srijeda, 20. srpnja 2016.

Razlike između katolika i pravoslavaca


Donosimo odgovor na pitanje koje je nedavno postavila istaknuta katolička novinska agencija: u čemu je uopće razlika između katolika i pravoslavaca?

30. lipnja novinska agencija Catholic News Agency objavila je članak Carla Bundersona o dokrinarnim i teološkim nesuglasjima koja i dalje dijele katolike i pravoslavce. Članak objavljen nakon prošlotjednog Velikog sabora pravoslavnih crkava održanog na Kreti, ponajprije se usredotočuje na prigovore pravoslavnih kršćana na papinski primat. U nastavku donosimo isječak tog članka.

„Prvu i osnovnu teološko-ekleziološku razliku između katolika i pravoslavnih kršćana čini uloga rimskog prvosvećenika, odnosno pape. Na Zapadu je jedinstvo Crkve oduvijek bilo izraženo kroz jedinstvo s rimskim prvosvećenikom kao nasljednikom sv. Petra. Prvenstvo svetog Petra među ostalim apostolima u zapadnoj je Crkvi činio kamen temeljac, dok se na istoku sv. Petra, kao i njegove nasljednike, smatralo ''prvim među jednakima''.

Katolička je crkva definirala papinsko prvenstvo na Prvom vatikanskom koncilu, održanom 1870. godine. Taj je koncil, kojeg su katolici smatrali ekumenskim, naučavao da rimski prvosvećenik ima neposrednu i izravnu vlast upravljanja nad cijelom Crkvom, i da u slučaju kada naučava „ex cathedra“ posjeduje nepogrješivost.

Istočni kršćani, s druge strane, imaju koncilski model Crkve. Za njih je jedinstvo izraženo kroz zajedničku vjeru i zajedništvo u sakramentima, a ne toliko kroz centralizirani autoritet. Oni ne priznaju autoritet rimskog prvosvećenika nad svim kršćanima, već ga smatraju jednakim ostalim biskupima, iako s primatom časti.“

No taj se „koncilski model“ pravoslavne crkve teško može nazvati efektivnim. To se jasno vidjelo na spomenutom Velikom saboru pravoslavnih crkava na kojem su nesuglasice po pitanju jurisdikcije zajedno s nacionalnim interesima dovele do toga da nekoliko mjesnih pravoslavnih crkava uopće nije prisustvovalo Saboru (Antiohija, Bugarska i Moskva), što znači da je na susretu bilo zastupljeno manje od polovice pravoslavnog svijeta. (Samo je Moskovski patrijarh odgovoran za brigu o gotovo dvije trećine pravoslavnih kršćana.) Štoviše, Moskovski je patrijarhat već godinama u javnom konfliktu s ekumenskim patrijarhom Konstantinopola (Istanbula), što je mnoge dovelo do sumnje u mogućnost raskola između ta dva tijela. U isto vrijeme, nekoliko manjih pravoslavnih crkava službeno nisu u zajedništvu jedna s drugom, uključujući Antiohijski i Jeruzalemski patrijarhat. Bez jasno definiranog i prihvaćenog nauka o primatu, pravoslavni kršćani često imaju velikih poteškoća s pronalaženjem načina kako riješiti unutarcrkvene nesuglasice, ili čak održati zajedničko okupljanje.

Pored papinskog primata, Bunderson daje kratak pregled još nekoliko spornih pitanja, uključujući čistilište, Bezgrješno začeće, narav istočnoga grijeha, kao i „filioque“ („i Sina“), dio Nicejsko-carigradskog Vjerovanja kod rimokatolika. (Napomena: Grkokatolici, odnosno istočni katolici bizantskog obreda, nikada nisu bili obvezni uključiti „filioque“ u Vjerovanje kojim se služe).

Koliko su ova pitanja važna za odvojenost katolika i pravoslavnih kršćana predmet je mnogih rasprava. Nekoliko katoličkih teologa, uključujući dominikanca p. Aidana Nicholsa , Christiaana Kappesa i prof. Adama DeVillea, zadnjih su godina pomogli razjasniti u kojoj bi mjeri kulturni i povijesni nesporazumi između Istoka i Zapada mogli biti u korijenu ekleziološkog udaljavanja između katolika i pravoslavaca.

Stupanj teološke i doktrinarne razdvojenosti između dvije zajednice možda nije tako velik kako se nekima čini, što ne znači da ne postoje konkretna nesuglasja (ili nesporazumi) koja se trebaju riješiti.

Veći utjecaj na budućnost katoličko-pravoslavnih odnosa ima geopolitika; jer kad se ljudi ne podrede autoritetu koji im je božanski dan, često u većoj mjeri postanu ovisni o zemaljskoj moći, čak i u duhovnim pitanjima. Od raspada Bizantskog carstva 1453. godine (ili možda još ranije), pravoslavni kršćani drže se etničko-nacionalnog modela crkvenog upravljanja koji je povezan sa sekularnom državom. Npr., danas je teško odvojiti misiju Ruske pravoslavne crkve od globalnih interesa same ruske države. Ruski napad na Ukrajinu išao je rukom pod ruku s novim progonima Ukrajinske grkokatoličke crkve na Krimu od strane Pravoslavne crkve. Nakon nedavnog sastanka pape Franje i moskovskog patrijarha Kirila u Havani na Kubi, mnogi su ukrajinski katolici, uključujući njihovog vođu, patrijarha Svjatoslava Ševčuka, izrazili ogorčenje time što je Sveti Otac očigledno bio više zainteresiran da ugodi Moskvi nego za obranu prava Ukrajinske grkokatoličke crkve.

Iako je nedvojbeno točno da je jaz između katolika i pravoslavnih kršćana velika rana za kršćanstvo, ipak je ključno da rimokatolici i njihovi autoriteti u Rimu ne stavljaju kao prioritet ekumenske odnose s pravoslavcima nauštrb zaštite i procvata 23 sui iuris istočne katoličke crkve koje su već u punom jedinstvu s Rimom. Za veliki posao zacjeljivanja raskola bit će potrebno više od samog teološkog dijaloga; bit će potrebna i molitva, osobito Gospi koja je pokazala toliko interesa za Rusiju u svojim ukazanjima u Fatimi, za izgon demona podjele zbog kojih je kršćanstvo razdijeljeno već gotovo cijelo tisućljeće.

Izvor: sspx.org

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.