ponedjeljak, 6. veljače 2017.

Preljub: što o tome naučava sveta Rimokatolička crkva?


Katolički nauk o tom pitanju dao nam je sam Bog u Bibliji:

Mk (10, 11-12):  „On im odgovori: ,,Tko otpusti svoju ženu i oženi se drugom, čini preljub prema prvoj. Ako li žena otpusti svoga muža i uda se za drugoga, čini preljub“.“

Lk (16, 18):  „Svaki koji otpusti svoju ženu te se oženi drugom, čini preljub. Tko se oženi onom koju je njezin muž otpustio, čini preljub.“

Rim (7, 2)„Tako udata žena zakonom je vezana za muža, dok ovaj živi. Ali ako joj umre muž, slobodna je od zakona koji ju je vezao za muža.“

Rim (7, 3):Prema tome, ako postane ženom drugoga dok njezin muž živi, bit će preljubnica; ali ako joj muž umre, slobodna je od zakona te ne biva preljubnicom, ako postane ženom drugoga muža.“

1 Kor (6, 9-10): „Zar ne znate da nepravedni neće baštiniti kraljevstva Božjega? Ne zavaravajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni oskvrnitelji dječaka, ni lopovi, ni lakomci, ni klevetnici, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega.“

1 Kor (7, 10-11): „Oženjenima naređujem, ne ja, nego Gospodin, da se žena od muža ne rastavlja. Ako li se i rastavi, nek' ostane neudata ili se izmiri sa svojim mužem, i da muž ne otpušta žene!“

1 Kor (7, 39) Žena je za svoga muža sve vrijeme, dok on živi. Ako joj umre muž, slobodna je udati se za koga hoće, samo u Gospodinu!“

Zbog toga je preljub „grješno sjedinjenje“, (1) spriječavajući one koji ga počine da idu u Nebo (2). Štoviše, oni moraju „biti isključeni od sakramenata“ (3), osim ispovijedi koju mogu učiniti ako imaju pravu raspoloživost.

II. Zašto je preljub ozbiljan grijeh, koji isključuje iz nebeskog kraljevstva?

A. Zato što je preljub protivan čistoći

U preljubu oženjena osoba ima spolne odnose s nekom drugom osobom - bila ona oženjena ili ne, koja nije njegov / njezin supružnik. Samo brak ozakonjuje takav odnos između dvije osobe suprotnog spola. Tako preljub povređuje čistoću koja je obvezna izvan braka.

B.  Zato što je preljub nepravda prema vjernom supružniku.

Preljubom oženjena osoba ima spolne odnose s drugom osobom, bila ona oženjena ili ne, koja nije njegov/njezin supružnik, a po ženidbi se supružnici uzajamno darivaju jedan drugome isključivo i doživotno. Tako da je preljub nepravda prema vjernom supružniku jer se daje nekome drugome ono na što samo on (ili ona) imaju ekskluzivno pravo primiti.
C.  Zato što je preljub nepravda prema zakonitoj djeci.

Preljubom osoba riskira imati nezakonitu djecu ili uzrokovati razvod, ako se za njega sazna. Postojanje nezakonite djece ili mogućnost razvoda stavlja u opasnost brigu koju roditelji trebaju pružiti svojoj zakonitoj djeci. Tako je preljub nepravda protiv zakonite djece jer narušava njihovu dobrobit.

III. Pitanje: Ako život između supružnika postane nepodnošljiv, zar se ne smije tražiti malo pažnje ili užitka s nekom trećom osobom?

IV. Odgovor: ,,Kada stvari doista dostignu takav stupanj da im je nemoguće živjeti zajedno, tada im Crkva dopušta da žive odvojeno i teži, u isto vrijeme, ublažiti zlo tog razdvajanja onim sredstvima i pomagalima koja najbolje odgovaraju njihovom stanju; no ona nikad ne prestaje nastojati dovesti ih do pomirenja, niti oko toga očajava. Ali to su ekstremni slučajevi; i bili bi jako rijetki kada bi muškarci i žene ulazili u bračni stalež s boljom raspoloživošću, ne pod utjecajem strasti, već misleći na bračne dužnosti i plemenitu svrhu braka; niti bi anticipirali ženidbu nizom grijeha navlačeći tako na sebe gnjev Božji“ (Lav XIII., enciklika Arcanum Divinae Sapientiae, 10. veljače 1880.)

V. Pitanje: Ako jedan od supružnika dopusti onom drugom da učini preljub, zar to ne uklanja svu nepravdu?

VI. Odgovor: U tom slučaju takvo ponašanje ostaje objektivno teška uvreda protiv božanskih propisa koje čovjek ne smije mijenjati: grijeh protiv čistoće i nepravda prema zakonitoj djeci. Zbog toga je papa Inocent XI. svečano izjavio da je unatoč dopuštenju vjernog supružnika takav čin uvijek preljub. (Dekret Svete Stolice od 2. ožujka 1679.; tvrdnja 50.; DS 2150).

VII . Zaključak:
,,Vjernost, dakle, ponajprije kvare oni, koji misle da valja popuštati mnijenjima i običajima ovog vremena o nekom lažnom i ne bezazlenom prijateljstvu s drugima, i da u ovim međusobnim odnošajima supruzima treba dati nešto veću slobodu misli i djela, i to tim više, što je, kako tvrde, ne rijetkima prirođena takva spolna narav da ju u uskim granicama monogamnog braka ne mogu zadovoljiti. Ovi stoga ono strogo poimanje čestitih supružnika, koje osuđuje i zabacuje svaki požudni osjećaj i čin s drugima, smatraju nekom zastarjelom slabošću uma i srca ili ružnim i prostim opadanjem i ljubomorom; zato hoće da svi kazneni zakoni državni, koji su doneseni da se čuva bračna vjera, nemaju snage ili da se stave van snage. Plemenita duša čistih supružnika već na poticaj same naravi sasvim odbacuje i prezire ove laži kao isprazne i sramotne. Ovaj naravni glas odobrava i potvrđuje s jedne strane nalog Božji: „Ne sagriješi bludno“(4), s druge strane riječ Kristovu: „Svaki, tko pogleda ženu da je poželi, već je sagriješio s njome u srcu svojem.“(5) Snagu ove Božje zapovijedi neće moći oslabiti nikakvi ljudski običaji ili rđavi primjeri, nikakav površni sjaj naprednog čovječanstva. Jer kao što je jedan te isti ‘Isus Krist jučer i danas i u vijeke vjekova’(6), tako ostaje jedna te ista nauka Kristova, od koje neće niti jedan trun proći, dok se sve ne zbude.(7)"  (Pio XI.: enciklika Casti Connubii, 31. prosinca 1930.).

(1)  Benedikt XIV.: enciklika Inter omnigenas; 2. veljače 1743.; M 14. 
(2)  1 Kor 6, 9-10
(3)  Benedikt XIV.: isto; M 15. 
(4)  Izl 20,14 
(5)  Mt 5,28
(6)  Heb 13,8
(7)  Mt 5,18

Izvor: sspxasia.com

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.