petak, 27. veljače 2015.

Obitelj bogata djecom – zečinjak?


Odbojne i uvredljive riječi

Na povratku s Filipina u Rim, Sveti je Otac, kao što je uobičajeno, tijekom leta spontano odgovarao na novinarska pitanja. Pri tome je branio encikliku Humanae vitae Pavla VI. i iznovice je odbacio umjetna kontracepcijska sredstva. Za to smo mu zahvalni. No, citirajmo dalje: „Vjerujem da je broj od troje djece po obitelji koji ste spomenuli onaj koji stručnjaci drže važnim za opstanak stanovništva. Troje po bračnom paru, zar ne? Ako se taj broj smanjuje, dolazi se do drugog ekstrema koji se događa u Italiji.“

Dovde čisto statistička konstatacija: Papa ne postavlja obitelj s troje djece kao ideal kako je tisak krivo tvrdio. Ali potom slijedi potresna izjava: „Neki vjeruju – molim vas oprostite mi ovu riječ – da bismo bili dobri katolici, moramo biti kao zečevi, zar ne? Ne. Odgovorno roditeljstvo.“

Zar se ovdje djecom bogate obitelji ne ponižavaju odbojnim i uvredljivim riječima? Po katoličkom je nauku prva svrha braka darovati djeci život. Prema tome, Crkva je uvijek cijenila obitelj bogatu djecom i čak ju je postavila za primjer. Evo riječi Pija XII. u njegovu govoru udruženju talijanskih obiteljī bogatih djecom od 20. siječnja 1958. godine:


„Ipak vi ne predstavljate samo obitelj, ta vi ste sami djeca bogate obitelji i zastupate djecom bogate obitelji, tj., one koje je Bog osobito blagoslovio i koje Crkva od svih drugih više voli i visoko cijeni kao svoje najvrjednije blago. I zbilja, dajete na najjasniji način trostruko svjedočanstvo koje, neovisno od toga da pred očima svijeta potvrđuje istinitost njezina nauka i ispravnost njezine prakse, snagom primjera služi na veću korist svih drugih obitelji i samog građanskog društva. Gdje susrećemo mnoge djecom bogate obitelji, dajete svjedočanstvo o tjelesnom i moralnom zdravlju kršćanskoga puka, o živoj vjeri u Boga i pouzdanju u njegovu Providnost, o plodnoj i radosnoj svetosti katoličkog braka.“

Zapravo bismo morali citirati ovaj cijeli govor pun snage vjere i ljubavi pastira prema svojem stadu. Navedimo još jedno drugo svjedočanstvo. Nadbiskup Lefebvre, vjerni glasnogovornik predkoncilskih papa, rekao je u svojoj propovijedi prigodom zlatnog svećeničkog jubileja 23. rujna 1979. u Parizu:

Preklinjem Vas, udaljite sve što sprječava da dobijete djecu! Dragi Bog Vašem domu ne može darovati ništa ljepše nego da imate puno djece.

četvrtak, 26. veljače 2015.

I. korizmena nedjelja


Prve korizmene nedjelje u tradicionalnom obredu svake godine slušamo evanđelje koje nam govori o Isusovoj kušnji u pustinji. Ono nam pokazuje simboliku i smisao čitavog korizmenog vremena. Po uzoru na Isusovu pripravu za njegovo javno djelovanje, kada je 40 dana proveo u pustinji, tako se u Crkvi razvilo razdoblje priprave za proslavu središnjih otajstava naše vjere – Isusove muke, smrti i uskrsnuća, kojih se spominjemo u Velikom tjednu. Po uzoru na našeg Gospodina, pozvani smo provesti jedno duže vrijeme u postu, mrtvljenju, pokori, kako bismo se odrekli svih naših zemaljskih sklonosti i uzdigli duše k Bogu, te primili plod njegovog otkupiteljskog djela. I još više, Crkva nas želi poučiti, da se taj stav trajno ukorijeni u našem srcu, da bismo hodili prema savršenstvu našeg kršćanskog života, odričući se sveg onog zemaljskog i težili nebeskim dobrima.

U trima kušnjama kojima je bio izložen naš Gospodin, sadržane su tri glavne napasti za naš duhovni život. Sveti Ivan u svojoj prvoj poslanici naziva ih: požuda tijela, požuda očiju i oholost života. Tjelesni užici, isprazno blještavilo ovog svijeta, opterećenost čašću i slavom, jesu iskrivljene vrijednosti, koje vode egoizmu – čovjeka zatvaraju u samog sebe, udaljuju i isključuju od Božje prisutnosti. I Gospodin nam želi dati pouku da spoznamo, gdje se te lažne vrijednosti nalaze, te primjer, uvjerenje, da se one mogu svladati, i da možemo čista srca služiti Bogu.

utorak, 24. veljače 2015.

Subota nakon Pepelnice



Ušli smo u razdoblje u liturgijskoj godini koje se nekad nazivalo ,,veliki post". Time je bilo označeno, ne samo odricanje od hrane, nego i od drugih životnih potreba, odnosno, pokora i mrtvljenje, da bi se tako duša mogla što tješnje povezati i združiti s Kristovim naporima, svim njegovim trudom i manjim žrtvama, koje će upućivati i voditi do onog najvišeg čina, otkupiteljske žrtve na križu. To samoodricanje – odricanje od vlastite volje, grešnih navika i ponašanja, da bi se vršila Božja volja, mora u konačnici voditi do ljubavi prema Bogu i bližnjemu, a ta ljubav očituje se u djelima. Na to nas posebno opominje prorok Izaija. Nemilosrdnost, hladnoća na potrebe naših bližnjih, njihovo iskorištavanje, nespojivo je s kršćanskim pozivom. Štoviše, takvo je ponašanje grijeh, prijestup Božjeg zakona, i ne možemo se nadati da ćemo po njemu zadobiti Božji blagoslov. Zato nas Crkva potiče, da korizma bude za nas vrijeme preispitivanja. Da to bude prilika, da razmislimo o našem kršćanskom životu, da stavimo sebe pred Božju prisutnost i uvidimo, što trebamo promijeniti, da bismo išli onim putem, kojim Bog želi.

Tu poruku možemo iščitati iz današnjeg evanđelja. Učenici veslaju protivno vjetru. Evanđelist dodaje čak, da se muče veslajući. A kad im dolazi ususret Isus, kojeg su prethodno vidjeli kako je učinio čudo umnažanja kruhova, oni ga nisu prepoznali, i prestraše se. Pomislili su čak da je utvara, i povikaše. Iz ove evanđeoske zgode možemo iščitati vrlo bogatu simboliku. Vjetar koji puše u lađu jesu sve životne teškoće, protivnosti, s kojima se neizbježno svi mi susrećemo i s kojima se moramo boriti. Oslanjamo li se u toj borbi samo na svoje snage, malakšemo; nemamo tu silu, da bismo im se na pravi način oduprijeli. Ususret nam dolazi Isus, s čijom pomoću jedino možemo svladati sve neprilike. No mi ga često ne prepoznajemo, često je naše srce zasljepljeno, jer mu zapravo ne vjerujemo, iako smo već toliko dobročinstava od njega primili. Kao što su apostoli netom prije vidjeli čudo, tako i mi olako zaboravljamo. I zato jer ne vidimo potrebu da se uteknemo Božjoj pomoći i zaštiti, jer naše srce nije otvoreno, Božju prisutnost susrećemo kao što teško, kruto. No kada Gospodin savlada tvrdoću našeg srca, on će utišati taj vjetar s kojim smo se mi toliko mučili. Sve neprilike koje su se prije činile toliko teškima, u trenutku će nestati. Zato nas Isus poziva, da u ovoj korizmi, prepoznamo njegovu prisutnost i da ga pustimo u svoju lađu. Da mu damo prostora, da uđe u naše srce, i popravi sve ono, što nije u skladu s Božjom voljom. Jedino tako, moći ćemo biti njegovi istinski svjedoci i ostvariti smisao našeg postojanja – hoditi prema svetosti života.

četvrtak, 19. veljače 2015.

Termini sljedećih Misa FSSPX-a u Hrvatskoj


Svećeničko bratstvo sv. Pija X. održat će svete Mise po tradicionalnom rimskom obredu u sljedećim terminima:



U subotu, 21. veljače (subota nakon Pepelnice) u 17 h

Split, hotel Dujam, Velebitska 27



U nedjelju, 22. veljače (I. korizmena nedjelja) u 10 h

Zagreb, Češki narodni dom, Šubićeva 20

uz predavanje na temu:

,,(Ne)zabludivost pape"

utorak, 17. veljače 2015.

Pismo prijateljima i dobročiniteljima br. 40 (valjača 1991.)



Dragi prijatelji i dobročinitelji,


Suočeni s bezbrojnim zabludama našeg vremena pišemo ovo pismo u obliku kratke dogmatske i apologetske rasprave o istinama koje se danas najviše napada.


I.


1. Kao što je Bogu svojstveno da postoji, tako je svojstveno njegovoj naravi da bude jedna u tri osobe: Otac, koji rađa svoga vječnoga Sina; Duh Sveti, koji proizlazi od Oca i Sina (1). Jedini pravi Bog je stoga Presveto Trojstvo (2). Razumom spoznajemo Božje postojanje (3); Objavom Njegovu trojstvenost (4).


Tako je Bog u suštini i od vječnosti Otac, Otac u odnosu na svoga jedinorođenoga Sina. Nema drugog Boga osim njega (5), ni Alaha, ni Bude ni masonskog velikog graditelja svemira.


2. Jer je Bog trojstven, Utjelovljenje je moguće: jer Utjelovljenje je poslanje (6). Da u Bogu ne postoji više osoba, ne bi bilo Oca koji šalje svoga Sina u svijet. Onda se Bog ne bi mogao pojaviti među nama, osnovati Crkvu, prebivati među nama u Presvetom Sakramentu, ili poslati Duha Svetoga dušama.


Nijekanjem Presvetog Trojstva, islam logično niječe Božje utjelovljenje i jednako logično naše sudjelovanje u životu trojstvenog Boga kao Kristove braće i subaštinika Kraljevstva Božjega (7).


3. Božje utjelovljenje je povijesna činjenica; vječna Riječ Očeva uzela je ljudsku dušu i ljudsko tijelo, kao druga božanska osoba. On se želio roditi od Majke Djevice, kao jedinog stvorenja s kojim je Bog podijelio svoju vlastitu plodnost. Propast je za ljudski rod došla po grijehu ljudskog para; zato je novom Adamu trebala biti dodijeljena nova Eva; Isus Krist i njegova sveta Majka su praroditelji čovječanstva obnovljena u Duhu Svetomu.


Utjelovljena Riječ, naš Gospodin Isus Krist, je jedini Otkupitelj svijeta, sveopći posrednik između Boga i ljudi, jedini Veliki svećenik Novoga saveza, konačna i osobna samoobjava Boga, jedini Kralj i Svedržitelj. Bezuvjetno priznanje njegovih sveobuhvatnih vladarskih prava kao Gospodina, i od pojedinaca i od društva i naroda, temeljni je preduvjet za postojani mir u srcima i u svijetu. Ni perestrojka ni moderno vojno oružje ne jamče ovaj mir, nego samo ostvarenje Pavlovih riječi: ,,On treba kraljevati" (1 Kor 15,25 ). Bog će toliko dugo strogo kažnjavati narode koji su od njega otpali dok ne budu na koljenima uzvikivali: "Slava, čast i hvala Ti, Spasitelju, Kralju Kriste!" (8).

subota, 14. veljače 2015.

Zlatne riječi svetog Župnika arškog (I.)


ISPOVIJED


Bez sakramenta pokore bili bismo uistinu siromašni. Djeco moja, nemoguće je shvatiti dobrotu koju nam je Bog iskazao kad je ustanovio uzvišeni sakrament pokore.


Kad bi se prokletima u paklu moglo reći: „Stavit ćemo svećenika na ulazna vrata pakla. Svatko, tko želi svetu Ispovijed, može slobodno izići van…“ O kako bi se brzo pakao ispraznio, a raj bi dobio svoje nove stanovnike. Mi imamo još vremena i mogućnosti. Prokleti, nikada više!


PONIZNOST


Ono čega se đavao najviše boji, jest poniznost. Poniznost je velika pomoć u ljubavi prema Bogu, oholost velika zapreka na putu svetosti. Oholost je veza u lancu poroka, poniznost višestruka veza svih krijeposti.


Jednom su nekog sveca pitali: „Koja bi bila prva među krijepostima?“ On odgovori: „Poniznost.“ A druga? - “Poniznost.“ A koja bi onda bila treća? On ponovno odgovori: „Poniznost.“

srijeda, 11. veljače 2015.

Je li Isus Krist Sin Božji? (I.)


Objavljujemo u nekoliko nastavaka prijevod brošure: ,,Je li Isus Krist Sin Božji?", koju je objavilo Svećeničko bratstvo sv. Pija X. u Njemačkoj, gdje se iznosi sažetak svih najvažnijih povijesnih i razumskih argumenata i dokaza o Isusovom božanstvu. Brošura bi se uskoro trebala pojaviti i u tiskanom izdanju.




Isusovo povijesno postojanje



1. Poganska svjedočanstva


Tacit, najvažniji rimski povjesničar, pripovijeda u „Analima“ (Ljetopisima) napisanima 116. poslije Krista o požaru u Rimu i izvješćuje da je car Neron (64. po. Kr.) za to okrivio kršćane:


To ime dolazi od Krista, koji je za Tiberijeva vladanja bio pogubljen po naredbi prokuratora Poncija Pilata. Potisnuto za čas, nanovo provali to pogubno praznovjerje, ne samo u Judeji, gdje je imalo svoj izvor, već i u samom Rimu, gdje se sa svih strana stječe i veliča sve što je sramotno i užasno.”


Tacit je bio visoki državni službenik, 97. godine po. Kr. čak i konzul, tako da je dobro poznavao službene isprave. A „sramotno“ je za njega moralo biti takvo „praznovjerje“ već zbog toga što su njegovog pokretača pogubile rimske vlasti.


Svetonije, biograf rimskih careva 1. stoljeća piše oko 120. po. Kr. u svojem djelu „Dvanaest rimskih careva“ (De vita Caesarum) da je Klaudije (car od 41. do 54.) dao izgnati Židove iz Rima koji su „stalno podizali velike bune zbog izvjesnog Krista“.


To su isti nemiri o kojima pišu i Djela apostolska (18,2).


Plinije Mlađi godine 111. po. Kr. kao carski legat Bitinije u Maloj Aziji piše pismo caru Trajanu u kojemu pita kako protiv kršćanstva koje je već postalo masovnim pokretom treba provoditi zakone o progonu. Izvješćuje o kršćanima koji su se „određenih dana sakupljali prije zore pjevajući i slaveći Krista kao Boga“.


Justin (umro 165. po. Kr. kao mučenik) izrijekom upućuje u jednoj apologiji kršćanskog vjerovanja na postupovne spise Kristove osude koje je predao rimskom caru Antoninu Piju.


2. Židovska svjedočanstva


Židovi nikada nisu nijekali Isusovo postojanje, nikada nisu postavljali u pitanje njegova čudesa, nego su ih prikazivali đavolskim djelom. „U predvečerje blagdana Pashe“, tako primjerice kaže Babilonski Talmud, „Isus je Nazarećanin obješen jer se bavio magijom, sablažnjavao Izrael i otpao od prave vjere.“ (Sanh 43a)


Filozof Justin, rođen oko 100. po. Kr. u Sihemu u Palestini, posve je bio upoznat sa situacijom u Palestini. U svojemu Dijalogu sa židovom Trifunom objavljuje sud koji su židovi njegova vremena bili stvorili o Isusu:


Isus Galilejac pokretač je bezbožne sljedbe bezakonja. Mi smo ga razapeli. Njegovi su učenici noću ukrali tijelo iz groba i zavode ljude govoreći da je uskrsnuo od mrtvih i uzašao na nebo.”


Josip Flavije, židovski povjesničar, rođen oko 40. po. Kr. u Jeruzalemu, poznavao je kršćansku prazajednicu u Jeruzalemu i kao pripadnik židovskog svećeničkog plemstva kritički se bavio novom religijom. Uhvaćen tijekom židovskog ustanka za Vespazijana, kasnije je pomilovan i pušten, bogato nagrađen, živio je u Rimu za svoje studije.


U svojem djelu „Židovske starine”, nastalom oko 93. po. Kr., nalaze se oba značajna odlomka:


U to vrijeme živio je Isus, mudar čovjek. On je, naime, činio posve nevjerojatna djela. Tako je privukao k sebi mnoge Židove, kao i pogane. Pa, iako ga je Pilat, na nagovor prvaka našega naroda, osudio na smrt na križu, nisu mu njegovi raniji sljedbenici postali nevjerni. I još do današnjega dana postoji zajednica kršćana koja se naziva po njemu.” I : ,,Veliki svećenik Ana je sazvao Veliko vijeće i pred njega izveo Jakova, brata Isusova, koji je nazvan Kristom, kao i još neke druge i dao ga odvesti na kamenovanje.”


Ovdje se misli na apostola Jakova Mlađega koji se i u Gal 1,19 naziva „bratom Gospodinovim“. On je bio prvi jeruzalemski biskup i kamenovan je na Uskrs 62. po. Kr.

ponedjeljak, 9. veljače 2015.

Mons. Lefebvre o posvjetovnjačenju svećenstva


Krilatica koja će pomoći da se svećenik prilagodi svijetu, bila je pri ruci: „Svećenik je čovjek kao svaki drugi“; dakle, mora se odijevati kao drugi, baviti se svojim zanimanjem kao i oni, imati kao i oni slobodu kod odlučivanja kojem sindikatu ili kojem političkom usmjerenju dati prednost, imati slobodu oženiti se. Sjemeništa su se samo trebala prilagoditi ovom novom „tipu svećenika“.

Nažalost, ovaj se jezik nije čuo samo kod tradicionalnih neprijatelja Crkve, nego i kod svećenika i kod biskupa.

Nije trebalo dugo čekati posljedice: napuštanje svih duhovnih obilježja, traženje svjetovnih zanimanja, preoblikovanje kulta po ukusu svijeta i samo nekoliko godina kasnije, gubitak vjere koji je doveo do vjerolomstva tisuća svećenika.

petak, 6. veljače 2015.

Izvor spasenja i pravoga života


Molim te da misliš o tome kako je Gospodin naš Isus Krist tvoja prva glava, a ti jedan od njegovih udova. On je za te što i glava udovima. Sve njegovo tvoje je: duh, srce, tijelo, duša i sve moći. Svime se tim trebaš služiti kao svojim, da bi ga, služeći mu, slavio, ljubio i veličao. Ti si za nj što i ud glavi, i zato on žarko želi da ima na raspolaganje sve tvoje moći kao da su njegove, da bi služio Ocu i njega proslavljao.

Ali ne samo da on tebi pripada, već želi u tebi biti, u tebi živjeti i vladati, kao što glava živi i vlada u svojim udovima. On naime želi da sve što je u njemu, živi i vlada u tebi: njegov duh u tvome duhu, njegovo srce u tvome srcu, sve moći njegove duše u moćima tvoje duše. Tako će se na tebi ostvariti riječi: Proslavljujte i nosite Boga u svome tijelu, i nek se Isusov život očituje u vama. A i ti, ne samo da pripadaš Sinu Božjemu, već moraš u njemu biti kao što su udovi u glavi. Što god je u tebi, mora biti uključeno u njega. Od njega trebaš primiti život i on treba tobom ravnati. Za tebe nema pravog života osim u njemu, jer on je jedini izvor za istinski život. Izvan njega naći ćeš samo smrt i propast. Neka on bude jedino počelo tvojih pokreta, čina i silā tvoga života. Od njega i za njega moraš živjeti, da bi ostvario one riječi: Ni jedan od nas ne živi samom sebi i ni jedan ne umire samom sebi, jer kao što, ako živimo, Gospodinu živimo, tako, ako umiremo, Gospodinu umiremo. Dakle: i ako živimo i ako umiremo, Gospodinu pripadamo, jer zato Krist umrije i oživje da zagospodari i mrtvima i živima. Jedno si dakle sa samim Isusom kao što su udovi jedno s glavom. Zato moraš s njime imati jedan duh, jednu dušu, jedan život, jednu volju, jednu odluku, jedno srce. On treba biti tvoj duh, srce, ljubav i sve tvoje. Te kršćaninove uzvišenosti proistječu iz krštenja, a povećavaju se i jačaju potvrdom i dobrim vršenjem ostalih milosti što ih Bog udjeljuje. Nadasve ih pak usavršuje euharistija.


Iz Rasprave „O divnom Isusovu Srcu“ svetoga Ivana Eudes, prezbitera (Knjiga 1,5; Sabrana djela 6, 107. 113-115)