Odgovor na tekst msgr. Vukšića o FSSPX-u

U časopisu ,,Movis“ Hrvatske katoličke misije u Švicarskoj objavljen je članak vojnog ordinarija BIH, mons. Tome Vukšića, o Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. čiju skeniranu kopiju donosimo u nastavku. Svećenik Bratstva, p. Marko Tilošanec, napisao je odgovor u kojemu odgovara na sve već uobičajene pogrešne tvrdnje. Tekst ovog pisma prenosimo također u nastavku. Odgovor je poslan na adresu autora kao i izdavača časopisa sa zamolbom da ga se objavi i tako ispravi nepravda i povreda istine. Reakcije sa strane odgovornih još uvijek nema.

Hvaljen Isus i Marija!

Preuzvišeni mons. Vukšiću,

obraćam Vam se ovim pismom kao svećenik Svećeničkog bratstva sv. Pija X. kako bih se osvrnuo na Vaš članak objavljen u časopisu ,,Movis“ (ožujak 2017.) HKM-a u Švicarskoj. Na to me potaknuo jedan naš vjernik koji mi je članak i poslao, uviđajući brojne netočnosti i teška iskrivljavanja stvarnosti na koja Vam ovdje želim svrnuti pozornost. Nastojat ću po redu iznijeti pogrešne tvrdnje o životu i djelu nadbiskupa Lefebvrea i Bratstva (ne: 'Bratovštine', kao što Vi pišete) sv. Pija X. te na njih odgovoriti.

1. Nije točno da je nadbiskup Lefebvre kao ordinarij Biskupije Tulle u Francuskoj ostao veoma kratko 'zbog novih (?) nesporazuma', nego zato što je bio izabran generalom Družbe otaca Duha Svetoga te je time automatski preuzeo novu službu. Da nije bio izabran na tu službu, ostao bi dalje vršiti službu mjesnog biskupa.

2. Pišete: ,,No tijekom Sabora on se otvoreno svrstao uz takozvano konzervativno krilo i kritizirao neke saborske misli, zaključke i reforme...“. Svaki biskup na koncilu imao je svoja stajališta za koja je imao slobodu i ostaje nejasno u čemu bi bila krivnja nadbiskupa Lefebvrea što je pristajao 'uz konzervativno krilo'. Za vrijeme trajanja sabora, kada zaključci još nisu bili doneseni, rasprava je bila otvorena i svatko je mogao izraziti svoje mišljenje, a pravo na svoje mišljenje ima svaki katolik uvijek u pogledu točaka koje su očito dvoznačne ili u suprotnosti sa stalnim naukom Katoličke Crkve. Nasuprot tome, katolički nauk nitko nema pravo osporavati pod bilo kojim povodom, što danas nažalost čine brojni pripadnici klera, pa i biskupskog reda, što bi trebao biti pravi razlog za zabrinutost.

3. Tvrdite da je novi obred Mise bio ,,samo jedna od tolikih liturgijskih obnova istoga obreda tijekom povijesti Crkve“. Naveo bih ovdje suprotno mišljenje jednog vrsnog liturgijskog stručnjaka, mons. Klausa Gambera, u njegovoj knjizi 'Reform der römischen Liturgie' u kojoj sasvim jasno pokazuje kako se novi obred ne može smatrati organskim razvojem vjekovnog rimskog obreda, nego upravo novom tvorevinom. Predgovor toj knjizi napisao je tadašnji kardinal Ratzinger koji je sām novi obred nazvao 'banalnim fabriciranim proizvodom'. Isti je pohvalio također rad Michaela Daviesa, poznatog tradicionalnog autora, koji u svojim djelima pokazuje zapanjujuću podudarnost novog obreda s protestantskim obredima. Svaki katolik dužan je, prema definiranom, nezabludivom nauku Crkve, prianjati uz ,,primljene i odobrene obrede Crkve“ (Tridentski sabor, Dekret o sakramentima, kan.13, DH 1613). Zato obred koji nije organski izrastao iz tradicionalnog obreda, nego je od njega gotovo posve različit te je podudaran obredima krivovjernika, ne može biti predmet obveze za jednog katolika jer 'pravilo molitve je pravilo vjere'. Protestanti su mijenjali bogoslužje upravo zato što ono nije odgovaralo njihovim krivovjerjima. I kako bi jedan katolik mogao prihvatiti da sudjeluje u bogoslužju koje je gotovo identično protestantskomu i u kojemu se uklanjaju gotovo sve reference za ključne vjerske istine? Posljedice tih promjena dobro su vidljive u praksi, gdje brojni katolici gube svijest o pojmu Misne Žrtve, Kristove stvarne prisutnosti, uloge svećenika, što je sve neizbježno povezano s načinom kako novi obred izražava ove vjerske istine.

4. Čudi Vaša tvrdnja da je latinski jezik općenito zamijenjen narodnim jezicima zato što ga je 'malo tko više razumio'. Tu valja navesti da sama koncilska konstitucija Sacrosanctum concilium (br. 36) utvrđuje načelo da latinski jezik treba zadržati i da je reforma provedena uz kontroverze i netransparentnosti te nikako nije bila odraz vjerničkih zahtjeva. Koliki su naraštaji naših predaka othranjeni u vjeri upravo u tradicionalnoj latinskoj liturgiji i nikad nisu zahtijevali prevođenje na narodni jezik, pa ni u 60-im godinama prošlog stoljeća. Dapače, da razumljivost kultnog jezika i jest argument, danas bi, kada se uče brojni strani jezici, taj argument s obzirom na izobrazbu vjernika vrijedio više nego ikada.

5. O tome da bi svećenik trebao biti okrenut prema oltaru, a ne prema narodu, pisali su brojni liturgičari (npr. u našem prijevodu dostupno djelo U. M. Langa, Okretanje prema Gospodinu), uključujući i tadašnjeg kardinala Ratzingera (Duh liturgije), što je sasvim naravno jer se Misna Žrtva ne prinosi narodu, nego Bogu. Ni sam novi Misal uostalom nigdje ne propisuje da svećenik treba biti okrenut prema narodu, nego se radi o praksi koja se nameće bez ikakvog utemeljenja u crkvenim propisima.

6. U vezi teme kolegijalnosti htio bih svrnuti pozornost na ključni problem da je katolički nauk da je samo i jedino papa, kao nasljednik sv. Petra, Kristov namjesnik na zemlji i poglavar opće Crkve, a nikako biskupski zbor. Crkva ima samo jednu glavu na zemlji i upravo je težnja liberalizma i modernizma potkopati papinski autoritet stvaranjem jednog paralelnog autoriteta i tako efektivno paralizirati primjenu autoriteta na svim razinama. To nažalost vidimo da se u Crkvi ostvarilo jer se prijestupi, zloporabe i krivovjerja općenito toleriraju, dok se one koji žele čuvati Tradiciju progoni. To je potresna stvarnost za koju bi si svaki katolik trebao postaviti pitanje: kako je to moguće?

7. Nadbiskup Lefebvre provodio je svećeničku formaciju u svojoj bogosloviji na isti način kao što je sam bio odgojen i kao što je odgajao bogoslove kao svećenik i kako je posvuda bila praksa sve do koncila. U čemu takva vrsta odgoja može biti loša? Zar nešto što je do jučer bilo dobro, sada najednom postaje štetnim? U samim izvornim statutima Bratstva stoji da se odgoj u našim bogoslovijama temelji na (pokoncilskom) Ratio fundamentalis Kongregacije za bogoslovije i sveučilišta – što je nadbiskup Lefebvre često isticao. Na koji je način onda taj odgoj u suprotnosti s crkvenim propisima, tim više što su i biskupi koji su posjetili naše bogoslovije prije neko vrijeme, dali vrlo pozitivna mišljenja o formaciji koja se u njima provodi [1]?

8. Poznato Vam je kao crkvenom pravniku da svaki optuženik ima pravo na obranu i žalbu. Je li nadbiskupu Lefebvreu priznato to pravo u postupku koji se vodio protiv Bratstva 1974.-1975. godine? Uopće nije dokazano da je tijelo koje je izreklo sankciju za taj čin mjerodavno, nije dano valjano obrazloženje tog čina, a Nadbiskupovu žalbu upućenu Apostolskoj signaturi tadašnji je državni tajnik, kard. Villot, opstruirao i nije dopustio da se uopće razmotri. Sve su to teške neregularnosti u postupku koje tome činu oduzimaju bilo kakvu legitimnost, a znamo koje su posljedice sumnje o zakonitosti i valjanosti nekog čina – da ostaje na snazi stari zakon (kan. 21), odnosno u ovom slučaju – da stvarno nisu stupile na snagu nikakve sankcije.

9. Što se tiče poznate Mise u Lilleu u ljeto 1976. godine, ona uopće nije bila planirana kao velika manifestacija, nego je sam odaziv vjernika – koji su željeli pružiti Nadbiskupu podršku, bio takav da je nepredviđeno trebalo tražiti novi prostor s puno većim kapacitetom da primi sve vjernike. Istaknimo i da je sam nadbiskup Lefebvre prethodno tražio audijenciju s papom Pavlom VI. (kojega Vi na temelju čega nazivate 'budućim svecom'?), ali mu je ona zbog malverzacija u vatikanskim uredima uskraćena. Sam Nadbiskup uvijek se trudio držati kontakte s rimskim vlastima i tražio je razgovor s papom. Plod tih traženja bio je i razgovor s Ivanom Pavlom II. (a ne to da je Papa Nadbiskupa ,,pokušao dovesti u red“).

10. Tvrdite da je posljedica popravljanja odnosa sa Svetom Stolicom bila ta da je nadbiskup Lefebvre 1983. ,,napustio vodstvo“ Bratstva. Možete li reći na čemu temeljite takvu tvrdnju? Ona nema apsolutno nikakvog uporišta u stvarnosti, nego je novi generalni poglavar reda, p. Franz Schmidberger, izabran na sasvim normalan način, bez ikakve veze s odnosima prema Svetoj Stolici.

11. Dolazimo do ključne točke u kojoj iznosite tvrdnju da nedopuštena biskupska ređenja predstavljaju raskol. Unatoč izjavi pape Ivana Pavla II. u motupropriju Ecclesia Dei – koja kao što znamo, nije zaštićena oznakom nezabludivosti, takva tvrdnja je posve protivna relevantnim teološkim i kanonskim postavkama. Kao što Vam je zasigurno poznato, u prijašnjem Zakoniku kanonskog prava iz 1917. (kan. 2370), ovaj čin nije bio kažnjavan izopćenjem, nego samo obustavom (suspenzijom) i ne svrstava se u kategoriju kaznenih djela protiv vjere i crkvenog jedinstva (isto kao i u novom zakoniku). Već je to sasvim jasan dokaz da se ne radi o raskolničkom činu per se. Tek je papa Pio XII. 50-ih godina uveo kaznu izopćenja za slučaj kineskih biskupa koji su se podložili komunističkim vlastima te se u tom smislu odvojili od pape i ušli u raskol. Nadbiskup Lefebvre je sasvim jasno očitovao prigodom samog čina biskupskih posvećenja koja je njegova nakana – da ona nije odvajanje od pape i stvaranje posebne hijerarhije, nego posvećenje biskupa radi podjeljivanja sakramenta svetoga reda koji bi u protivnom, nakon njegove smrti, kandidatima za svećeništvo ostali uskraćeni.

,,Nužno je da dobro razumijete zašto mi ni za što na svijetu s ovim obredom ne želimo raskol. Mi nismo raskolnici. Nad kineske biskupe koji su se odvojili od Rima, a podvrgli kineskoj vladi, proglašeno je izopćenje. Posve je razumljivo zašto je Pio XII. proglasio ovo izopćenje. Za nas, pak, odvajanje od Rima uopće ne dolazi u obzir. Također se ne želimo podložiti moći koja je suprotstavljena Rimu i utemeljiti neku vrstu usporedne Crkve. Biskupi iz Palmar de Troya u Španjolskoj su to primjerice tako učinili. Imenovali su papu i utemeljili kardinalski zbor. Takve stvari za nas nipošto ne dolaze u obzir! Daleko od nas neka budu tako bijedne misli da bismo se odvojili od Rima. Naprotiv, vršimo ove obrede da bismo pokazali svoju povezanost s Rimom, da bismo pokazali svoju povezanost s Crkvom svih vremena, s Papom i svim njegovim prethodnicima, koji su pak od Drugog vatikanskog sabora naovamo nažalost mislili da moraju prihvatiti zablude, teške zablude koje žele razoriti Crkvu i uništiti katoličko svećeništvo." (iz propovijedi prigodom biskupskih posvećenja, 30. lipnja 1988.)

Zato si biskupi Bratstva nikada niti nisu prisvajali jurisdikciju na konkretnom području, nego su djelovali kao pomoćni biskupi koji će obavljati specifično biskupske funkcije u podjeli sakramenata. Bratstvo bezrezervno priznaje autoritet pape i mjesnih biskupa te naši svećenici spominju njihova imena u Kanonu Mise i ničime si taj autoritet ne prisvajaju. U stvarima, pak, u kojima prema katoličkom nauku nitko ne može biti poslušan jer vode prema gubitku vjere, naše Bratstvo izražava odlučni otpor, jer je to dužnost svakog katolika.

I kad bismo već bili dosljedni u Vašoj argumentaciji, trebalo bi reći da je taj navodni raskol prestao kada su povučena izopćenja 2009. godine – što Vi ne činite, nego bez ikakvog temelja tvrdite da taj 'raskol' postoji samim time što nije riješeno pitanje kanonskog statusa. Je li doista moguće da Vi kao stručnjak za kanonsko pravo ne pravite razliku između ta dva temeljna pojma? Također iznosite tvrdnju da su u raskolu i svećenici Bratstva nad kojima nije nikada izrečena kazna izopćenja, opet bez ikakvog temelja i protivno temeljnim teološkim i kanonskim postavkama. Svatko iole upućen u teologiju i crkveno pravo mora razlikovati neposlušnost i kršenje pozitivnih odredbi (koji, kao što također znamo, u slučaju nužde mogu biti opravdani i potrebni) od raskola kao odbacivanja autoriteta kao takvog. O ovome drugome se, kao što je pojašnjeno, nipošto ne radi, nego naprotiv, ako se ikoga može sumnjičiti za raskol, to su današnji pastiri koji se vode liberalnim duhom te zastupaju stavove protivne definiranom katoličkom nauku (upravo pod pozivanjem na Drugi vatikanski sabor). A njih, kao što ste, vjerujem, dobro svjesni, nema malo.

12. Konačno, iznosite tvrdnju da katolici ne smiju primati kod svećenika Bratstva sakramente. Takva tvrdnja, opet, ne samo da je protivna svim navedenim teološkim i kanonsko-pravnim razlozima, nego i samim izjavama mjerodavnih rimskih instanci. Istaknuo bih ponajprije da je povjerenstvo Ecclesia Dei svojim odgovorom od 8. siječnja 2003. priznalo da se na Misama koje služe svećenici našeg Bratstva može ispuniti nedjeljna obveza [2]. Ovdje treba biti iskren i jasan – na Misama suspendiranog svećenika ne smije se ni sudjelovati, te se a fortiori ne može ispuniti nedjeljna obveza. To je moguće samo na Misi koju služi svećenik s potrebnim ovlastima. Stoga je to implicitno priznanje onoga što je jasno svakomu tko nastoji trijezno i objektivno promotriti sadašnju situaciju – da je Bratstvo sv. Pija X. katolička družba od čijih se svećenika mogu primati sakramenti. Bilo kakav drugi zaključak u današnjoj poplavi ekumenizma gdje se dopušta i potiče sudjelovanje u obredima nekatoličkih zajednica bio bi uistinu apsurdan.

Tu valja navesti i druge ovlasti koje su svećenicima Bratstva izričito priznate. To je prije svega ovlast ispovijedanja koja je dana svim našim svećenicima na trajno. U tom smislu naši svećenici imaju veće povlastice od velike većine drugih svećenika čija je ovlast uvjetovana službom ili vremenom. Potom je nedavno priznato pravo da ordinariji mogu i da su pozvani našim svećenicima dati ovlaštenje za vjenčavanje zaručnika – koji su naši vjernici, u crkvama koje pripadaju biskupiji. Isto su tako u nekoliko slučajeva svećeničkih ređenja (Zaitzkofen, 2. srpnja; Pariz, 3. srpnja 2016.) podijeljene ovlasti našim biskupima da mogu dopušteno rediti nove svećenike [3].

Treba zato postaviti realno pitanje: tko bi i na temelju koje logike mogao tvrditi da se, pored svih priznatih ovlasti – pored toga da se u svakoj crkvi ili kapeli Svećeničkog bratstva može ispuniti nedjeljna obveza, da se može pristupiti sakramentu ispovijedi te valjano i dopušteno dobiti odrješenje od grijeha, da se može sasvim normalno dogovoriti sklapanje sakramenta ženidbe, da u našim crkvama djeluju svećenici koji su članovi Bratstva, a po službenim propisima nisu ni po čemu iregularni; ne bi smjelo primiti sakrament svete Euharistije[4]? Takva je tvrdnja toliko apsurdna i protivna onom temeljnom kanonskom načelu ,,odiosa sunt restringenda, favorabilia sunt amplianda“ (kazne treba tumačiti usko, a povlastice široko) da bi to svakome kome je imalo stalo do istine i pravednosti trebalo biti očito.

Naprotiv, pravo bi pitanje trebalo biti smije li se sudjelovati na onim Misama – služenim po novomu obredu, na kojima se događaju očite zloporabe i svetogrđa (a takvih Misa nije malo). I u tom pitanju bi odgovor trebao biti jednoznačno negativan jer ne možemo ispuniti nedjeljnu obvezu i 3. Božju zapovijed prisustvujući obredu u kojemu se Bogu ne iskazuje čast (što je svrha ove zapovijedi), nego se naprotiv nedostojno i svetogrdno postupa sa svetinjama. A svaki katolik može ispuniti nedjeljnu obvezu prisustvujući obredu Mise koji po katoličkom obredu služi katolički svećenik koji nije ničim zapriječen. Naši novi svećenici koji su ređeni uz izričito dopuštenje mjerodavnih rimskih instanci nisu ni na koji način zapriječeni i imaju sve ovlasti kao i bilo koji biskupijski ili redovnički svećenik koji ih je dobio od svojeg ordinarija ili poglavara (barem to morate priznati!), a po načelu činjenične i pravne dvojbe (kan. 144) i na temelju svih navedenih činjenica, imaju ga i svi drugi svećenici Bratstva po načelu dopunske vlasti upravljanja. Jer je po kanonskoj pravičnosti apsurdno i nemoguće da se kod tolikih svećenika moguće redovno ispovijediti, vjenčati, ispuniti nedjeljnu obvezu, a da se ne bi mogao primiti sakrament Euharistije i ostali sakramenti koji ne iziskuju vlast upravljanja kao uvjet valjanosti; kao i to da neki svećenici po rimskom dopuštenju (danom iz prostog razloga dobrovoljnosti) imaju sve ovlasti (koje se dobivaju samim činom dopuštenog ređenja), a da ih drugi nemaju (jer nisu imali tu sreću biti ređeni u dotičnim terminima)!

Zato Vas pozivam da u svjetlu svega rečenoga, u duhu kršćanske ljubavi i težnje za istinom i pravednošću, pozorno razmotrite ovaj odgovor te ili opovrgnete bilo koji od navedenih ispravaka, ili da ispravite sve netočne tvrdnje iz Vašeg članka.

S molitvom da nas uskrsli Gospodin sve blagoslovi, srdačno Vaš,

p. Marko Tilošanec, FSSPX

P. S. Ovaj osvrt ima karakter otvorenog pisma te će biti objavljen u našim obavijesnim sredstvima.

[1] Na što se poziva sam papa Franjo u svom pismu od 1. rujna 2015. povodom Godine milosrđa u kojemu svećenicima Bratstva podjeljuje ovlasti ispovijedanja.

[2] Valja napomenuti da pitanje nije postavljeno u smislu odnosi li se to samo na slučajeve smrtne opasnosti, nego za redovito pohađanje naših crkava i bogoslužnih mjesta.

[3] Dok se nedopuštenim primanjem sakramenta svetog reda upada u automatsku obustavu (kan. 1383), dopuštenim ređenjem ređenik ostaje regularan te samim time ima pravo po cijeloj Crkvi vršiti sve čine za koje nije potrebna vlast upravljanja.

[4] Imajući također u vidu da je za valjano podjeljivanje odrješenja i vjenčanje potrebna vlast upravljanja, koja za valjano služenje sv. Mise nije potrebna, te u tom smislu kod služenja sv. Mise govorimo o 'manjim ovlastima' koje su potrebne, odnosno onima nižeg reda.