srijeda, 19. travnja 2017.

Pitanje papinskog krivovjerja (III.)

Sv. Robert Bellarmin koji je jasno pisao o ovom teškom pitanju

Zablude koje su kroz povijest bile osuđene, u proteklih 50 godina su se iz Rima predstavljale kao istina. Što trebamo o tome misliti?

3. dio: Može li papa upasti u krivovjerje (herezu)?

Na prvi se pogled ta teza čini malo vjerojatnom. Naime, negativni odgovor na to pitanje je opće mišljenje teologa modernog doba. Kažu da, u stvari, papa ne može postati formalni, tvrdoglavi krivovjernik, drugim riječima namjerni krivovjernik (kriv za herezu), iako bi mogao postati stvarni krivovjernik, po neskrivljenom neznanju ili zbog jednostavne zablude, a ne zbog loše namjere. Glavni zagovornici ove teze su nizozemski teolog Albert Pighi (1490.-1542.) (autor rasprave Hierarchiae ecclesiasticae assertio koja proučava to pitanje), sv. Robert Bellarmine (1542.-1621.) (De Romano Pontifice, knjiga 4., poglavlja 6-14) te Francisco Suarez (1548.-1617.) (De fide, 10. rasprava, poglavlje 6, §11, Opera omnia, 2, 319). Neposredno prije I. vatikanskog sabora i francuski kanonist Marie-Dominique Bouix imao je isto mišljenje (1808.-1870.).

Tijekom toga sabora biskup Zinelli, govoreći u ime Povjerenstva za vjeru, hvali ovo mišljenje Bellarmina i Suareza: po njemu je vjerojatno da papa nikada neće biti formalni krivovjernik:

,,Budući da su ove stvari povjerene nadnaravnoj providnosti, mislimo da je dovoljno vjerojatno da do toga nikada neće doći (Mansi, sv. 52, col. 1109).

Poslije Sabora kardinal Billot (1846.-1931.) je ponovio isto mišljenje u L'Église, II-Sa constitution intime, 14. pitanje, 29. teza, 2. dio, br. 940-949. Nakon njega također ga je usvojio P. Dublanchy "Infaillibilité du Pape" Dictionnaire de théologie Catholique, 8/2: 1716-1717. Konačno, za vrijeme vladavine Pija XII., klasični priručnik don Salaverrija, De Ecclesia Christi, 14. teza, §657, spominje ovo pitanje o osobnom papinskom krivovjerju kao pitanje za teološku raspravu i predstavlja kao vjerojatna mišljenja Bellarmina i Suareza koja je hvalio biskup Zinelli.

Dvostruki argument

Argument ovoga objašnjenja je dvostruk i ostaje nepromjenjiv u spisima svih autora koji prihvaćaju ovo mišljenje. Prvo postoji teoretski argument koji se predstavlja iz praktičnih razloga: nepogrešivost službe obećana u Luki 22,32 činila bi moralno potrebnom osobnu nepogrešivost u vjeri. Doista, sv. Robert Bellarmine primjećuje u De Romano Pontifice, V. knjizi, 6. poglavlju, da poredak uspostavljen od Boga apsolutno zahtijeva da privatna osoba Vrhovnog svećenika ne može upasti u krivovjerje, pa čak ni izgubiti vjeru na čisto nutarnji način.

,,Jer papa ne smije i ne može propovijedati krivovjerje; ne samo to, nego on također mora uvijek naučavati istinu, i nema sumnje da će uvijek tako činiti, jer mu je Gospodin zapovjedio da ojača svoju braću. Ali kako može krivovjerni papa ojačati svoju braću u vjeri, kako će on uvijek propovijedati istinsku vjeru? Nema sumnje, Bog je još uvijek sposoban izvući ispovijedanje prave vjere iz srca heretika, baš kao što je nekada učinio da progovori Bileamov magarac. No, u tome bi bilo nasilja, a ne djelovanja u skladu s božanskom providnošću, koja organizira sve glatko.

Tu je i drugi činjenični argument, koji slijedi iz prvoga, koji logično dovodi sve zagovornike ove teorije do dokazivanja da nikada u cijeloj povijesti Crkve nije bilo formalno krivovjernog pape (vidi isto, poglavlja 7-14).

Predmoderno mišljenje

Ipak, teolozi modernog doba dolaze kasno. A moglo bi se prigovoriti da su i prije njih, od 12. do 16. stoljeća, teolozi obično mislili da papa može upasti u krivovjerje. Tu ideju susrećemo u 12. stoljeću u Gracijanovom Decretumu, posebno u 1. knjizi, distinkcija 40., poglavlje 6. s naslovom Si papa. Gracijan kaže da papi nitko ne može suditi, osim u slučaju da je zastranio od vjere. Ova izjava se pripisuje sv. Bonifaciju, nadbiskupu Milana, te su je naveli pod njegovim imenom, prije Gracijana, kardinal Deusdedit i Yves de Chartres. To je tekst koji će poslužiti kao osnova za sva razmišljanja o srednjovjekovnom kanonskom pravu, te će od sada podržavati opće mišljenje: ,,Kanonisti 12. i 13. stoljeća, kaže p. Dublanchy:

,,...znaju odlomak iz Gracijana i komentiraju ga. Svi bez poteškoća priznaju da papa može upasti u herezu, kao i u bilo koji drugi ozbiljni grijeh; njihova jedina briga je ispitati kako i u kojim uvjetima mu u tom slučaju Crkva može suditi (Dictionnaire de théologie Catholique, col. 1715).
Cajetan opet podupire ovu tezu. Albert Pighi će u 16. stoljeću biti prvi koji će prekinuti teološku i kanonsku tradiciju koja je do tada bila jednoglasna. Ali čak i u moderno doba, novo mišljenje koje je uveo Pighi ne bi bilo apsolutno jednoglasno. U stvari, Pighija su prilično brzo demantirali Melchior Cano (1509.-1560.) (De locis theologicis, Knjiga 6, poglavlje 8, §§21-23) i Domenico Bañez (1528.-1604.) (Komentar na II-II, pit. 1, čl. 10, listovi 183-212, izdanje Venice iz 1587.). Dominikanac Charles-René Billuart (1685.-1757.) dijeli mišljenje ove dvojice teologa u svom djelu De fide, rasprava 5, članak 3, §3, primjedba 2; De regulis fidei, rasprava 4, čl. 8, § 2, primjedbe 2 i6 i De incarnatione, rasprava 9, čl. 2, § 2, primjedba 2.

Konačno, u razdoblju nakon vatikanskog sabora, otac Palmieri brani ovu tezu u Tractatus de Romano pontifice, tezi 32., bilješka, str. 630.-633.

Nadbiskup Lefebvre raspravljao je o ovoj teškoj temi

Lekcije iz povijesti i današnjice

Uzmite u obzir i da su činjenice iz povijesti neporecive. Bio je u Crkvi jedan ili dva pape koji su preferirali krivovjerja, a ima i danas, nakon Drugoga vatikanskog sabora, papa koji su prouzročili ozbiljne probleme za savjesti katolika, koji su s pravom zbunjeni. Na primjer, papu Honorija I. (625.-640.) su anatemizirali njegovi nasljednici, sv. Agaton (678.-681.) i Lav II. (682.-684.) tijekom Trećeg carigradskog sabora 681. zbog toga što je pogodovao monotelitskoj herezi. (Za detaljnije informacije pogledajte članak "Kriza bez presedana?", koji se pojavio u časopisu Sveučilišnog instituta sv. Pija X., Vu de haut 14 (jesen 2008.), str. 78.-95.)

S druge strane, jasno je da su od Drugog vatikanskog sabora pape Pavao VI., Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. naučavali – a papa Franjo još uvijek naučava, teološka mišljenja koja bi bilo teško pomiriti sa suštinom katoličkih dogmi. No, u oba slučaja, smisao je u suštini isti. I ove činjenice su zapazile osobe čija prosudba ima određeni moralni autoritet, iako nema pravni autoritet.

,,Od koncila se u rimskim ustanovama prihvaća i poučava čak i ono što smo mi osudili. Kako je to moguće? Mi smo osudili liberalizam, komunizam, socijalizam, modernizam i silonizam. Sve ove zablude koje smo osudili, poučavaju, prihvaćaju i zauzimaju se za njih sada crkvene vlasti! Je li to moguće?

Nedavni događaji, bez sumnje, su ozbiljniji od situacije u prošlosti. Evo opet nadbiskupa, ovaj put iz njegove Uskršnje propovijedi 30. ožujka 1986.:

,,Suočavamo se s ozbiljnom, krajnje ozbiljnom dilemom za koju mislim da nikada nije postojala u Crkvi: činjenicom da čovjek koji sjedi na Petrovoj stolici sudjeluje u štovanju lažnih bogova. Mislim da se to nije nikada dogodilo u povijesti Crkve“.

I konačno, treba posvetiti pažnju komentarima biskupa de Castro Mayera koje je napisao nadbiskupu Lefebvreu u pismu od 8. prosinca 1969.:

,,To je vrlo ozbiljna stvar. Mi smo na putu prema novoj Crkvi. Rim je onaj koji vodi duše u krivovjerje. Čini mi se da ne možemo prihvatiti sve dokumente Drugog vatikanskog sabora. Postoje neki koji se ne mogu tumačiti u skladu s Tridentom i I. vatikanskim saborom. Što Vi mislite?

Sve ovo nas navodi da mislimo, ni više ni manje, nego to da je prvo mišljenje, koje smatra nevjerojatnim papin pad u krivovjerje, samo nevjerojatno. Drugim riječima, argumenti teoloških autoriteta na tragu negativnog odgovora na postavljeno pitanje nisu dovoljni da bismo uz njih pristali. Stoga se još uvijek mora pokazati kako bi ispravan razum, prosvjetljen vjerom, mogao opravdati potvrdan odgovor.

p. Jean-Michel Gleize

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.