srijeda, 17. siječnja 2018.

Razmatranja o svetoj Misnoj Žrtvi


Žalosno je reći da postoje katolici koji vjerno primaju svetu Pričest, a ne znaju sudjelovati na Misi. Naši oci imali su predodžbu o Misi koju današnji katolici više nemaju. Postoji više sjajnih stvari na zemlji, ali postoji jedan događaj, kako Bossuet kaže, koji je najvažniji za sva vremena: utjelovljenje božanske osobe, kalvarijske Žrtve, koja je predoznačena kroz četiri tisuće godina putem žrtava iz vremena praotaca i Mojsija. Taj veliki događaj koji je izvršen na Golgoti i obnavlja se svakoga dana, iz trenutka u trenutak na zemlji - to je veliko svjetsko čudo. Ako dobar Gospodin još uvijek trpi ovaj svijet, unatoč onome što svi mi vidimo, to je stoga jer to čudo ne prestaje ispunjavati riječi proroka: ,,Jer od istoka sunca do zapada njegova veliko će biti ime moje među narodima, i posvuda će se žrtvovati imenu mojemu i prinosit će se čist prinos, jer će veliko biti ime moje među narodima (Mal 1,11). I kao što Sunce ne izlazi i zalazi u isto vrijeme u svakom dijelu svijeta, nego neprestano sije svjetlo po različitim zemljama svijeta, tako je i žrtva Bogočovjeka trajna žrtva, žrtva koja se trajno ostvaruje: ,,neprestana žrtva“ (Dan 12,11).

Najkraći dio kanona Mise ima naslov ,,Intra actionem” jer je uistinu sve drugo što se događa ili što se ovdje postiže sasvim neznatno u usporedbi s tim činom, koji je čin par excellence. On je izvor, on je u biti djelo koje nas čuva. Psalmist kaže: ,,Gle, nikada ne spava, nikada ne drijema čuvar Izraelov.“ (Ps. 121,4). Crkva, kršćansko društvo, treba biti zaštićeno, to je potreba svakog društva na zemlji. Mi, njezini pastiri i službeni zaštitnici, ponekad spavamo i drijemamo, ali On, koji čuva Izrael, neće zaspati. U svakom trenutku On silazi s nebeskih visina, taj Bog koji je postao čovjekom, da bi namirio cijeli dug čovječanstva... Ujediniti se s Misom znači postaviti se da djelujemo s Njime. Reći da sam prezaposlen u svom životu da bih otišao na Misu je izgovoriti nešto besmisleno jer Misa je ta koja daje danu svakoga katolika pokret, zasluge i djelotvornost (kardinal Pie, Djela, IX, 637).

Na križu Isus Krist umiruje srdžbu Božju svojom Krvlju, On zadovoljava božanskoj pravdi, okajava grijehe i zaslužuje spasenje svijeta. Ali žrtva koju On izvršava ne daje još zapravo ljudima milosti koje u njoj imaju izvor. Ona putem Njegova općenitoga okajanja koje čini za grijehe ljude priprema i otvara da prime te milosti. On to čini svojom krvlju i svojom smrću – sakramentima, posebno svetom Euharistijom, prenose se milosti Isusa Krista. Žrtva na križu je žrtva otkupljenja i zasluga, jer On zaslužuje sve, ali ona ne daje sve, niti to primjenjuje na nas, a Žrtva Mise je žrtva primjene i posvećenja jer ona daje i primjenjuje sve, ali ne zaslužuje ništa. (P. Charles de Condren, Pojam svećenstva i Žrtve Isusa Krista, 7. pogl.).

Jednom riječju, Kalvarija je izvor, a oltar je kanal. Kalvarija je skupila svu Isusovu krv, a oltar dovodi tu krv prolivenu za nas u obilju; on zalijeva polja duša, on ih zasađuje, on čini da nikne sjeme svetosti. Potoci bi uzalud potekli iz planina da ih rijeka ne kanalizira do ravnice; žrtvovanje na Golgoti ostalo bi bez učinka bez Mise, koja s nje donosi milosti i podjeljuje ih ljudima. Bez sumnje, svi sakramenti crpe svoju snagu iz žrtve na križu i svi podjeljuju njezine zasluge; ali budući da samo Euharistija obnavlja i reproducira žrtvu, samo ona je središte svih drugih sakramenata i njihov cilj. (Buatier, Žrtva u katoličkoj dogmi, str. 114.)

Krivovjerje našega vremena je odbacivanje društvene vladavine Isusa Krista. Sa svih strana odjekuje uzvik prispodobe iz Evanđelja: ,,Nolumus hunc regnare super nos.“ — 'Nećemo da on kraljuje nad nama'. Ne samo da se više ne donose zakoni u Njegovo ime i u skladu s Njegovim evanđeljem, nego se oni donose protiv Njega. On je neprijatelj i objavljen je rat protiv Njega sa svake strane u području nauka i djelovanja...

Otkrivenje govori o drvu čiji listovi iscjeljuju narode.Nasred ulice njegove i s obje strane rijeke drvo života, koje rađa dvanaest plodova, dajući svakoga mjeseca svoj plod; i lišće od drveta lijek je narodima“ (Apoc. 22:2): to može biti samo drvo križa. Društvo je u stanju raspadanja i opasnosti samo zato što osjeća gnušanje prema križu, jer okreće leđa Raspetome, jer mu je ideja žrtve odbojna, jer u isključivoj potrazi za materijalnim užicima i zaboravljajući nadu odozgo, ono više nema hrabrosti za ozbiljne dužnosti. Da bismo obnovili zdravlje tom bolesnom tijelu, nužno je učiniti da krv s Kalvarije opet teče i ulijeva nadnaravni život u njega preko sakramenata. Nužno je vratiti plemeniti odmor nedjeljom i bratsko zajedništvo javne molitve, posvećujući i popravni značaj pokore zajedno sa snagom i radošću koje proizlaze iz Euharistije.

Rečeno je da se „ljudima koji idu na ispovijed lako upravlja“. Ljudi koji ispovijedaju svoje grijehe i primaju svetu Pričest su ljudi kod kojih se sprege samointeresa pretvaraju u harmonične odnose pobožnosti. Ta stvarnost je vidljiva od najranijih dana Crkve zbog čega je Tertulijan mogao primjetiti da su „najpotpuniji kršćani najbolji građani“.

Religija na zemlji ima svoj najpotpuniji izraz u društvu, a to društvo ostvaruje društveni ideal koliko ga ljudi najviše mogu ostvariti: a to je Crkva. Savršeno i sveopće društvu koje je ustanovio Isus Krist ima za svoju svrhu kraljevstvo Božje, a kao svoje poslanje spasenje duša, ima kao sredstva kreposti koje proizvode sakramenti. Rođeno na Kalvariji, to društvo čuva i dijeli božansku Krv i tako produžuje Isusov otkupljujući čin u svijetu. Oltar je njegovo središte, križ znak, a žrtva život. Može ga se definirati kao društvo koje je Raspeti utemeljio na Križu da bi vodio ljude u nebo po žrtvi. (Buatier, Isto, 345sl.)

Ako bi se Misa uklonila, ubrzo bismo ponovno upali u stanje izopačenosti u koje su utonuli poganski narodi, a to će biti djelo Antikrista. On će učiniti sve što može da spriječi služenje svete Misne Žrtve i kada nestane ta velika protuteža, Bog će nužno učiniti kraj svim stvarima jer više neće biti predmeta koji bi ih držao u njihovom daljnjem postojanju. Možemo to lako razumjeti ako primijetimo kako je od uvođenja protestantizma unutarnja snaga društva materijalno nestala. Vode se društveni ratovi jedan za drugim, donoseći sa sobom pustoš, a sve to isključivo jer je umanjena silina velike Misne žrtve. Koliko god to bilo strašno, to je samo početak onoga što će se dogoditi kada đavao i njegovi sluge, pušteni na zemlju, izliju posvuda bujicu patnji i pustoši, kako je prorekao Danijel. (Dom Prosper Guéranger, Tumačenje svete Mise, str. 109).


Izvor: The Angelus, ožujak 2008.

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.