utorak, 29. studenoga 2016.

Prisjećamo se zašto su pružili otpor... protestantizam u Crkvi nakon Drugog vatikanskog sabora


Uvod urednika novina The Remnant

Davne 1976. kada mi je bilo deset godina, primio sam sakrament potvrde od nadbiskupa Marcela Lefebvrea. Sjećam se blagog i svetog čovjeka, toplog govora i istinski poniznog. Čak i dok smo bili djeca, moja braća, sestre i ja razumjeli smo da se radi o pravom Kristovom vojniku koji je zauzeo hrabro i usamljeno stajalište u obranu svete Tradicije u vrijeme kada ništa nije bilo popularnije od novotarija i inovacija. Naš otac bio je u njegovom društvu i ti ljudi su bili „tradicionalisti“ puno prije nego je biti „tradicionalist“ postalo cool.

Sjetite se, cijeli svijet je bio sred muka revolucije u to vrijeme – seksualne, političke, liturgijske, kulturne – ništa nije bilo više passé od prošlosti. Usamljeno stajalište ranih tradicionalista se, stoga, može usporediti čisto apsurdno (barem u očima svijeta u to vrijeme) s čovjekom koji stoji u blatu na Woodstocku i inzistira da hipiji vrate na sebe svoju odjeću i prestanu uzimati LSD i pušiti travu. Nikoga nije bilo briga. Smijali su im se, izrugivali i na kraju im je rečeno neka se što prije gube van iz Crkve.

Vremena su se zaista mijenjala, i uz dragocjene i rijetke iznimke, ljudski element Kristove Crkve išao je u korak s ludosti – zaista je, neki bi rekli, utirao put.

Kada se prisjećamo zašto su se ti ljudi oduprli ludosti šezdesetih, sjetimo se da oni nisu prvenstveno bili motivirani idejom da štite svoje vlastite situacije. Nadbiskup Lefebvre je, na primjer, bio u mirovini kada je svijet saznao tko je on. Njega su bogoslovi, koji su se odjednom našli okruženi vukovima u ovčjem ruhu u samim bogoslovijama, nagovorili da se vrati natrag iz mirovine. Modernisti su doslovno bili svugdje.

Lefebvre nije pokušavao napraviti ime od sebe. On je bio vjerni sin Crkve koji je pokušavao izvršiti svoju dužnost pred Bogom i Crkvom kojoj je služio cijelog svog života. Važno je sjetiti se toga i staviti ga u kontekst tog vremena.
On nije bio bloger. On nije vodio internetski TV program niti je bio lovac na ''klikove''. On je bio ozbiljan crkveni uglednik – visoko cijenjen od nekoliko papa i poglavar velike družbe – koji je vidio to što se modernisti uspinju na vlasti kao ispunjenje proročanstva i ozbiljnog upozorenja koje je dano Crkvi pola stoljeća ranije od pape sv. Pija X. Otuda ime Lefebvreovom Bratstvu.

Ovaj članak može pomoći onim katolicima koji tada nisu bili prisutni da bolje razumiju što je navelo te velike katoličke genije da ustanu protiv revolucije u Crkvi koju su voljeli više nego išta, kako im je to slomilo srca što se moraju oduprijeti čak i onima unutar samog Vatikana, kako se njihov prekrasan katolički svijet urušavao svugdje oko njih i kako je sve što su radili bilo zbog obrane nezabludivog nauka svete Majke Crkve i njezine drevne liturgije koji su bili svugdje na udaru.

Lefebvre je bio Atanazije Crkve u naše vrijeme i jednoga će dana biti proglašen svetim. Michael Davies je tako mislio, a ni ja nemam sumnje oko toga. Papa Franjo je, više nego ijedan drugi papa, nepažljivo otkrio istinski duh Drugog vatikanskog koncila i tako učinio kristalno jasnim zašto su oni koji su se odupirali tom duhu bili u pravu što su to radili.

Molim vas, budite otvoreni za istinu o onome što se zaista dogodilo... i nastavite čitati.

Michael J. Matt


Liturgijska reforma i ekumenizam

Poricati da je liturgijska reforma smišljena i izvršena radi ekumenskih razloga značilo bi poricati i osporavati dokaze. Prisutnost šest protestantskih predstavnika u komisiji za reformu Mise dovoljan je dokaz za to. Također je značajna činjenica da je fotografija tih šest protestanata objavljena na naslovnici “Documentation Catholique”. (1)

Koji je mogao biti razlog za takvu protestantsku prisutnost ako ne taj da pregledaju molitve, pa čak i da ustroje Misu na način da bude moguće zajedništvo u molitvi s protestantima, i to u najvažnijem činu Katoličke Crkve. (2)

Definicija Mise kakva je dana u uvodu Novus Ordo Mise je protestantska definicija i to je, samo po sebi, nedopustivo i nepojmljivo. (3) Od sada
će naglasak biti na večeri, gozbi, a ne više na žrtvi. Samo to trebalo bi biti dovoljno da opravda naše snažno odbijanje reforme.

Značajno je da više ne nalazimo pojam „žrtva“ u
knjižicama za novu Misu. On je zamijenjen „euharistijskom liturgijom“, „spomen-večerom“, „euharistijskim slavljem“ - sve su to termini koji su tipično protestantski.

Logična posljedica toga je da je taj dio liturgije poprimio narativni oblik i da je žrtveni čin svećenika kod
posvećenja nestao. U Ordo Romanum, s druge strane, sve geste, držanje tijela i stavovi svećenika, riječi izgovorene tihim glasom, upućuju da se radi o otajstvu i da se vrši svećenički čin ‘par excellence’. Ali od sada svećenik „prepričava“ ono što se davno dogodilo. To je također neprihvatljivo.


Sve u ovoj reformi poklapa se sa zavaravanjem i promicanjem vjerovanja da je Misa u biti
gozba; tako stol zamjenjuje žrtveni oltar; dopušteno je da se može služiti Misa bez relikvija mučenika koji su slijedili našeg Gospodina Isusa Krista, u Njegovoj žrtvi; svećenik je okrenut prema ljudima kao predsjedatelj kod obiteljske gozbe, a nije više službenik žrtve koji prinosi žrtvu Bogu, licem u lice prema Križu koji je znak žrtve koja se ovjekovječuje na oltaru. Još mnoge promjene mogle bi se ovdje spomenuti i sve se poklapaju s tim premještenim naglaskom koji su još davno prije uveli protestanti.

Ta zamjena ili premještanje naglaska mora iz nužde voditi i već vodi u razaranje katoličkog nauka koji počiva na žrtvi na križu koja se nastavlja na oltaru. To će voditi u gubitak vjere u
stvarnu prisutnost i do uništenja katoličkog svećenstva.
To znači da se ne smije pristati ni na kakav kompromis u tom pogledu. To također znači da oni koji su utrli put takvim promjenama u katoličkoj Misi nose težak teret odgovornosti.

Da bi podržali taj novi koncept, izjavljuje se da je Misa iznad svega simbol “Caen
ae”, a “Caena” je u biti gozba. Obje tvrdnje su lažne.

Misa se odnosi poglavito na žrtvu na križu kao što se odnosila i Caena na veliki četvrtak, a Caena je u biti bila žrtva jer je cijelo njezino značenje vezano za križ i nema značenja bez križa. Janje koje je bilo žrtvovano i
blagovano kao žrtva, kao što će naš Gospodin biti žrtvovan na križu, i kao što je označeno odvajanjem Njegovog Tijela i Krvi pod prilikama kruha i vina. Zbog toga samo u svom vanjskom aspektu Caena može biti uspoređena s gozbom i kada se to radi, propušta se nazrijeti uzvišena i duboka stvarnost tog predznaka križa. (4)

Opasnost od gubitka najsvetije stvarnosti našega života – ishodišta svih posvećenja, izvora svih milosti, vrela svakog sakramenta, suštine svećenstva i kamena temeljca Crkve – mora nas učiniti opreznima da ne bi
smo bili zavedeni prividima.
Liturgijska nas reforma jasno usmjerava u onom smjeru koji je jako opasan za našu vjeru. Pred nama su činjenice koje pokazuju da je opasnost od gubitka vjere u žrtvu, stvarnu prisutnost i svećeničku svrhu vrlo stvarna. Vapaji muke od istinskih vjernika i svećenika čija je vjera jaka uzdižu se sa svih strana, pa ipak, mora se priznati, do sada bez vidljivih rezultata.

Takva je prva glavna točka oko koje se okreće ekumenska orijentacija liturgijske reforme.

Sada moramo spomenuti drugu točku na kojoj su protestanti koji su bili prisutni u izradi reforme zasigurno inzistirali, poglavito, da se umanji u promijenjenim tekstovima pomirbena svrha Mise, koja je primarna svrha katoličke Mise, žrtve koja se događa na oltaru, i tako se ovjekovječuje žrtva na križu i primjenjuju se njezine zasluge na one koji u njoj sudjeluju i za koje se prinosi.

Protestanti tvrde da je to svetogrđe i ekvivalentno poricanju beskrajne vrijednosti Kalvarije, jedine žrtve koja je zadovoljila za grijehe svih ljudi. Sukladno njihovom vjerovanju, vjera u žrtvu na križu dovoljna je da nas očisti od svih naših grijeha; grijesi nisu stvarno izbrisani, ali po našoj vjeri u Krista su pokriveni i neće nam se zbog njih suditi. Prema istom protestantskom tumačenju, otpuštenje grijeha kroz žrtvu Mise, sakrament pokore i oprosti uvreda su žrtvi na Kalvariji.

Prema tome, naši moderni reformatori mislili su da je prikladno izostaviti skoro sve tradicionalne molitve koje su jasno izražavale pomirbenu i pokajničku svrhu
svete Misne žrtve, a posebno prekrasne molitve ofertorija, molitve u podnožju oltara, molitvu Presvetom Trojstvu na kraju Mise, Lavabo molitve i dvije molitve prije svećenikove pričesti. (5)

To je još jedan važan aspekt katoličke Mise i naše vjere za koji su učinili da postepeno iščezne i koji će na kraju nestati iz svijesti svećenika i vjernika.

Mi ne možemo prihvatiti takve kompromise; mi moramo zadržati vrijednost naše vjere u osnovne istine naše svete religije. Ako više ne postoji pomirbena žrtva za naše grijehe, više ne postoji ni potreba da žrtva bude prisutna na oltaru, ni razlog da svećenik prinosi žrtvu; sve to mora biti zajedno.

Moramo paziti da ne zaboravimo da je prisutnost žrtve na oltaru i njezin prinos razlog postojanja svećenstva koje je naš Gospodin ustanovio; razlog postojanja svećeničkog celibata, postojanja redovničkih redova i onih koji primaju krštenje krvlju. Cijela katolička duhovnost nalazi svoje opravdanje u prisutnosti božanske žrtve na oltaru i u njezinom prinošenju. Takav je, zaista, život svakog katolika: život prinošenja u zajedništvu s našim Gospodinom, posebno u odnosu na vjernički život čiji je ono odraz, i život svećenika kome je prinošenje funkcija.
Ne možemo si dopustiti da pristajemo na takvu vrstu ekumenizma koji stavlja u opasnost i nadnaravne istine koje su sama suština kršćanskog života i čitavog života Crkve.

Jasno je da je ta liturgijska reforma izvedena na neozbiljan i na tako neodgovoran način od ljudi koji nisu kvalificirani ni u teologiji ni u pastoralnom
radu, da je to teško za povjerovati.

Žurba s kojom su promjene uvedene u tako bitne stvari, sam broj tih promjena, nepraktičnost provjere prijevoda, uplitanje reforme u svaku domenu liturgije, čak i u privatne pobožnosti poput krunice, potpuno
su neshvatljive i zapravo odbacivanje zdravog razuma.

Nadalje, mahnito inzistiranje na provedbi, u kombinaciji s fobijom prema tradicionalnim oblicima, je toliko da je nemoguće u svemu tome vidjeti nadahnuće Duha Svetoga.

Oni se neće libiti gurati reformu do krajnjih granica onoga što je dozvoljeno, čak i preko toga budući da je valjanost nekih novih sakramenata sada u pitanju s obzirom na manjkavost tvari i forme. Koja je dobrobit reforme izvedene u takvim razmjerima?

To nisu zakonite i blagotvorne reforme koje provodi
Rimokatolička Crkva; ne možemo u njima prepoznati uobičajene znakove mudrosti, umjerenosti, brige za vjeru i pastoralne potrebe. U okolnostima poput ovih, naša dužnost je poduprijeti tradiciju radi svečane izjave naše vjere i zaštite valjanosti naših sakramenata.

Koja bi se pastoralna potreba mogla naći u mijenjaju riječi Posvećenja i u
dopuštanju da se pojave pogrešni prijevodi tih promjena?

Kojoj svrsi služi da se starijima
dopusti primanje posljednje pomasti ako ne zadovoljavaju uvjetima za primanje tog sakramenta bolesnih?

Koja je pastoralna prednost u zamjeni maslinovog ulja nekim drugim, kada se uvijek smatralo po predaji da je maslinovo ulje nužno za valjanost sakramenta potvrde, dok je svako drugo ulje upitna tvar?

Koja je pastoralna prednost u obustavljanju dva niža reda i
podđakonata, kada se svećenika tako često zove da vrši funkciju egzorcista u sakramentu krštenja i kada mu je više nego ikad potrebno nanovno braniti stanje celibata koje je podđakonat tako prigodno obilježavao?
Sve te promjene navukle su i uzele su si za opravdanje ponajviše neprirodan i besmislen tip ekumenizma koji neće nijednog jedinog protestanta privući vjeri, već će uzrokovati da bezbrojni katolici izgube svoju vlastitu i koji će ubrizgati potpunu zbunjenost u umove mnogih koji više neće znati što je istina, a što laž.

Poslušnost se u tom slučaju može jedino sastojati u odbacivanju tih reformi, a ne u njihovom prihvaćanju. Prihvatiti taj lažan ekumenizam je strmoglaviti se prije ili kasnije u novu protestantsku ili pentekostalnu sektu. (6)

Poslušnost je krepost koja nas treba usmjeriti prema dobru, a ne prema zlu. Pretvarati se da se ne vidi zlo radi toga da ne bi ispali neposlušni je izdaja istine i izdaja samih sebe.

Vrijeme je da biskupi i svećenici otvore svoje oči i
prokažu opasnosti; vrijeme da štite prijašnju latinsku Misu od ofertorija do Pričesti, da zadrže formu i tvar sakramenata u potpunosti kakve su prije bile, tako da nitko ne može sumnjati u njihovu valjanost. To je najveća usluga koju mogu dati papi, Crkvi, vjernicima i sami sebi.

Kriterij istine u Crkvi je tradicija. Kod upitnih slučajeva trebamo u tom smjeru gledati. Uloga nezabludivosti pape i Crkve sastoji se u tome da vjerno dalje predajemo istine sadržane u Objavi.

Ne prekidajući tu nužnu povezanost, tako ćemo služiti Crkvi, i to držeći se toga pod svaku cijenu, osobito u vrijeme kad se đavao svom snagom trudi to prekinuti, koristeći najlukavije izgovore poput „osuvremenjivanja“, „napretka“ i „otvaranja svijetu“.

Virgo fidelis ora pro nobis,

Marcel Lefebvre,
Generalni poglavar FSSPX-a
Melbourne, 20. veljače 1973.

Fusnote:

(1) Također objavljeno u br.20 i br. 34 “World Trends”.
(2) Nova Misa se sad rabi u nekim protestantskim zajednicama. (nap. ur.)
(3) Članak 7 “Institution Generalis” (Editio Typica), kaže sljedeće: „Gospodnja večera je skup ili okupljanje Božjeg naroda, sa svećenikom koji predsjeda, da bi slavio spomen na Gospodina. Iz toga je razloga obećanje Kristovo osobito istinito u vezi mjesne crkvene zajednice: „Jer gdje se dvojice ili trojica okupe u moje ime, tu sam ja među njima.“ (Mt 18:20).” – a) uopće se ne spominje Misa kao žrtva – neophodan aspekt (,,neophodan” u etimološkom smislu) b) spominju se aspekti večere i spomena – što je u redu c) ali kasnije se Misu definira kao „okupljanje“ – što ona nije jer ju svećenik može i sam služiti d) svećenik je opisan kao „predsjedatelj“ – što može biti prihvatljivo u latinskom, ali ne posebno u engleskom, e) na kraju, Sveto pismo se citira izvan konteksta da bi se potaknulo vjerovanje da je Kristova prisutnost u Misi samo duhovna, a ne i fizička – što je u rangu krivovjerja.
(4) Gdje god nadbiskup porabi riječ ‘Gene’ stavljeno je latinski ‘Caena’ umjesto uobičajenog prijevoda „Posljednja večera“. Zaista je teško reći da Posljednja večera nije večera, to bi bilo proturječno, ali nije pogrešno predložiti da ‘Caena’ nije u potpunosti isto što i Posljednja večera, tj. da se ne sastoji samo od večere. Ustvari, neke objave, osobito one od blažene Anne Katharine Emmerick (neke od njih su kasnije arheološki potvrđene u Svetoj zemlji), kažu da se ustanovljenje Euharistije dogodilo nakon Posljednje večere i u drugoj prostoriji, gdje su sva vrata bila zatvorena. Žrtvovanje i blagovanje janjeta u prvoj sobi učinjeno je jednostavno zbog pridržavanja židovskih propisa i da se unaprijed zorno predoči prava žrtva Novoga zavjeta. Ali prema toj svetoj sestri augustinijanki se prvo posvećenje kruha i vina dogodilo za vrijeme potpuno odvojenog obreda u drugoj sobi. Ako je to točno, to nas zasigurno dovodi do bezvrijednosti trenutnog krivovjerja koje opisuje Misu samo kao večeru!
(5) Treba primijetiti da ta tzv. nova Misa više nema odvojene rubrike ofertorija i kanona, već su stopljene, da tako kažemo, da bi formirale „Euharistijsku liturgiju“ — što je protestantski izraz. Također, Misa katekumena sada se naziva Služba riječi, s dodanim mnogim čitanjima. Zbog tog dodatka, zajedno s ukidanjem mnogih molitava u Propriju Mise, „liturgija riječi“ djeluje mnogo važnije od „Euharistije“. Usprkos đavolskoj podmuklosti reformatora, njihova je krivovjernička namjera vrlo očita. Zapravo, takozvana „euharistijska molitva br. 2“, sada se gotovo posvuda rabi radije nego ostale tri, da bi se brzo završilo s Misom jednom kada je liturgija riječi gotova. Besmisleno je pozivati se na to da je novu Misu odobrio papa Pavao VI.: papin potpis ne posjeduje magičnu moć da pretvori krivovjerje u pravovjerje, niti grijeh u krepost. (nap. ur.)

(6) Kao što je malo niže objašnjeno, tradicija je kriterij istine i stoga ona određuje stav koji trebamo zauzeti. Da bi ostali poslušni onome što je Crkva tradicionalno naučavala, ponekad je potrebno biti neposlušan onima koji zloupotrebljavaju svoj Bogom dani autoritet i podučavaju novotarije s prezirom prema poslanju koji imaju. To je ono što nadbiskup misli kada kaže: „Poslušnost se može jedino sastojati u odbacivanju tih reformi.“ 

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.