četvrtak, 5. svibnja 2016.

Amoris laetitia: prevratnički nauk


P. Denis Puga, svećenik Bratstva sv. Pija X., komentira posinodsku apostolsku pobudnicu Amoris laetitia objavljenu 8. travnja 2016.

Putem dvije važne odluke unutar godine dana – reforme postupka u slučajevima poništenja brakova prošlog rujna i objavljivanjem Amoris laetitia, posinodske pobudnice o obitelji ovoga mjeseca – papa Franjo prouzročio je značajan prijestup o dogme o sakramentima ženidbe i svete Euharistije.

Mediji su navalili na taj prijestup, a iz Rima nije stigla nijedna službena izjava koja bi ispravila njihova pogrešna tumačenja. Njihovi naslovi jasno su upućivali na izvor problema: vrata za Pričest razvedenima i ponovno vjenčanima su otvorena (Le Figaro, 8.travnja 2016.).

Taj impresivno dugi dokument (260 stranica!) koji tvrdi da je pastoralni, a ne doktrinarni, prema svom kraju izlaže (in cauda venenum; otrov je u repu), pogotovo od br. 296 u poglavlju 8: ,,Pratiti, razlikovati i povezivati slabost“, jedan cijeli skup izjava i uputa koje će, kada se stave u praksu, uništiti nepromjenljiv nauk Crkve o nerazrješivosti ženidbe.

Katolička crkva je uvijek naučavala da je sakrament ženidbe nerazrješiv, da su osobe koje su se rastale i kasnije pokušale sklopiti novi brak javni grešnici i da zbog toga javno žive u bližoj i namjerno odabranoj prilici za grijeh i zbog toga ne mogu biti u stanju milosti. Iz tog razloga oni ne mogu pristupiti svetoj Euharistiji, sakramentu ljubavi Božje. Osobe u toj situaciji doista ne mogu iskreno reći Bogu da Ga vole iznad svega jer Mu javno, službeno i kroz navodno stabilnu ugovornu vezu, one odbijaju vjernost obećanju koje su Mu dale pred Njegovom Crkvom na dan njihovog vjerskog sklapanja ženidbe, obećanju da će biti vjerni svom supružniku cijeli život.

Osmo poglavlje posinodske pobudnice pape Franje prikazuje stupnjeviti moral. Postoji ideal: kršćanski brak, ponovno potvrđen kao nerazriješiv, zasigurno veličanstveni ideal, ali koji je teško postići u određenim situacijama suvremenog svijeta. (Ovdje prepoznajemo otrcanu liberalnu teoriju razlike između teze i hipoteze.) Ali posebno su tu također i sve stabilne situacije koje se ne uklapaju u kršćanski ideal (misleći na: izvanbračne zajednice, građanske brakove, itd.) U tim situacijama, dokument kaže: „Može se iskazati poštovanje za one znakove ljubavi koji na neki način odražavaju Božju ljubav“ (br. 294). ,,Kada takve zajednice postignu određenu stabilnost, kada su zakonski prepoznate, kada ih obilježavaju duboka privrženost i odgovornost za njihove potomke i kada pokazuju sposobnost nadvladati kušnje, one mogu pružati priliku za pastoralnu brigu u pogledu mogućeg slavljenja sakramenta ženidbe.“ (br. 293)

Sažeto rečeno, iz ovih riječi se može zaključiti da je grešan život jednog para korak prema svetosti kršćanskog braka. Ovdje pronalazimo koncilsko načelo “semen veritatis” (sjemena istine), načelo već primijenjeno na lažni ekumenizam: članstvo u nekatoličkim zajednicama je put prema prianjanju uz istinsku Kristovu Crkvu! Zar nije kardinal Christoph Schönborn, bečki nadbiskup, pohvalio stav jednog od svojih prijatelja – homoseksualca, koji je ušao u stabilnu vezu nakon nekoliko privremenih i kratkotrajnih veza! (Kardinal Schönborn: ,,Stabilna homoseksualna veza je poželjnija od afere“, La Vie, 16. rujna 2015.)

Napokon, za sve te ljude pristup Euharistiji će ostati stvar osobne prosudbe. To je ono što br. 300 Pobudnice povlači za sobom kada kaže: „Ono što je moguće je jednostavno obnovljeno ohrabrenje da se poduzme odgovorna osobna i pastoralna prosudba u pojedinačnim slučajevima koja bi prepoznala da kako 'stupanj odgovornosti u svim slučajevima nije jednak', posljedice ili učinci pravila ne trebaju nužno uvijek biti isti“, i posebno kako fusnota 336 precizira: „To je također slučaj s obzirom na sakramentalnu disciplinu, budući da se prosudbom može prepoznati da u određenim slučajevima ne postoji teška krivnja“.

Uistinu, u br. 301 se kaže: „Ne možemo više tvrditi da se svi koji žive u nekoj tzv. 'neragularnoj' situaciji, nalaze u stanju smrtnog grijeha i da su izgubili posvetnu milost“.

U stvari moramo priznati: ova posljednja rečenica sadrži cijelu moralnu revoluciju pobudnice. Na kraju, sve je stvar osobne savjesti; to je čisti subjektivizam. Ova pobudnica je propast katoličkog moralnog nauka o grijehu.

Ne dajmo se zavesti da nas razuvjere oni koji će odmah naglasiti da dokument posebno izjavljuje da on nije po tom pitanju učiteljski, već jednostavno namjerava pružiti pastoralne upute po točkama o kojima se može zakonito raspravljati (vidi br. 3) koje se tiču crkvene stege. To je puko maskiranje problema jer se nauk ukorjenjuje u praksi. Na primjer, možete se sjetiti kako se Pavao VI. zadovoljio time da izda vrlo ograničeno dopuštenje za Pričest na ruku iz pastoralnih razloga, dok je u isto vrijeme tražio da tradicionalni način primanja bude zadržan. Svi znaju što se dogodilo: praksa Pričesti na ruku je sada praktički univerzalna. To je ono što će se dogoditi otvaranjem učinjenim ovim dokumentom, otvaranjem mnogo ozbiljnijim od Pričesti na ruku! Dopuštajući pojedinim razvedenim i ponovno vjenčanim osobama primanje Pričesti i prepuštajući prosudbu njihovim savjestima je javno očitovanje da kršćanski brak nije suštinski nerazriješiv i to otvara put ponovnoj sakramentalnoj ženidbi i time krivovjerju!

Nitko ne očekuje da će Petrov nasljednik u papinskim dokumentima izražavati čisto osoban i ekstremno prevratnički koncept pastoralnog milosrđa.

Ovo je drugi put u manje od godinu dana da je papa Franjo stvorio pukotinu koja oslabljuje sakrament ženidbe. Od onoga čija je dužnost biti čuvar pologa vjere, ovo je strašna nesreća za spasenje duša i budućnost Crkve. Ali Krist nam je obećao da je ni vrata pakla neće nadvladati.

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.