utorak, 23. siječnja 2018.

Je li poslušan Crkvi svećenik koji služi tradicionalnu ili novu Misu?


Prava i prividna neposlušnost
Propovijed nadbiskupa Marcela Lefebvrea
prilikom mlade Mise u Poitiersu u Francuskoj, 3. rujna 1977.

Dragi Oče, danas imaš radost služiti svetu Misu među svojim najmilijima, okružen svojom obitelji, svojim prijateljima i s velikim zadovoljstvom nalazim se i ja danas blizu Tebe da Ti progovorim također i o svojoj radosti i molitvama za Tvoj budući apostolat, za dobro koje ćeš raditi za duše.

Posebno ćemo se moliti sv. Piju X., našemu zaštitniku, čiji je danas blagdan i koji je bio prisutan cijelo vrijeme Tvoga studija i formacije. Molit ćemo ga da Ti podari srce apostola, srce svetoga svećenika poput njega. A budući da smo ovdje u gradu sv. Hilarija, svete Radegunde i velikog kardinala Pija, molit ćemo dakle sve te zaštitinike grada Poitiersa da Ti priteknu u pomoć da možeš slijediti njihov primjer, tako da bi poput njih mogao u teškim vremenima braniti katoličku vjeru.

Mogao si žudjeti za laganim i ugodnim životom u svijetu. Već si započeo studij medicine. Mogao si ići u tom smjeru. Ali ne, Ti si imao hrabrost, čak i u ovakvim vremenima, doći i tražiti da postaneš svećenik u Ecôneu. A zašto u Ecôneu? Jer si našao Tradiciju, našao si ono što se podudaralo s Tvojom vjerom. To je bio jedan čin hrabrost koji Ti služi na čast.

I zato bih volio u nekoliko riječi odgovoriti na optužbe koje su se pojavile u mjesnim novinama iza objave pisma msgr. Roziera, biskupa Poitiersa. Ah, ne zato da bih se prepirao. Ja to pažljivo izbjegavam. Uglavnom ne odgovaram na ta pisma i radije šutim. Međutim, budući da se radi i o Tebi i o meni, čini mi se dobrim da Te opravdam. Ne pišu o nama zbog naših osobnosti, nego zbog našeg opredjeljenja. Optuženi smo jer smo izabrali takozvani put neposlušnosti. Ali moramo jasno razumjeti u čemu se sastoji taj put neposlušnosti. Mislim da točno možemo reći: ako smo izabrali put prividne neposlušnosti, da smo time izabrali put istinske poslušnosti.

Zatim, mislim da su oni koji nas optužuju možda izabrali put prividne poslušnosti koja je, u stvarnosti, neposlušnost. Budući da su oni ti koji slijede novi put, koji slijede novotarije, koji prianjaju uz nova načela protivna onima kojima nas je učila predaja, svi pape, svi sabori; oni su ti koji su odabrali put neposlušnosti.

Jer ne možemo reći da se pokoravaju današnjim autoritetima dok se ne pokoravaju cijeloj Tradiciji. Slijediti Tradiciju upravo je znak naše poslušnosti. Jesus Christus heri, hodie et in saecula - ,,Isus Krist jučer, danas i zauvijek.

Nitko ne može podvojiti našega Gospodina Isusa Krista. Nitko ne može reći da sluša današnjega Krista, ali ne jučerašnjega Krista, jer onda ne sluša Krista sutrašnjice. To je od ključne važnosti. Zbog toga ne možemo reći da nismo poslušni Papi danas i da iz tog razloga nismo poslušni jučerašnjemu papi. Mi se pokoravamo jučerašnjemu papi, stoga se pokoravamo ovomu danas, kao i onomu sutra. Jer nije moguće da pape podučavaju različite stvari, nije moguće da pape proturječe jedan drugome, da opovrgavaju jedan drugoga.

I zato smo uvjereni da ako smo vjerni svim prošlim papama, svim prošlim saborima, da smo vjerni današnjem papi, današnjem saboru i sutrašnjem saboru i sutrašnjem papi. Jer, ponavljam: Jesus Christus heri, hodie et in saecula. A ako smo danas, po otajstvu providnosti, otajstvu koje je nama nedohvatljivo, neshvatljivo, mi u prividnoj neposlušnosti, onda mi u stvarnosti nismo neposlušni, nego poslušni.

Kako smo mi poslušni? Tako što vjerujemo u naše katekizme i jer se držimo uvijek istog Vjerovanja, istih deset zapovijedi, iste Mise, istih sakramenata, iste molitve – Pater Noster kao jučer, danas i sutra. Zbog toga smo poslušni, a ne neposlušni.

S druge strane, ako proučimo što se danas podučava u novoj religiji, shvaćamo da to nije ista vjera, isto vjerovanje, istih Deset zapovijedi, isti sakramenti, isti Očenaš. Da bi se to shvatilo dovoljno je otvoriti današnje katekizme. Dovoljno je pročitati govore održane u naše vrijeme da bi se shvatilo da su oni koji nas optužuju za neposluh, oni koji ne slijede pape, koji ne slijede sabore, koji su, u stvari, neposlušni. Jer oni nemaju pravo mijenjati Vjerovanje, reći da danas anđeli ne postoje, mijenjati pojam istočnoga grijeha, reći da Presveta Djevica nije vazda djevica, itd.

Oni nemaju pravo zamijeniti deset zapovijedi pravima čovjeka. Danas se ne govori ni o čemu drugome osim o pravima čovjeka i više nitko ne govori o našim dužnostima koje su sadržane u deset zapovijedi. Mi ne vidimo da je potrebno zamijeniti deset zapovijedi u našim katekizmima s pravima čovjeka. To je vrlo ozbiljno. Napadnute su Božje zapovijedi i tako nestaju oni zakoni koji štite obitelj.

Presveta Misa, primjerice, koja je sinteza naše vjere, koja je upravo naš živi katekizam, sveta Misa lišena je svoje naravi, postala je zbunjujuća i nejasna. Protestanti je mogu služiti, katolici je mogu služiti. Glede toga nisam nikada rekao niti sam slijedio one koji kažu da su sve nove Mise nevaljane. Nisam nikada nešto tako rekao, ali vjerujem da je zapravo vrlo opasno imati naviku sudjelovanja na novoj Misi jer ona više ne predstavlja našu vjeru budući da su u nju ugrađeni protestantski pojmovi.

Svi sakramenti su u nekoj mjeri lišeni svoje naravi i postali su slični pozivu na vjersko okupljanje. To nisu sakramenti. Sakramenti nam daju milost i oduzimaju nam grijehe. Oni nam daju božanski život, nadnaravni život. Mi nismo samo dio čisto naravnoga, čisto ljudskoga vjerskoga kolektiva.

Zato se držimo svete Mise. Čuvamo ju jer je ona živi katekizam. Ona nije samo napisani i tiskani katekizam na stranicama koje mogu nestati, na beživotnim stranicama. Ona je prije naš živi katekizam, naše živo vjerovanje. To vjerovanje je u osnovi povijest, takoreći 'pjesma' o otkupljenju naših duša koje je učinio naš Gospodin Isus Krist. Mi pjevamo hvalu Bogu, našemu Gospodinu, našem Otkupitelju, našemu Spasitelju koji je postao čovjekom da bi prolio svoju krv za nas i tako porodio svoju Crkvu i svećeništvo tako da bi se moglo nastaviti otkupljenje, da naše duše mogu biti okupane u Krvi našega Gospodina Isusa Krista po krštenju, po svim sakramentima, da bismo mogli sudjelovati u naravi našega Gospodina Isusa Krista samoga, u Njegovoj božanskoj naravi po sredstvima Njegove ljudske naravi i tako da možemo biti vječno pripušteni u obitelj Presvetoga Trojstva.

To je naš kršćanski život. To je naša vjera. Ako Misa nije obnova Križa našega Gospodina, znak Njegova otkupljenja, ako nije više stvarnost Njegova otkupljenja, onda ona nije naše Vjerovanje. Ako Misa nije ništa drugo osim gozbe, euharistije, „dijeljenja“, ako se može sjediti oko stola dok se jednostavno izgovaraju riječi posvećenja usred gozbe, onda to više nije Misna Žrtva. A ako ona nije više sveta Misna Žrtva, više se ne ostvaruje Otkupljenje našega Gospodina.

Nama je potrebno otkupljenje našega Gospodina. Nama je potrebna krv našega Gospodina. Mi ne možemo živjeti bez Krvi našega Gospodina Isusa Krista. On je došao na zemlju da nam dade svoju Krv, da nam priopći svoj život. Stvoreni smo za to i sveta Misa je ta koja nam daje Njegovu Krv. Ta Žrtva nastavlja se u svim stvarnostima. Naš Gospodin doista je prisutan svojim Tijelom, svojom dušom i svojim božanstvom.

Zbog toga je On stvorio svećenstvo i zbog toga mora biti novih svećenika. Zbog toga mi želimo stvarati svećenike koji će moći nastavljati otkupljenje našega Gospodina Isusa Krista. Svo dostojanstvo, uzvišenost svećeništva, ljepota svećeništva, je u služenju svete Mise, u spasonosnim riječima Posvećenja. U tome što činimo da naš Gospodin Isus Krist silazi na oltar, da nastavljamo Žrtvu Križa, prolijevajući svoju Krv na naše duše preko krštenja, Euharistije, sakramenta ispovijedi. O, ljepoto i veličino svećenstva! Veličina koje nismo dostojni, koje nijedan čovjek nije dostojan. Naš Gospodin Isus Krist ga je htio. Koja veličina, koja uzvišenost!

I naši mladi svećenici su to razumjeli. Možemo biti sigurni da su razumjeli. U danima što su ih proveli na bogosloviji, voljeli su svetu Misu. Nikada neće savršeno prodrijeti u otajstvo čak i ako im Bog da dugi život na zemlji. Ali oni vole svoju Misu i mislim da su razumjeli i da će još bolje razumjeti da je Misa sunce njihova života, razlog postojanja njihova svećeničkoga života tako da mogu dati našega Gospodina Isusa Krista ljudskim dušama, a ne samo da mogu lomiti kruh u prijateljstvu dok je naš Gospodin odsutan. Jer milost nestaje iz tih novih Misa koje su puka euharistija, puki simbol znaka i simbol neke vrste milosrđa među ljudskim bićima.

To je razlog naše privrženosti svetoj Misi. Sveta Misa je izraz deset zapovijedi. A što su deset zapovijedi ako ne ljubav prema Bogu i prema našemu bližnjemu? Kako se bolje ta ljubav ispunjava nego u svetoj Misnoj Žrtvi? Bog prima svu slavu preko našega Gospodina Isusa Krista i Njegove Žrtve. Ne može biti većega djela milosrđa za čovjeka od ove žrtve. I postoji li veće djelo milosrđa od onoga kada netko daje svoj život za onoga koga ljubi? Naš Gospodin je sam postavio to pitanje.

Stoga je deset zapovijedi ispunjeno u Misi, najvećemu činu ljubavi koji Bogu može iskazati čovjek, najveći čin ljubavi koji mi možemo dobiti od Boga. Tu su deset zapovijedi. Tu je naš živi katekizam. Svi sakramenti dobivaju svoj odsjaj iz Euharistije. Svi sakramenti su u određenom smislu poput satelita sakramenta Euharistije. Od krštenja sve do Posljednje pomasti, sakramenti su samo odrazi Euharistije budući da sva milost dolazi od Isusa Krista, prisutnog u svetoj Euharistiji.

Dakle sakrament i žrtva su intimno sjedinjeni u Misi. Ne može se razdvojiti žrtva od sakramenta. Katekizam Tridenskoga sabora to veličanstveno objašnjava. Postoje dvije stvarnosti u misnoj žrtvi: žrtva i sakramenat koji proizlazi iz žrtve, plod žrtve. To je naša sveta religija i zato se toliko držimo Mise. Sada ćete razumijeti, možda bolje nego prije, zašto branimo tu Misu i stvarnost žrtve. To je život Crkve i razlog utjelovljenja našega Gospodina Isusa Krista. I to je razlog našega postojanja, našega sjedinjenja s našim Gospodinom u Misi. Stoga vičemo kada nam pokušavaju oduzeti narav Mise, kada nas lišavaju na bilo koji način te žrtve! Ranjeni smo. Ne damo im da nas odvoje od svete Misne Žrtve.

Zato se čvrsto držimo Misne Žrtve. Uvjereni smo da ju naš Sveti Otac, Papa, nije zabranio i da nitko nikada ne može zabraniti služenje Mise svih vremena. Štoviše, papa sv. Pio V. proglasio je na svečani i obvezujući način da što god se dogodilo u budućnosti, da nitko nikada ne može spriječiti svećenika da služi Misnu Žrtvu i da bi sve ekskomunikacije, sve suspenzije, sve kazne koje svećenik može podnijeti zbog služenja te svete Žrtve bile potpuno nevažeće i uzaludne, in futuro, in perpetuum (za ubuduće, trajno).

Prema tome, imamo čistu savjest, što god da nam se dogodilo. Ako smo prividno neposlušni, mi smo zapravo poslušni. To je naša situacija. I naše je pravo da to kažemo, da to objasnimo, jer mi smo ti koji nastavljamo Crkvu. Pravi neposlušnici su oni koji kvare Misnu Žrtvu, sakramente i naše molitve, oni koji stavljaju prava čovjeka na mjesto deset zapovijedi, koji preoblikuju Vjerovanje. Jer to je ono što novi katekizmi rade.

Osjećamo duboku bol što nismo u savršenome zajedništvu sa tvorcima tih reformi. Zaista, zbog toga neizmjerno žalimo. Ja bih sada, ovog trena, otišao do msgr. Roziera i rekao mu da sam u savršenome zajedništvu s njime. Ali to je nemoguće. Ako msgr. Rozier osuđuje ovu Misu koju mi služimo, to je nemoguće. Oni koji odbijaju ovu Misu više nisu u zajedništvu s Crkvom svih vremena.

Neprihvatljivo je da je biskupi i svećenici, zaređeni za tu Misu i po toj Misi, ljudi koji su je služili možda dvadeset ili trideset godina svoga svećeničkoga života, progone s neumoljivom mržnjom – da nas tjeraju iz crkava, da nas tjeraju da ovdje služimo Misu, na otvorenome, kada je namijenjeno da se Misa služi u crkvama sagrađenima za tu svrhu. A nije to sam msgr. Rozier rekao nekome od vas da bi nam dao crkvu za služiti Misu da smo krivovjernici i raskolnici!? To je nešto za ne povjerovati. Kada više ne bismo bili u zajedništvu s Crkvom, već krivovjernici ili raskolnici, mogli bismo imati crkve. Vrlo je očigledno da smo mi još uvijek u zajedništvu s Crkvom. Postoji proturječnost u njihovome stavu koja ih osuđuje. Oni savršeno dobro znaju da smo u pravu jer ne možemo biti izvan istine samo zato što nastavljamo raditi ono što se radilo dvije tisuće godina, samo zato što vjerujemo ono što se vjerovalo dvije tisuće godina. To nije moguće.

Još jednom moramo ponoviti tu rečenicu i nastaviti je ponavljati: Jesus Christus heri, hodie et in saecula. Ako sam s Isusom Kristom jučerašnjice, ja sam s Isusom Kristom današnjice i sutrašnjice. Ne mogu biti s Isusom Kristom jučerašnjice, a da nisam s Isusom Kristom sutrašnjice. A to je zato što je naša vjera, vjera prošlosti i vjera budućnosti. Ako nismo s vjerom prošlosti, nismo s vjerom sadašnjosti, ni s onom budućnosti. To je ono što uvijek moramo vjerovati. To je ono što moramo čuvati pod svaku cijenu – naše spasenje ovisi o tome. Molimo danas svece zaštitnike Poitiersa, molimo posebno za ove drage svećenike, za ovoga novoga svećenika. Molimo sv. Hilarija, sv. Radegundu koja je tako voljela križ – ona je bila ta koja je donijela u ovu zemlju, u Francusku, prvu relikviju pravoga Križa i koja je tako voljela Misnu Žrtvu. I napokon, kardinala Piea koji je bio izvrstan branitelj katoličke vjere u prošlome stoljeću. Molimo te zaštitnike Poitiersa da nam daju milost borbenosti bez mržnje, bez ogorčenosti.

Nemojmo nikad biti među onima koji nastoje polemizirati, ometati, biti nepravedni prema bližnjima. Ljubimo ih svim svojim srcem, ali držimo se vjere. Pod svaku cijenu čuvajmo vjeru u božanstvo našega Gospodina Isusa Krista.


Molimo Presvetu Djevicu Mariju. Ona je samo mogla imati savršenu vjeru u božanstvo svoga Božanskoga Sina. Ljubila ga je svim svojim srcem. Bila je prisutna kod svete Žrtve na Križu. Molimo ga za vjeru koju je ona imala.

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.