utorak, 16. veljače 2016.

Svećeniče, gdje je tvoja Misa? (VI.)


Donosimo izvadak iz knjige Pretre rejete (Odbačeni svećenik), autora vlč. Bryana Houghtona (1911-1992), engleskog svećenika i anglikanskog obraćenika koji je podnio ostavku kao župnik svoje župe u Suffolku na dan kada je Novus ordo stupio na snagu.

Svećenici koji nisu voljeli Misu

Koncil je otvoren 11. listopada 1962. Do tada je Crkva izgledala na određeni način samouvjerena i razumno isključiva.

No, od toga dana nadalje "dovođenje stvari u pitanje" je bilo pravilo. Ne mogu navesti točan datum, ali u mom dekanatu se narodni jezik upotrebljavao u liturgiji i prije 1964. Iako sam to mogao spriječiti u župnim Misama, nisam mogao u privatnim Misama. Eksperimentiranje je postalo uobičajeno. Rečeno mi je da jedan svećenik običava prikazivati dnevnu Misu u blagovaonici svoga priorata, za vrijeme doručka, posvećenim tostom - cijelim tostom od doručka!

Došao sam u njegov priorat bez odgode i rekao mu što sam čuo.

"Što je u tome loše?", upitao je. "Samo pokušavam učiniti Misu realnijom i živahnijom."

"Što nije u redu? Sve! Bit ćete tako ljubazni i služit ćete misu s pravim hostijama i vinom, u skladu s rubrikama iz 1962. koje su upravo objavljene, i to na oltaru u svojoj crkvi."

"Svakako hoću ako zahtijevate."

"Onda zahtijevam."

"Dakle, dogovorili smo se. Nipošto Vas ne bih želio uvrijediti jer ste dobar čovjek, ali ste na pogrešnoj strani."

Dopustite mi pojasniti da mi je ovaj svećenik bio drag. Nažalost, on je završio u umobolnici nakon što je pokušao ubiti najprogresivnijeg biskupa. Bio je najbolji od svih, ali ponešto krhkog uma.

U jednoj od najvećih kuća u župi bila je misa na kojoj su koncelebrirali vrlo poznati katolički svećenik, dva anglikanca i dva protestanta. Sve je bilo krasno organizirano osim zaboravljenih hostija. Netko je morao ići i donijeti ih iz Buryja. Tako se saznao o tome.


Zatim je tu izlet kardinala Bee u Englesku da bi "izmjerio temperaturu" reakcije engleskih katolika suočenih s ekumenizmom. On se trebao sresti s dvojicom predstavnika iz svake biskupije. Odmah sam pisao mom biskupu da se, kao obraćenik i bivši tajnik Konferencije za više studije, smatram mogućim poslanikom. On je vrlo uljudno odgovorio da je odbor zadužen za dobrodošlicu kardinalu Bei odlučio da se ne susretne ni s jednim obraćenikom jer će oni neizostavno biti loše raspoloženi prema svojoj bivšoj vjeroispovijesti. Kakav prekrasan argument! Samo oni koji ništa nisu znali o tom pitanju mogli su biti istinski objektivni!

Kada su narodni jezici dopušteni u cijeloj liturgiji, život je postao jako neugodan. Svaki svećenik u mom dekanatu, s izuzetkom kapelana dominikanskog samostana, a uključujući moga vikara, usvojio je narodni jezik. Ostao sam jedini svjetovni svećenik koji slavi na latinskom. Od dvije stotine i sedamdeset svjetovnih svećenika u biskupiji, samo četiri su nastavila služiti staru Misu. U noj peticiji biskupu da se dopusti stara Misa prikupljeno je devedeset potpisa, ali njegovim odbijanjem oni su izgubili hrabrosti da je služe.

U župi je rezultat bio jadan. Kapelan i njegov vikar više neće služiti istu Misu. Mislio sam poveući se sa službe bez odgode.

Ali sam odlučio da ne: Misa iz 1964. nije manipulirala s kanonom, koji se, teoretski, uvijek trebao govoriti tiho i na latinskom jeziku. Još je uvijek bilo moguće slaviti tip Misu iz '64. s određenom pobožnošću. Ipak sam pisao biskupu podnoseći ostavku od dana kada će kanon biti promijenjen. Odgovorio je sasvim lijepim pismom navodeći: "Nitko ne razmišlja o reformi kanona", i: "biskupi su tu upravo, kako bi se spriječilo da se u njega zadire." Jadni dragi biskup! Nije imao pojma o onome što će se dogoditi. Što se mene tiče, ja sam znao. Dobio sam informaciju od mojih prijatelja iz Konferencije za više studije i nekih drugih preko zanimljivih razgovora u Moissacu, u sjemeništu Francuske misije. Također sam imao priliku otići na Canisium u Innsbrucku, gdje sam bio u mogućnosti otvoreno razgovarati s Karlom Rahnerom i Jungmannom. Sve to je bilo vrlo poučno.

Međutim, postojalo je pitanje, na koje sam jedva mogao naći zadovoljavajući odgovor. Svaki svećenik je svaki dan služio staru Misu s potrebnom brižljivošću i očitom pobožnošću. Kako bi 98% njih bilo spremno prihvatilo promijeniti ju, a da ni papa, ni Koncil to nisu tražili? Oni su se bacili na ovo jednostavno dopuštenje poput gadarskih svinja u more. Usput, bio sam dekan već nekoliko godina i dobro sam poznavao svećenike iz mog dekanata. Samo dvojica od njih bila su dovoljno glupa da misle da su bolji i da se mogu radovati mogućnosti očitovati se. Ostali su se privatno protivili promjenama. Samo je jedan, već spomenuti dominikanac, ostao vjeran staroj Misi. Što ih je nagnalo prihvatiti promjene? Poslušnost, otupjelost, strah od odmazde, želja za mirnim životom? Ipak, ovo je bila činjenica: nije moguće da su voljeli staru Misu. Ona nije bila ništa više nego obred koji se mogao mijenjati jednostavno kao što se mijenja odjeća. Ali, ako im se nije sviđala Misa, sigurno su bili nesposobni za klanjanje. Oni su najvjerojatnije smatrali Misu tek nečim što su oni morali učiniti, a ne nešto što je Bog napravio.

Lex credendi, lex orandi: vjera vodi molitvu, molitva vodi vjeru. Nisam imao dvojbi o vjeri moje braće svećenika, osim možda jednog. Zato sam morao pogledati na stranu molitve. Tu sam otkrio da smo mi svećenici bili stvarno manjkavi. Svi smo bili previše zauzeti služenjem Mise, moljenjem časoslova, ili radeći nešto drugo, da bismo proveli trenutak u molitvi pred Presvetim Sakramentom. Poticali smo laike na oblik molitve kojega smo sami jedva prakticirali. Onda sam mogao vidjeti kako je na Papinskom zavodu sv. Bede u Rimu moja asketska formacija bila opsežna. Učili su me kako se usavršavati, ali me nisu učili moliti, to jest, kako se klanjati Bogu. Ono malo što sam znao o ovoj temi dugovao sam mom čitanju mistika poput sv. Gertrude ili sv. Terezije Avilske, ili duhovnih autora, kao što su Augustin Baker, Surin i Grou.

Jasno je da ascetika koja je usmjerena na vlastiti napredak iziskuje inteligentne ljudske čine s pomoću stvarne milosti.

Molitva s druge strane, kao klanjanje Bogu, plod je stalne (habitualne) ili posvetne milosti; to je povratak Ocu ljubavlju Duha Svetoga kroz ljudsku osobu. S ljudske točke gledišta, to je voljni čin nastojanja da se ispraznimo od sebe, dođemo do sabranosti i predanja kako bi se klanjali Bogu.

Čim netko opaža razliku između ascetike i molitve, mislim da može razumjeti revoluciju u Crkvi.

Svećenicima - posebno najučinkovitijim svećenicima, to jest, biskupima – bilo je dosta liturgije u kojoj nisu mogli ništa činiti. Oni su dakle, htjeli asketsku Misu umjesto klanjateljske Mise - djelovanje umjesto kontemplacije. I dobili su je.


Izvor: archives.sspx.org

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.