Blagdan
uzvišenja sv. Križa nastao je kao proslava velikog događaja, kada
je Kristov križ koji je pronašla sv. Jelena Križarica, a koji su
kasnije oteli Perzijanci, vraćen natrag na Golgotu. Učinio je to
bizantski car Heraklije. On je dakle uspio u ratnom pohodu protiv
Perzijanaca vratiti natrag u Jeruzalem Kristov križ. Dok u korizmi i
posebno u vremenu Muke – posljednja dva tjedna u korizmi,
promatramo Kristov križ kao sredstvo muke, patnje, žrtve koju će
Gospodin za nas podnijeti, ovdje uzimamo Križ kao slavno oruđe
spasenja. Stavljamo si pred oči riječi sv. Pavla kojima započinje
Misa Večere Gospodnje na Veliki četvrtak: mi se trebamo hvaliti
Križem Gospodina našega Isusa Krista, u kojemu nam je
spasenje, život i uskrsnuće, po kojemu smo spašeni i oslobođeni.
Trebamo se hvaliti Kristovim Križem, odnosno križ nam treba biti
čast i ponos, za nas kršćane križ treba biti najslavniji i
najuzvišeniji lik. Za Rimljane je križ bio sramotno sredstvo
mučenja. Na smrt na križu mogli su biti osuđeni samo oni koji nisu
imali rimsko građansko pravo. I uzimati križ kao nešto čime bismo
se ponosili, bilo je za njih nezamislivo. Sv. Pavao piše: mi
naviještamo Krista raspetog, Židovima sablazan, poganima ludost.
Ludost zato što nema smisla da bismo se hvalili onim na čemu je
netko okrutno mučen. Ta je svijest prodrla i do tadašnjih Židova
koji nisu mogli prihvatiti mesiju koji bi bio sramotno mučen, iako o
Božjem slugi–patniku govori prorok Izaija u jednom od svojih
najvećih proročanstava. Židovi su očekivali slavnog mesiju koji
će u moći i sili poraziti svoje neprijatelje. Krist je doista
pobijedio smrt i vlast grijeha, ali je učinio to putem patnje i
smrti na križu. To je bio Božji plan spasenja.
I
zato sv. Pavao nastavlja dalje: Židovima sablazan, poganima ludost,
pozvanima pak, Božja snaga i Božja mudrost. Doista iz križa dolazi
prava, najveća snaga. Ne ona fizička. Današnji se svijet
divi i traži zadovoljstvo u gledanju tjelesne moći ili sposobnosti,
u sportovima, borbama i sl. Stvaraju se spektakli oko kojih se vrte
velike sume novca, prave se idoli od sportskih zvijezda. A malo je
onih koji traže one istinske, duhovne vrijednost – koje ne prolaze
i koje jedine mogu zasititi čovjekovu težnju za srećom i smislom.
Upravo po Križu nam je Isus otvorio vrata spasenja, stekao zasluge
za vječni život. Križ je drvo života iz kojega proizlaze sva
milosna sredstva. To je prekrasno prikazano u bazilici sv. Klementa u
Rimu gdje u apsidi nalazimo mozaik s Kristom raspetim, a raspelo je
prikazano poput drveta s granama koje se šire dalje i tako donose
život. U znaku Križa prima život svatko od nas po sakramentima, to
je izvor milosti koji teče u život vječni. U Križu također
nalazimo mudrost života. Sva znanja ovoga svijeta, koliko god bila
važna za naš zemaljski život, uzaludna su i beskorisna, ako ne
pronađemo tu mudrost koja nam jedina može osigurati vječni život.
Koliko često čujemo da svijet napreduje, da se razvija, u
tehnološkim, znanstvenim dostignućima, no jesu li ona uistinu
mjerilo? Nije li mjerilo napretka upravo ta mudrost koliko poznajemo
Krista i u kojoj smo mjeri uronjeni u otajstvo njegova života,
njegove muke, smrti i uskrsnuća? Sv. Konrad, časni brat kapucin
koji je cijeli život ponizno služio u najvećem njemačkom
marijanskom svetištu Altöttingu, govorio
je: Križ je moja knjiga. U njoj je doista sadržano sve bitno što
trebamo znati za naš život. Sva druga znanja važna su za vječnost
samo onoliko koliko imaju veze s mudrošću križa. I zato nije čudno
da su brojni sveci satima promatrali to neiscrpno otajstvo, u kojemu
su neprestano nalazili utjehu i nadahnuće. Tu mudrost je shvatio i
car Heraklije kada je Kristov križ, koji je uspio ponovno zadobiti
od Perzijanaca, vratio u Jeruzalem. Htio ga je osobno donijeti do
brda Kalvarije, koračajući istim putem kojim je Gospodin prolazio
na svom križnom putu. Uzeo je na sebe križ, ali nije imao snage da
se uopće pokrene, da ga nosi dalje. Tada mu je jeruzalemski biskup
otkrio tajnu, da mora svući svoju bogatu kraljevsku odoru i odjenuti
pokorničko odijelo. Tek kada je to učinio, mogao je lako nositi
Kristov križ. I mi trebamo svući sa sebe sve ono zemaljsko, što
nas pritišće k zemlji i odvlači našu volju i naše misli od Boga
i tada ćemo moći nositi Kristov križ do vječnoga spasenja.
A
u otajstvo Križa Kristova na poseban je način bila uronjena Blažena
Djevica Marija. I zato nije slučajno da se odmah idući dan nakon
blagdana Uzvišenja sv. Križa slavi blagdan njezinih sedam žalosti.
Njoj je već kod Kristova prikazanja u hramu starac Šimun
navijestio da će biti združena sa svojim Sinom u Njegovoj muci i da
će joj mač probosti dušu. Taj mač boli ona je osjetila kod
strašne nevolje kada je sveta obitelj pred Herodom morala pobjeći u
Egipat. Zatim kada su Marija i Josip žalosni tražili dijete Isusa
kod hodočašća u Jeruzalem. A postala je Ženom boli sudjelujući u
Isusovoj muci – najprije kada ga je susrela na križnom putu, zatim
kada je zajedno s njime patila ispod križa, kada je tijelo Isusovo
položeno u njezino majčinsko krilo i kada je ono konačno položeno
u grob. Tu je onu istu muku koju je Krist pretrpio u svome tijelu,
ona podnijela u svojoj duši. Mač boli je probo njezinu dušu te je
pretpjela, premda ne tjelesno, ali ipak istinsko mučeništvo i zato
je častimo kao kraljicu mučenika. Ona je bilo moralno ujedinjena sa
svojim Sinom u otkupiteljskom činu i zato je častimo kao
Suotkupiteljicu. Od Krista dolazi glavna zasluga otkupljenja kao što
je od Adama proizašao grijeh, a Marija sudjeluje u tome činu,
sjedinjena s Kristom; kao što je Eva bila sjedinjena s Adamom u
grijehu, tako je Marija s Kristom u otkupiteljskom djelu.
Uzrok
Kristove muke bili su naši grijesi. Da bi nas od tih grijeha
otkupio, Krist je za nas podnio muku Križa. Naši grijesi su oni
udarci, pljuvanja, trnova kruna, čavli, koplje kojima je Krist bio
proboden. A ti grijesi su isto tako i onaj mač koji je probo dušu
BDM. To nam otajstvo otkriva Gospa u svojim ukazanjima u Fatimi, kako
Njezino Bezgrješno Srce i Presveto Srce Isusovo bivaju neprestano
vrijeđani ljudskim grijesima. I te strašne uvrede protiv Isusa i
Marije traže od nas zadovoljštinu, kako za naše grijehe, tako za
grijehe cijeloga ljudskog roda. Došao je konačni čas, posljednje
razdoblje ljudske povijesti, kada Bog na poseban čin zahtijeva od
nas tu zadovoljštinu. Odazovimo se zato tom Gospinu pozivu da bismo
utješili Njezino žalosno srce, da bi nam ono pružilo pravu utjehu
i spasenje. Njega će nam Isus podariti samo po svome Križu – ono
duhovno zdravlje i blagoslov, a i ono tjelesno, kao što je to
podario mladiću iz evanđelja, ako je to njegova volja, i on će nas
po križu privesti spasenju. Amen.
p. Marko Tilošanec
(Propovijed održana u Zagrebu, 17. rujna 2017.)
