četvrtak, 3. studenoga 2016.

Svećeniče, gdje je tvoja Misa? (IX.)


Za ovaj nastavak serijala upriličili smo intervju s p. Péterom Pappom, mađarskim svećenikom koji je nakon nekoliko godina kao biskupijski svećenik odlučio opredijeliti se potpuno za Tradiciju te je prešao u Svećeničko bratstvo sv. Pija X. Svoj apostolat obavlja u Mađarskoj, a od ove godine i u Hrvatskoj gdje su ga vjernici već imali priliku upoznati, a tome će zasigurno poslužiti i ovo osobno svjedočanstvo o njegovom putu do Tradicije.

Poštovani p. Papp, možete li nam na početku ovog intervjua ispričati kako ste pronašli svoj put do svećeništva, odnosno doživjeli svoj svećenički poziv i kakva je bila Vaša formacija u bogosloviji?

Laudetur Jesus Christus! Hvala Vam na zanimljivom pitanju. Moja je bogoslovija u Egeru (sjeveroistični dio Mađarske) bila jedna od tradicionalnijih. Danas možemo reći da se radi o relativno konzervativnoj bogosloviji. No na nju je ipak, kao i na sve druge bogoslovije, utjecao Drugi vatikanski sabor, i stoga svoju formaciju u bogosloviji i put prema Tradiciji mogu nazvati pravom pustolovinom. U prvom smo redu učili modernu teologiju, kao npr. Karla Rahnera, kojeg su nam profesori predstavljali kao kakvog poluboga. Za mene je osobno to bilo vrlo dosadno. Moji su profesori ponavljali slogane Drugog vatikanskog poput papagaja, a sve što se govorilo prije Koncila čuvalo se kao najstroža tajna. Zato sam nastojao pronaći što više knjiga i dokumenata prijašnjih koncila, poput Tridentskog. Sve više sam istraživao i s vremenom shvatio da se radi o nekom potpuno drugom svijetu.

Moj prvi susret s tradicijom dogodio se kada su me dva bogoslova na prvoj godini zamolila da im kopiram DVD, što sam i učinio. Dopustili su mi da kopiju zadržim na svom računalu. Poslije nekoliko mjeseci odlučio sam malo bolje pogledati o čemu se radilo. Tu sam naišao na neke video-materijale preuzete s youtubea, neke tekstove i druge informacije o tradicionalnoj svetoj Misi i njenoj važnosti, kao i o duhovnosti koja iz nje proizlazi. Također je bilo riječi o Novus ordo Misi, o tome zašto je ona problematična, pa i opasna.

Moj drugi susret s Tradicijom dogodio se kad nas je rektor naše bogoslovije podučavao o liturgiji. On nam je predstavio najvažnije odredbe Drugog vatikanskog sabora kojih se moramo držati, spomenuo je da je prije bila tridentska Misa u kojoj je bilo mnogo besmislenih stvari, poput puno klečanja, križanja, previše molitvi, zbog čega vjernici nisu mogli na osoban način sudjelovati u njoj. U njoj je svećenik bio iznad, a vjernici ispod. Tada sam ga upitao može li mi objasniti zašto je puno klečanja besmisleno, a on mi je odgovorio da moram slijediti naputke Drugog vatikanskog. Do dana današnjeg nisam dobio jasan odgovor od njega na svoje pitanje. Tada sam počeo uviđati da postoje određeni problemi u vezi Drugog vatikanskog sabora. Moji su profesori govori o vremenu prije Koncila izrazito i izričito negativno, nazivajući ga pogrešnim, besmislenim, lošim, itd. Nije mi bilo jasno zašto tako govore, zašto stalno ponavljaju jedne te iste slogane i uzdižu Drugi vatikanski sabor.


Za vrijeme moje đakonske pastoralne prakse u Polgáru, istočnoj Mađarskoj, u biskupiji Debrecen-Nyíregyháza, sam se nažalost, ili na sreću, susreo s mnogim zloupotrebama, što me gurnulo prema Tradiciji. Jednom prilikom župnik je tijekom služenja Mise i podizanja kaleža činio tako nepažljive i brze kretnje da su kapljice Krvi našega Gospodina završile na oltaru. Tada sam shvatio da moram nekako reagirati pa sam pokušao oprati ta mjesta. Na put prema Tradiciji su me potaknule i dugačke i dosadne propovijedi kapelana u kojima je uvijek naglašavao svoje mišljenje. Uz to su još bile pune banalnih primjera i tako nedostojanstvene (upotrebljavao je npr. plišane igračke). Puno puta sam htio ustati i reći: „Nije važno što ti misliš! Važno je što naučava Crkva!“ Još jedan nemili događaj kojeg se živo sjećam još me više usmjerio prema Tradiciji. Bilo je to za vrijeme jedne Mise koju je služio župni vikar. Ja sam morao donijeti ciborij iz svetohraništa. Župni vikar je tada shvatio da ima svega nekoliko posvećenih hostija koje neće dostajati za sve prisutne. Rekao sam mu da je jedina mogućnost prelomiti ih na manje dijelove. On je ipak rekao da će reći sakristanu da donese novi ciborij s hostijama i dok ću ja dijeliti pričest, on će izvršiti novu pretvorbu. Odgovorio sam mu da to nije dopušteno, da nema druge mogućnosti nego prelomiti sakrament na manje dijelove.

Na temelju tih triju slučajeva sam shvatio da u Crkvi postoje veliki problemi nakon Drugog vatikanskog sabora koji uključuju slobodno tumačenje crkvenog nauka od strane svećenika i razne improvizacije, gdje naš Gospodin Isus Krist više nije središte Mise, već su to postali vjernici i sam svećenik koji se ponekad drži poput filmske zvijezde. Isprva sam kao župni vikar nastojao inkorporirati neke tradicionalne elemente u Novu Misu, npr. uvijek sam imao oboren pogled, osim za vrijeme propovijedi kada sam držao kontakt očima s vjernicima. Zbog toga me nekoliko vjernika pitalo: „Velečasni, zašto nas ne gledate u oči za vrijeme Mise?“ Ja sam im odgovorio da se Misa ne prikazuje njima, nego svemogućem Boga Ocu. To je značenje svete Misne Žrtve. To ih je ozlovoljilo i obavijestili su župnika o tome koji me upozorio da bih trebao biti malo ljubazniji. Odgovorio sam mu da se ne radi o mojoj (ne)ljubaznosti. Sveta Misa nije zabava. I stoga nema potrebe da ih gledam u oči.


Kada ste počeli učiti služiti tradicionalnu latinsku Misu i moliti tradicionalni časoslov?

Tradicionalni časoslov počeo sam moliti za svoje druge službe kao župnog vikara u Polgáru na prvu nedjelju došašća 2009. godine. Ranije mi je kolega iz Bogoslovije poslao upute kako se služiti časoslovom koje su mi puno olakšale učenje. Nakon toga sam počeo svaki dan moliti isključivo tradicionalni časoslov. Tradicionalnu latinsku Misu počeo sam učiti služiti kad je objavljen Summorum Pontificum 2007. godine, za vrijeme moje prve službe kao župnog vikara u Mátészalki. Služio sam se računalom, nabavio sam instrukcijski video na njemačkom – nisam tada razumio jezik, ali sam gledajući kretnje svećenika većinu toga mogao shvatiti. Vježbao sam svaki dan barem sat, dva tijekom kolovoza te godine. Dana 14. rujna 2007. u 18 sati po prvi sam puta služio pravu, tradicionalnu svetu Misu. Bilo je prisutno nekoliko ljudi, a nakon toga ih je dolazilo sve više. Nije bila javna Misa, ali mnogi su promatrali s ulice i pitali mogu li doći na Misu. I tako ih je sve više dolazilo.

Kako su na to reagirali Vaši kolege svećenici, župnik i biskup?

Odmah nakon nekoliko Misa se proširio glas u biskupiji o tome da služim tradicionalnu Misu. Vijest je došla i do biskupa. Puno puta me zvao na razgovore tijekom kojih je nastojao zatrti u meni ljubav prema tradiciji. Ja sam mu odgovorio da postoji Summorum Pontificum i da tradicionalnu Misu služim privatno, a ne javno, i da vjernici smiju doći i sudjelovati. Moj prvi župnik bio je prijateljski nastrojen. Rekao mi je da nakon što obavim svoje dužnosti, u slobodno vrijeme mogu činiti bilo što, što nije protiv Crkve i da njega ne zanima kada služim Misu. No drugi i treći župnik su bili neprijateljski raspoloženi. Drugi župnik u Polgáru me puno puta htio natjerati da koncelebriram Misu s njime. Odgovorio sam mu da bi trebao znati, budući da predaje kanonsko pravo, da koncelebracije nisu obavezne, već da se radi samo o mogućnosti. Rekao sam mu da tijekom Mise mogu ispovijedati, ali da neću koncelebrirati Misu ni s jednim svećenikom. Većina je mojih kolega svećenika bila neprijateljski nastrojena prema meni. Neki koji su u početku bili prijateljski raspoloženi su pod negativnim utjecajem drugih promijenili mišljenje o meni. Imam brata svećenika – i on je bio jedan od mnoštva. On je prije također jednom ili dvaput tjedno služio tradicionalnu latinsku Misu, no kada je došao u svoju prvu župu, biskup mu je to zabranio. On se bojao biskupa i zbog tog negativnog psihološkog pritiska u cijelom okruženju promijenio je mišljenje. A nakon što sam otišao u Bratstvo, neki su me nazivali heretikom, govorili da sam ekskomuniciran.

Kasnije sam premješten u Debrecen. Biskup je htio suzbiti u meni predanost Tradiciji. Treći je župnik bio daleko najgori. Svaki je dan prisluškivao na vratima moje sobe ili je koristio druge kolege župne vikare ili pojedince iz zajednice mladih kao tajne agente koji su me promatrali i prijavljivali biskupu što sam radio. Djelovali su kao KGB te sam bio prozivan za služenje tradicionalne latinske Mise. Jednom tjedno sam morao dolaziti pred biskupa. Znao je ljutito vikati na mene, posebno kada bih mu poljubio prsten. Viknuo je: „Kako se usuđujete to činiti?“ Odgovorio sam mu: „Oprostite, Preuzvišeni, Vi ste nasljednik apostola, ne ja. Vi ste biskup, a ne ja. Stoga sam ovaj poljubac dao ne Nándoru Bosáku, nego našem Gospodinu Isusu Kristu.“ On to nije htio shvatiti niti prihvatiti moje razloge. U to sam se vrijeme htio u tajnosti povezati s nekom od tradicionalnih zajednica. Tako sam čitao na Internetu tekstove o Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. i Bratstvu sv. Petra. Godine 2010. dva puta sam se susreo s p. Johnom Marcusom Bergom, Generalnim poglavarom Bratstva sv. Petra, kojem sam u istraživačkom duhu postavio mnoga pitanja tražeći njegovo mišljenje o Drugom vatikanskom saboru, o Karlu Rahneru... Primijetio sam da mu je postalo neugodno te je odgovorio da nema problema s Drugim vatikanskim saborom ni s Karlom Rahnerom. Zahvalio sam mu se i nakon toga više nisam imao potrebu sastati se s njime ni s ikim drugim iz Bratstva sv. Petra.


Potom sam puno čitao o Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. i povezao sam se s p. Fuchsom koji je ponekad služio Misu u Miškolcu. Dvaput smo se susreli, a on je proslijedio moje poruke p. Truttu, koji je ranije bio poglavar Distrikta. Njih dvojica su proslijedili moje poruke u Zaitzkofen. Nakon toga sam u strogoj tajnosti isplanirao putovanje u Zaitzkofen. Malo prije 17. rujna 2011. obavijestio sam sve ukućane da za nekoliko dana odlazim u Zaitzkofen kako bih se pridružio Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. Svi su šutjeli, možda su bili i u šoku. Objasnio sam im da se radi o mom životu, i da u biskupiji nemam nikakve druge mogućnosti. Majka mi je rekla da mogu promijeniti biskupiju, na što sam joj odgovorio da je svugdje isto, nigdje ne bih mogao živjeti svetu Tradiciju. Poslije nekog vremena su prihvatili moju odluku. Moj brat svećenik je bio ljut na mene. Ni do danas nije do kraja prihvatio moju odluku, no ja se molim za njega i nadam se da će promijeniti mišljenje i shvatiti moju odluku i važnost svete Tradicije.

Proveli ste neko vrijeme u Zaitzkofenu na studiju i dodatnoj formaciji i sada vodite apostolat u Mađarskoj. Možete li nam reći nešto o situaciji u Crkvi i razvoju našeg apostolata u Mađarskoj?


U Zaitzkofenu sam proveo četiri godine. Na početku nisam znao ni riječi njemačkog i samostalno sam učio jezik. Morao sam učiti dogmatiku, moralnu teologiju, liturgiku, pastoral jer su moderne varijante ovih predmeta vrlo loše, i stoga sam morao učiti da bih ušao u duh Tradicije... Bratstvo sv. Pija X. je prisutno u Budimpešti posljednjih gotovo trideset godina. Najprije je bilo primorano Mise služiti u hotelima, potom smo iznajmili, a zatim i kupili svoj vlastiti prostor u Tökölijevoj ulici. Isprva je bilo mnogo vjernika – više od 100, možda i blizu 200, no kasnije je nastala konkurencija sa Summorum Pontificum Misom koja je pokrenuta u središtu Budimpešte gdje svake nedjelje ima stotinjak vjernika... Nakon toga je kod nas bilo oko 50-60 vjernika, no nakon krize sa sedisvakantističkom skupinom broj se smanjio. Danas imamo tridesetak redovnih vjernika u Budimpešti o kojima se brine p. Wilhelm.


U Debrecenu i Miškolcu također imamo apostolat, s oko dvadeset vjernika u svakom mjestu o kojima se ja brinem. Željeli bismo iznajmiti staru bolničku kapelu u Miškolcu, a u Debrecenu planiramo eventualno kupiti zemljište za izgradnju nove kapele koje se nalazi pored kuće jedne naše vjerničke obitelji u kojoj trenutno držimo Mise.

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.