ponedjeljak, 1. siječnja 2018.

»Ona će proći, a Ti ostaješ!« (Ps 101, 27)


Kad je narod izraelski čamio u sužanjstvu babilonskom, u najvećoj nevolji, na usta svetog pjesnika sjetio se snage i veličine Božje: »Ti si Gospode u početku sazdao zemlju i djela ruku Tvojih su nebesa. Ona će proći, a Ti ostaješ i sve će ostarjeti kao haljina. I kao odjeća promijenit ćeš ih i promijenit će se: a Ti si onaj isti, i godina tvojih ne će nestati.« (Ps 101, 26-28) Sjetio se Izrael snage i moći Božje u nevolji svojoj i odahnuo je znajući, da bdije nad njim svemoćna i milosrdna ruka Božja, uvijek ista!

Samo Bog je vječan! To je naša utjeha u teškim danima, koje proživljujemo. Ništa nam pak, predragi vjernici, tako živo ne dozivlje u pamet vječnost Boga, kao što godine, što izmiču poput strijele. Evo još nekoliko sati i jedna godina opet je na izmaku, a da se više nikad vratiti neće.

Nestalo je kao sjene što ne ostavlja za sobom traga. Nestalo je kao lađe što je prošla morem režući ga, a za čas se ne zna ni kuda je plovila. Nestalo je kao ptice, što proleti zrakom, a kad se izgubi s vidika, ne zna joj se trag, kojim je letjela. Nestalo je poput groma što prohuji zrakom i ne ostavlja za sobom nikakva traga. »Ona će proći, a Ti ostaješ!« I sam nebeski svod izmijenit će se, ali Ti veliki Bože ostaješ, ostaješ uvijek isti jaki Bog, premudri, milosrdni i svemogući Bog! Koliku nam utjehu, braćo, pružaju ove riječi Sv. Pisma, kad se sjetimo, što smo morali da gledamo i proživljujemo kroz minulu godinu! Koliko nam pouzdanje i jakost daju ove riječi kad gledamo na budućnost!

Minula godina! U cijelome svijetu pokazuje ona sve veći porast zla među ljudima, tako da se čini kao da je veći dio čovječanstva usvojio onu logiku bezbožnog i surovog materijalizma o kojem govori knjiga Mudrosti: »Neznatno je i mučno vrijeme našega života i na svršetku čovječjem nema lijeka i nije nitko poznat, koji bi se vratio od mrtvih« (Mudr 2, 1). I kad su usvojili to lažno načelo, da sa smrću prestaje sve i da je čovjek samo pusta materija, onda su iz toga povukli i konsekvenciju naši suvremenici, kao oni nevjernici o kojima ista knjiga Mudrosti govori: »Neka nitko od nas ne bude bez dijela u našem užitku, ostavimo svuda spomenike našega veselja, jer to je naš dio i to je naša sudba.« (Mudr 2, 9) Drugim riječima nastojala se minule godine provesti što veća razvratnost na svim područjima javnoga života. Iz lažnog načela, da sa smrću prestaje za čovjeka sve, povukli su konsekvencije, koje su ubitačne za čovječanstvo uopće, a za naš katolički hrvatski narod napose.

Po gradovima našim moglo se vidjeti, kako se nesmetane šire po izlozima najbesramniji časopisi, brošure, novine, revije, koje svojom nemoralnom sadržinom ubijaju duše naše mladeži, rastvaraju unutarnju snagu našega ispaćenog naroda. Bezdušni izdavači i prodavači zarađivali su novac na ubijenim dušama našega puka. I nije nas čudila tolika njihova drskost (jer ne poznaju Boga), koliko krzmanje odgovornih faktora, da ovomu stanu odlučno na kraj, kad se znade, da pokvareno ljudsko društvo samo od sebe znači raspad svakog reda i poretka.

Bezbožna i indiferentna štampa nastojala je, što svjesno što nesvjesno, da ubije svaki smisao za obiteljski život, tu temeljnu stanicu naroda, države, čovječanstva. Razvratnost u minuloj godini počela je zauzimati takova maha u svijetu, a i kod nas, da se čini, kao da su ljudi zaboravili na svoju ljudsku čast i dostojanstvo prema onoj Sv. Pisma: »Čovjek dok je u časti ne razumije, on je kao bezumna stoka, njoj je upravo sličan.« (Ps 47, 13).

No, kad se usvoji jedno bezbožno načelo, onda slijede iz njega i mnoge druge grdne posljedice. Ako je naime čovjek samo pusta materija, ako nema prekogrobnog života, čemu onda poštivati siromaha, čemu onda poštivati slabijeg, čemu poštivati i slušati starijeg? Zato oni nevjernici o kojima govori knjiga Mudrosti, nakon što su se podali opačinama kao nijeme životinje, ne vjerujući u vječnu pravdu ni prekogrobni život, samo da njima bude dobro, ovako umuju: »Pritisnimo siromaha pravednika i ne štedimo udovice, niti se bojimo sijede kose dobom bogata starca. Naša sila neka bude zakon pravde, jer što je slabo, to je beskorisno.« (Mudr 2, 10-11).

Zato smo vidjeli u minuloj godini sve veći porast bijede i nevolje u svijetu. Bezdušnici, koji su prigrabili kapital ne poštivahu u radniku brata u Kristu, nego su gledali u njemu samo predmet izrabljivanja. S druge strane, radnici koji imadu pravo, da žive životom dostojnim čovjeka, vidjevši se silom pritisnuti, nastojali su da makar i nedozvoljenim načinom stresu sa sebe okove kojima su okovani, pa tako upadoše u onu po ljudsko društvo nadasve pogibeljnu družbu komunističku, kojoj su glavni i zadnji pokretači danas oni isti, koji na drugoj strani drže u ruci svjetski kapital.

Vidjesmo u prošloj godini i drugu jednu izvanredno žalosnu pojavu. Ako je »slabo beskorisna« (Mudr 2, 11), kako umuju oni stari bezbožnici, ili pače »štetno«, kako umuju sadašnji, onda nije čudo, da smo doživjeli onakovih javnih skandala s ubijanjem nedužne djece u majčinoj utrobi i to na veliko, sa strane nekojih, koji bi morali po svom zvanju biti čuvari narodnog zdravlja.

Je li čudo, da ljudi, prezasićeni odurnim užicima, onesposobljeni indiferentnom i plaćenom štampom za otpor u nevoljama što stižu čovjeka na zemlji, ne poznajući nikakovih viših ideala, hvataju se za ubojito oružje ili drugim načinom nasrću na vlastiti život. I mi smo imali prilike vidjeti u ovom dragom nam gradu zastrašujući broj samoubojstava u minuloj godini.

Ako pribrojimo k tome napadaje i širenje raznih sekta na uštrb Katoličke crkve, od kojih su se neke istakle pokapanjem samoubojica, kojima je Katolička crkva uskratila pokop, onda vidimo da smo se prošle godine kretali »u nevoljama, koje nas teško zaskočiše« (Ps 45, 2).

I kad smo nastojali da utvrdimo, koji su glavni krivci ovih po ljudsko društvo, a napose naš narod, tako teških zala, onda smo vidjeli, da se iza svega obično krije ona po Crkvi već davno osuđena tajna družba masonska, koja se boji danjega svijetla, jer su joj djela zla.

S bolom u duši moramo također konstatirati, da su se među pokretačima komunizma i drugih zala ne samo drugdje u svijetu, nego i kod nas, našli brzo sinovi ovoga Bogom izabranoga naroda izraelskoga. I dok su jedni od njih lojalno cijenili i poštovali religiozno uvjerenje i osjećaje naroda, koji im je širom otvorio vrata svoje domovine, dotle se drugi nisu sramili blatom se nabaciti na najveće njegove svetinje i pomagati rastvaranje unutarnje narodne snage, kojekakvim opasnim pokretima. Ali kao kršćani katolici nećemo vraćati zla zlim nego vapijemo s Kristom na križu: »Oče, oprosti im, jer ne znadu što čine.« (Lk 23).

Na pogled tolikih zala što nas biše, hoćemo li da klonemo, braćo? Hoćemo li skrstiti ruke? Hoćemo li se prestrašiti i pustiti, da neprijatelj hara i pustoši mirno među neumrlim dušama?

Kad su poganski narodi navalili na kralja Jozafata, upre ovaj oči svoje k Bogu govoreći: »Gospode Bože otaca naših, Ti si Bog na nebu i gospodariš svima kraljevstvima naroda. U ruci je Tvojoj snaga i moć, niti ima, koji bi ti se mogao oprijeti« (2 Ljet 20, 6). I gledajući golemo mnoštvo protivnika zavapi: »U nas nema toliko snage, da se možemo oprijeti tolikom mnoštvu, što je navalilo na nas. Ali jer još ne znamo što nam je činiti, to nam samo preostaje, da upravimo oči svoje k Tebi.« (2 Ljet 20, 12) I nisu ih uzalud upravili. Sjajna pobjeda koju su izvojištili pokazala je i dokazala, da se »nitko nije ufao u Gospoda i bio posramljen« (Sir 2, 11).

I mi, braćo, u nastajućoj ovoj godini »jer ne znamo, što nam je činiti« (2 Ljet 20, 12) upravljamo puni pouzdanja najprije svoje oči Bogu našemu govoreći sa svetim pjesnikom: »Bog nam je utočište i krepost, pomoćnik u nevoljama, koje nas teško zaskočiše.« (Ps 45, 2). »Zato se nećemo bojati kad bi se zemlja i gore prenijele u dubinu mora. Kad bi bučila i kipjela voda njegova i planine se tresle od sile njegove.« (Ps 45, 2-4).

Uz pomoć dragoga Boga prihvatit ćemo se junački posla u narednoj godini. Štampi, koja stvara beznačelnost, koja unosi nemoral, nehaj, zdvojnost u duše našega puka, suprostavit ćemo još jače štampu katoličku, štampu žive vjere i čvrstih načela. Pravi katolik razumjet će Kristovu riječ: »Ne možete služiti Bogu i mamoni.« (Mt 6, 24). Kako bi se mogli i nazivati katolici, dok bi svojim novcem podupirali i plaćali novine, koje će možda na jednoj strani napisati koji pristojni članak o Crkvi, jer računaju s katoličkim čitateljima, a na deset drugih donijet će najgadnijih povreda javnoga morala i poštenja, jer im je glavni princip da se zarađuje, makar i na račun duša.

Klasnoj mržnji, koju sije komunizam, suprotstavit ćemo klasnu solidarnost i našu iskrenu kršćansku ljubav prema bijednima, jer je samo ljubav u stanju da učini svijet sretnijim, a nipošto mržnja. Ljubav je jača od mržnje i ona će konačno pobijediti. Nasuprot njihovu lažnom društvenom poretku, koji se pokazao ubitačnim za ljudski rod, naglašavat ćemo onakav društveni poredak, koji najbolje odgovara razumnoj ljudskoj naravi prema direktivama nenatkriljivih enciklika Leona XIII. i Pija XI.

Dekristijanizaciji naših škola suprostavit ćemo najživlju religioznu pouku naše mladeži po selima i gradovima, dok je u nama daha. Nova godina naći će nas spremne i neustrašive u borbi, koja nam se silom nameće. Samo Bog je vječan! To je, braćo, naša utjeha i naša snaga, kad gledamo pred sobom toliki niz protivnika Božjih, što otvorenih što sakrivenih. Oni će proći, a Ti ostaješ. I kad bi se desilo, da val opće mržnje koju sije komunizam prelije i čitavu Europu, nećemo ni časak klonuti, jer mi znamo, Gospode, da će »oni proći, a Ti ostaješ!«. I kad bi se desilo, da val moralne razvratnosti, što ju sije bezbožna štampa prelije čitavu Europu i svijet, mi nećemo klonuti duhom jer znamo, Gospode, da će proći ona i njezini začetnici, ali »Ti ostaješ!« I kad bi se desilo, da zdvojnost, što ju siju neprijatelji Tvoji širom svijeta, još više raširi crna svoja krila nad ovim izmučenim narodom, mi nećemo klonuti duhom, jer će i to proći, ali »Ti ostaješ« Gospode!

Neka se prelije more na nas, neka se sruše bregovi, neka potamni ako hoće i sunce nad nama, naša vjera u Tebe, Gospode, i u pobjedu Tvojih načela ostaje nepokolebljiva, jer će sve proći, ali »Ti ostaješ!«.

Kad je starac Matatija, propovijeda sv. Pismo, vidio da mu se približuje smrtna ura, pozvao je preda se svoje sinove, dozove im u pamet junačka djela njihovih pređa, pa ih ovako osokoli: »Ne plašite se pred riječju čovjeka grješnika, jer je slava njegova izmet i crv. Danas biva uzvišen, a sutra ga se ne nalazi, jer se vratio u prah svoj i uspomena na njega izbrisana je. Zato vi sinci ohrabrite se i muževno radite po zakonu, jer ćete po njem biti proslavljeni.« (1 Mak 2, 62-64).

Ne plašimo se ni mi pred svim prijetnjama bezboštva i bezbožnika, jer je slava njihova izmet i crv. Danas bivaju uzvišeni, a sutra ih se ne nalazi, jer će se vratiti u prah svoj i uspomena na njih bit će izbrisana. Zato i mi, braćo, ohrabrimo se i radimo muževno po zakonu Božjem i za Boga, jer ćemo po njem biti i proslavljeni u vječnosti!

Ta samo Bog je vječan! Njemu jedinome slava i čast u vijeke. Amen!


(Bl. Alojzije Stepinac, propovijed 1935. na staru godinu)

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.