim je tu nauk o vjerskoj slobodi koji tvrdi da država treba svim religijama dati ista prava i predstavlja napad na nauk o Kristovoj društvenoj vlasti. Potom je na snazi nauk o kolegijalnosti koji urušava autoritet na svim razinama i omogućuje širenje svekolikih zabluda. I naposljetku, uveden je novi red Mise koji utjelovljuje sva ova načela i izražava ih u javnom bogoštovlju Crkve.

A nijedan katolik ne može biti obvezan tim reformama koje se udaljuju od vjekovnog nauka Crkve i predstavljaju udar na njega. Naprotiv, svaki je katolik dužan držati se predanog nauka Crkve, koji je pravo i jedino jamstvo za očuvanje njegove vjere.

Upravo zbog te vjernosti – beskompromisnog pristajanja uz predani nauk Crkve i odbijanja prihvatiti novotarije, Bratstvo je kažnjeno zabranom javnog djelovanja, kao što su kažnjavani i svi oni svećenici koji su odbili prihvatiti zlosretne reforme i odlučili držati se isključivo predanog nauka i obreda Crkve. Odatle je jasno da su sve te kazne protivne božanskom poslanju Crkve, nepravedne, neutemeljene i – nevaljane. Stoga Crkva iz svojeg bića na izvanredni način dopunja te nepravedno oduzete ovlasti pa omogućava svakom svećeniku služiti tradicionalni obred i propovijedati tradicionalni nauk Crkve, a vjernicima omogućava hraniti se tim spasenjskim sredstvima jer su ta sredstva nužna za spasenje te svatko na njih ima pravo i nikome se ne mogu uskratiti1. To je pravo božanskog podrijetla i nijedna ga crkvena vlast ne može uskratiti i ako bi se dogodila ta zloporaba, Crkva to pravo proviđa na izvanredan način.

2. U svojem pravnom uređenju, Crkva predviđa dopunsku vlast upravljanja i za slučajeve činjenične i pravne zablude (ZKP 1983., kan. 144). Činjenična zabluda je situacija kada veći broj vjernika pogrešno vjeruje da neki svećenik ima vlast upravljanja. Pravna zabluda je situacija kada su stvoreni uvjeti (neovisno o stvarnom uvjerenju vjernika) koji po svojoj naravi upućuju da neki svećenik ima vlast upravljanja, iako je on u stvarnosti nema. Ogledni je primjer za ovo drugo kada se naprosto služi sveta Misa i podjeljuju sakramenti po katoličkom obredu u nekoj katoličkoj crkvi, tj. bogoslužnom prostoru. Crkva tada radi dobra vjernika nadopunjuje vlast upravljanja i čini sve sakramente valjanima i dopuštenima. Kako je barem ovaj drugi uvjet ispunjen u crkvama i kapelama Bratstva sv. Pija X., Crkva tada po samom pravu nadopunjava vlast upravljanja.

3. Danas među teolozima i crkvenim pravnicima vlada opći stav da su kod pravoslavnih svećenika svi sakramenti valjani, premda su sve pravoslavne Crkve u raskolu i krivovjerju – odijeljene od zajedništva s Katoličkom crkvom. Primijenimo li načelo pravičnosti na situaciju Bratstva, upitat ćemo se po kojoj logici očito raskolnički svećenici mogu imati vlast upravljanja s obzirom na svoje vjernike, dok katolički svećenici kojima je ta vlast oduzeta samo zbog neprihvaćanja koncilskih reformi (za koje sami njihovi provoditelji tvrde da nisu dogmatske ni nezabludive, nego da je Koncil imao pastoralnu oznaku), to ne bi imali? Takva tvrdnja može proizići jedino iz slobodarsko-ekumenskog svjetonazora – diktature relativizma primijenjene na crkveno područje, koji podnosi sve osim dosljedno katoličkog stava pa je očito neutemeljena i besmislena.

4. U slučaju kada netko ne bi bio posve siguran u stvarnost i težinu krize i svih njezinih obilježja, Crkva nadopunjava vlast upravljanja i u slučaju pozitivne i vjerojatne sumnje (kan. 144). Prema tome, dovoljno je da netko ima samo temeljnu slutnju o krizi u Crkvi i o neutemeljenosti izrečenih sankcija i Crkva već u tom slučaju nadopunjava ovlasti i čini sve sakramente valjanima i dopuštenima.

Zaključak:

Iz svega rečenog očito je da, prema katoličkom nauku i stavu Crkve, svaki katolik ima pravo pristupati sakramentima kod svećenika Bratstva sv. Pija X. i da ti svećenici imaju pravo podjeljivati te sakramente i propovijedati nauk na valjani i dopušteni način. To pravo izvire iz zahtjeva katoličke vjere – koja je nužna za spasenje i zbog čijeg propovijedanja nitko ne može biti kažnjen, kao i tradicionalnog katoličkog bogoslužja koje obvezuje sve vjernike i svećenike i zbog čijeg obdržavanja isto tako nitko ne može biti kažnjen2. Ta je obaveza utemeljena na ispovijesti vjere3 pa je neopoziva – obvezuje sve vjernike i nositelje vlasti – papu i biskupe i dužni smo je izvršavati.

p. Marko Tilošanec


1 Crkva svakako ima vlast uskratiti spasenjska sredstva – podjeljivanje ili primanje sakramenata, kao kaznu za neki prijestup protiv božanskih ili crkvenih zakona. Međutim, nema pravo to učiniti bez razloga – ako nije počinjeno kažnjivo djelo, ili još više, zbog toga što vjernici imaju opravdanu želju primiti spasenjska sredstva prema predanim obredima Crkve.
2 Usp. Pio V., bula Quo primum: ,,Također im trajno dopuštamo i odobravamo apostolskom vlašću i snagom ove odredbe da odsada potpuno slijede ovaj Misal kod pjevanja ili recitiranja Mise u kojim god Crkvama, bez ikakvih skrupula u savjesti i bez upadanja u bilo kakve kazne, osude i zabrane, te da se njime mogu i smiju slobodno i zakonito služiti. Jednako tako određujemo i izjavljujemo da se poglavari, upravitelji, kanonici, kapelani i drugi svećenici bilo kojega naslova, svjetovni ili redovnički kojega god reda, ne obvezuju slaviti Misu drukčije nego smo to odredili; i da se nitko ne tjera ili primorava zamijeniti ovaj Misal; i da se ovo Naše pismo ni u koje vrijeme ne smije opozvati ili preinačiti, nego da zauvijek čvrsto i valjano ostane na snazi."
3 Službena ispovijest vjere koja je propisana nakon Tridentskog sabora pa ju je morao polagati svaki svećenik sve do II. vatikanskog sabora sadrži sljedeći članak: ,,Prihvaćam i odobravam primljene i odobrene obrede Katoličke crkve kod svečanog podjeljivanja svih spomenutih sakramenata" (Pio IV., bula Iniunctum Nobis). Taj članak utemeljen je na definiranom, nezabludivom nauku Tridentskog sabora da Crkva nema ovlasti korjenito mijenjati ili ukinuti tradicionalne obrede, niti ih zamijeniti za nove, posve različite obrede (Kanoni o sakramentima općenito, 7. sjednica, 13. kanon). 

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.